U logoru Komárom nas je dočekao jedan Židov. Rekao nam je da ćemo živjeti još najviše dva tjedna. Savjetovao nam je da djeci ne damo bijelu juhu koju dobijemo jer je otrovna, pa će djeca od nje umrijeti. Spavali smo u velikoj podzemnoj prostoriji u mraku, na malo slame i puno blata. Proždirali su nas uši i štakori. Kao posljedica toga otpala mi je sva kosa i gulila mi se koža. Mnogi su u toj sobi umrli, a među njima i moji rođaci. Umrle su slagali na dvorištu, pa bacali u vodu. Bila sam u logoru oko osam tjedana,’ riječi su Romkinje Katarine Oršuš iz romskog naselja Trnovec, rođene 1930. godine.
Istraživanje ‘Mjesta stradanja Roma u Međimurju u Drugom svjetskom ratu’ proveo je 2010. godine Branimir Bunjac sa Zavoda za hrvatsku povijest, rad je objavljen na Portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa – ‘Hrčak’. Autor istražuje u historiografiji potpuno zanemarena stradanja Roma u Međimurju tijekom Drugog svjetskog rata i fokusiran je na koncentracijski logor Komárom, gdje je smrtno stradao veliki broj Roma krajem 1944. godine.
Svi stanovnici naselja Trnovec, navodi autor, završili su u tom logoru. Većina stradalih bili su djeca, a jedan dio odraslih proslijeđen je u logor Dachau u Njemačkoj.
Istraživanje je rađeno 2010. i 2011. godine pa je autor pronašao nekoliko svjedokinja koje su preživjeli logore.
– Spasio se samo onaj tko je pobjegao prije dolaska vojske. U logor su nas vodili u stočnim vagonima, a djeca su tijekom puta umirala od gladi i žeđi. Umrlo je troje bratove djece, koju sam stavila na gomilu drugih leševa – rekla je Ilma Oršoš.
U logoru Komárom bila je i Romkinja Marija Horvat iz Orehovice.
– Sasvim sam sigurna da je to bilo na Sve Svete 1944. i da je već bio pao snijeg kad su nas odveli mađarski žandari s bajonetima na puškama i perjem na kapama. Uz udarce „bikovicom“ i optužbe da smo pomagali partizane otjerali su nas u kasarnu u Orehovici. Sada je na tom mjestu dom. Tu su nas zatvorili, a zatim su nas kolima i konjima vozili za Prelog. Odvezli su puno Hrvata i Roma, ali djecu i starce iz moga sela ne. Iz Preloga su nas prebacili u Nagykaniszu, odakle smo vlakom otišli u Komárom. U vlaku su ljudi jako umirali, ponajviše od žeđi ili od gladi. Vode koju smo
dobili nije bilo dosta za sve. Nismo mogli piti ni snijega, jer nas nisu puštali van iz vagona. Putem sam srela dvije moje sestre iz Trnovca s djecom. Nikada se kući nisu vratile niti sestre niti njihova djeca. Jedna sestra je odvedena s osmero djece. Boravak u logoru Komárom trebao je biti usputan, prije prebacivanja u Njemačku, ali za većinu Roma to je bilo krajnje ishodište njihova puta. Mnogi od njih su ondje ostali zauvijek – rekla je.
Ovo je samo nekoliko stravičnih ispovijesti i podsjetnik na ono što se događa kada dozvolimo da nas obuzme mržnja i netrpeljivost.