Prošlog mjeseca navršila se šezdeseta obljetnica izlaska popularnog stripa o američkom junaku Zagoru. Prvi broj izašao je u lipnju 1961.godine, a njegovi su autori talijanski crtač Dallieno Ferri i scenarist Guido Nolitta. Vrlo brzo privukao je veliki broj čitatelja koji su rado pratili brojne Zagorove pustolovine. Strip i danas izlazi u nakladi Ludensa.
Zagoru ili Duhu sa sjekirom, autori su dali ime Patrick Wilding. Priča kaže da je rano ostao bez roditelja nakon iznenadnog napada Indijanaca Abenaka, kada ga je spasio lutalica Wandering Fitzy. Kao mladić Zagor pronalazi pleme odgovorno za smrt njegovih roditelja i ubija njihovog vođu Salomona Kinskog. Tom prigodom, međutim, doznaje da je njegov otac, kao vojni časnik, izvršio masakr nad ženama i djecom jednog indijanskog plemena. Nakon toga se zaklinje da će se do kraja života boriti protiv nepravde. Uz Zagora, jedan od glavnih likova stripa je i njegov najbolji prijatelj Don Chico Felipe Cayetano Lopez Martinez y Gonzales ili kraće Chico. Ovaj komični lik potpuna je suprotnost Zagoru. Nizak je, debeo, izuzetno nespretan i proždrljiv, potkupljiv, hvalisav, ali i simpatičan. Često ih obojicu uvlači u nevolje iz kojih ga Zagor mora spašavati.
Kakve veze sa svime ovime ima junak naše današnje priče?
U stripove o Zagoru se prije 40 godina zaljubio danas 47-godišnji Branko Lisjak iz Donje Dubrave. Branko je po struci soboslikar, čije ruke u zbilju mogu pretvoriti sve što vidi i o čemu čuje, pri čemu pretežno koristi drvo, gips, boje i lijepila. Ljubav prema romanu i njegovom glavnom liku se rodila tako što ga je majka Ljubica na različite načine i u različitim prigodama nagrađivala kupnjom stripova. Osim Zagora bilo je tu i drugih junaka Divljeg Zapada o kojima zna više nego itko, pa su ga najbliži prozvali Branko Indijanac. Branku je, ipak, nekako najviše „sjeo“ Zagor. Čitajući ga od broja do broja, stvarajući kolekciju impozantnih brojki, Branko je postao jedan od najvećih „fanova“ i slobodno možemo reći jedan od najboljih poznavatelja lika i djela toga strip junaka.
– Zagor se za mene rodio, premda je u zbilji stariji, s pojavom stripa, kaže Branko koji je šezdesetu obljetnicu izlaženja stripa obilježio na svoj način.
– Pošto su ga zvali Duh sa sjekirom s kojom je stvarao čuda u borbi za pravdu i od koje se nije odvajao, odlučio sam napraviti nešto posebno, 100 kamenih sjekira. Čuvam ih u potkrovlju svoje kuće u Donoj Dubravi, rekao nam je Branko pozvavši nas da se i osobno uvjerimo u to.
Krenuli smo tragom poziva i kada smo stigli na naznačenu adresu uvjerili smo se u istinitost navedenih riječi. U potkrovlju, na stalku, posloženo u nekoliko redova 100 istovjetnih sjekira, a iznad njih lik orla koji je Zagorov zaštitni znak. Kraj samog lika još jedna sjekira, za koju Branko u šali kaže da je izvorna, ali i revolver. Gledajući stječete dojam da ste u Zagorovoj oružarnici.
Za izradu svake pojedine sjekire potrošio je 2-3 sata, izradivši svakog dana po jednu.
-Nije teško. Kada uđete u rutinu to postaje proces. Od svega toga mi je najveći problem predstavljao pronalazak bijelog jajolikog kamena istoga oblika. Sve sam ih našao na obalama Drave. Jednake drške nije bilo teško napraviti, ispričao je Branko i rekao kako će sjekire jednog dana biti postav izložbe oružja, oruđa i likova Divljeg zapada.
Kada je o likovima riječ, odveo nas je do jedne sobe koja je dijelom opremljena policama s gotovo svim brojevima romana o junacima Divljeg zapada, a i samim likovima u njihovoj naravnoj veličini.
– Kada soba bude „nastanjena“ pozvati ću vas na otvorenje i predstaviti javnosti, obećao je.
Sve što smo vidjeli na tom „gruntu“ teško je opisati riječima, isto kao i riznicu znanja koju Branko posjeduje s toga područja. Poseban je čovjek, zaslužio je divljenje, ali pravi dojam najbolje ćete steći kada sve to pogledate uživo.