Bicikliranje nije sport, to je stil života, kazao nam je Tomislav Halabarec (50) iz Čakovca, koji ne može zamisliti tjedan, a da ne napravi barem nekoliko tura po Međimurju, ali i po Hrvatskoj ili Sloveniji.
-Prije petnaestak godina odlučio sam potpuno promijeniti neke navike, koje su me mučile. Prvo debljina, zatim pušenje, teško disanje, brzo umaranje… Nabavio sam prvi bicikl Road Star i krenuo. Istina, bilo je teško, boljele su me ruke, guzica, noge…, ali sam osjetio zadovoljstvo u sebi. Onda sam jednog dana odlučio na “veliku” dionicu do Varaždina. I uspio sam. Kod mosta na Dravi sam stao, izvadio mobitel i nazvap suprugu Anitu: “Pogodi de sam?”. Nije se mogla načuditi, a ni ja da sam to uspio. Kasnije je i ona odvozila BIMEP kroz Međimurja, ali više ne vozi duge ture. Prestao sam puštiti, kilogrami su se malo topili, a malo preselili u mišiće. Iz godine u godinu sve sam više biciklirao i odabirao sve dulje ture – kaže Halabarec, koji radi kao bolničar na Psihijatriji Županijske bolnice Čakovec.
-Onda sam nabavio drugi bicikl marke Genesis i s njim prošao jako puno kilometara. Više puta sam bio u Zagrebu, Mariboru, Mariji Bistrici, Murskoj Soboti… Najviše sam u jednom danu provozao oko 240 kilometara u krugu Krapina, Kumrovec, Tuheljske toplice. Treći bicikl Star mat Specialized, koji je samo za afalt, bio je jako skup i još ga imam. Njime radim duge ture samo po cesti. Ovaj zadnji, četvrti, iste marke, je brdski, za zemljane putove. Njime često odlazim na Kalnik, a dva puta tjedno vozim i međimursku turu Čakovec, Lopatinec, Železna gora, Sveti Urban i natrag. S obzirom da na ovim modernim biciklima postoje uređaji za mjerenje i brzine i kilometara i koječega drugoga, ostalo je zabilježeno da vozim prosječnom brzinom od 25 kilometara na sat, a da sam postigao najveću brzinu, na laganom spustu, točno 74,2 km na sat. Više nema one boli kao na početku. A i nisam umoran kad se vratim. Naprosto se otuširam i potpuno svjež mogu dalje. Uz bicikliranje sada kombiniram i plivanje, tako da se doista osjećam odlično – oduševljeno govori Tomislav i odmah daje savjet:
-Krenite i budite uporni! Vozite bicikl i uvijek gledajte i osluškujte prirodu oko sebe. Osjetit ćete nevjerojatno zadovoljstvo. Nikad u vožnji ne stavljajte slušalice, jer onda nećete ništa čuti od onoga što se događa oko vas. To me je podučio i moj prijatelj i “suborac” u vožnji Vlado Horvat iz Čakovca. On je zapravo i moj uzor. Gotovo uvijek smo zajedno. Srećemo zanimljive ljude, ljubazne domaćine kad trebamo vodu – ispričao nam je Tomica Halabarec.
Uvijek sa sobom imaju i osnovne rezerve dijelove, uglavnom gume i alat, jer zna doći do puknuća zračnice. Tada stanemo, kaže Tomica, na brzinu promijeno gumu i idemo dalje.
Ovih dana on i supruga Anita posebno su ponosni na svoju djecu. Sin Bruno završio je školovanje za bolničara i bio najbolji učenik generacije i u medicini. A s Tenerifa se krajem ovog mjeseca vraća kćerka Ema, kozmetičarka, koja je tamo bila na usavršavanju. Bravo!