Točno je 9.35. Prvo slabi žamor, a onda žurba prema stolovima s užinom. Danas su na jelovniku špagete i mljeveno meso. Mmm, prekrasno miriše, a učenici jedu u tišini. Dobar tek. Čekam sa strane da se najedu. Da ih ne ometam.
Blagovaonica u Osnovnoj školi Štrigova nalazi se u ulaznom holu. Uz nestašni razgovor đaka punih ustiju, čuju se i lagani udarci žlice o jednoobrazne inoks zdjelice. Jede se s užitkom..
-Teta Sonja najbolje kuha, a mljeveno meso i špagete su pravi hit! Malo je onih koji hranu ostave nepojedenu u zdjelici – kaže mi u prolazu jedan učenik odgovarajući na pitanje: Je li bilo ukusno?
Slične odgovore dobio sam od još nekoliko đaka kojima sam postavio isto pitanje. Da, da, tetu Sonju hvale i roditelji učenika, i učenici, i zaposlenici škole. Dobro nas hrani, kažu!
Uvijek nasmijana i dobro raspoložena, Sonja Gornik iz Štrigove (živi s obitelji preko puta škole) već 24 godine radi kao kuharica. S ljubavlju.
-Kako su samo brzo proletjele ove godine. Škola je moj drugi dom, a za ovu djecu brinem kao da su moja. Iako imamo zadani jelovnik i preporuke Zavoda za javno zdravstvo što kuhati, ponekad im pripremim i nešto drugo, nešto što posebno vole – kaže Sonja Gornik, dok razgovaramo u prostranoj, urednoj i čistoj kuhinji.
-Sve radim sama: od kuhanja do čišćenja. Dolazim na posao oko 6 sati, ponekad i ranije kad treba očistiti mrkvu, krumpir ili ispeči palačinke. Skuham užinu, podijelim, operem posuđe, počistim i obavim pripreme za idući dan. Sada kuham za 136 djece. Toliko ih sada polazi školu. Svi jedu, a obrok je besplatan. Osim ove glavne užine u 9.35 sati, pripremam i manji obrok u 12.20 sati. Uz to, dajem im i voće, oprave, očišćene i na kriške narezane jabuke… Jednosmjenska je nastava, a s roditeljima je to tako i dogovoreno, da djeca ne idu kući gladna. Kuham i za učitelje i ostalo osoblje škole. Dosta je posla, ali ga radim s voljom i ljubavlju – kaže gospođ Sonja i podsjeća da je nekad škola u Štrigovi imala 240 učenika i da je tada takođe sama kuhala za sve njih. Dolazila bi ponekad na posao u 3 ili 4 ujutro da sve pripremi. Takva su bila vremena.
I nikad nije bilo prigovora. Ni od roditelja, ni od učenika.
No, istini za volju, nisu baš sva današnja djeca ljubitelji variva, koje se preporuča kuhati. Kakva je situacija u Štrigovi?
-Ista kao i drugdje. Znam razgovarati s drugim kuharicama i one imaju muku kako privoljeti učenika da jedu variva. Mislim da je problem u tome da današnje mlade obitelji nemaju vremena kuhati variva i druga jela na žlicu, jer ona iziskuju i pripremu namirnica i nekoliko sati kuhanja. Ne stignu, ako rade. Djeca u obitelji nisu naviknuta na te okuse, pa ih onda ne prihvaćaju ni ovdje u školi. Dosta povrća im dajemo i u drugim jelima i salatama. Vole pojesti ćufte s pireom, pa rezance s vrhnjem, mljeveno sa špagetima, pohanu piletinu… Meni je važno da jedu i da se najdu. Užina nema smisla ako ću kuhati, a da djeca ne jedu. Čemu onda to? Djeca moraju jesti – kaže odlučno Sonja Gornik.
S učiteljima nema problema. Oni jedu isto što i djeca, iako se nekad za njih kuhalo posebno. Kao i učenika, i broj učitelja se smanjio pa je jednostavnije.
Još bih dugo mogao razgovarati s ovom vrijednom ženom, koja s ljubavlju kuha i brine da djeca uvijek budu sita. Najsretnija je kad dođu po repete, neki i dva puta.
-U školskoj kuhinji se moraš svakodnevno potvrđivati pred velikom komisijom od 136 korisnika. A djeci ne možeš dati bilo što. Oni znaju što je dobro. Ozarena lica i puni trbuščići najveće je priznanje za sve što činim za njih – rekla je na kraju gospođa Gornik.
Bravo, teta Sonja i sretno!
