Stjepan Marijan Štefok (73) iz Donjeg Kraljevca pčelarstvom se bavi već 42 godine, otkako je 1997. godine dobio od strica na poklon jedan roj pčela. Danas, kad zažmiri, vidi rojeve pčela i briga o pčelama njegova je svakodnevica. Pčele i pčelarstvo su mu velika ljubav, a otkriva nam i najvažnije probleme s kojima se pčelari i pčele susreću, ali i dobre vijesti – ova godina najbolja je godina za pčelare u zadnjih 20 godina!
Svoj prvi roj Stjepan Marijan je tada vozio u košari zavijenoj plahtom na biciklu do doma. Fasciniranim tim malim, marljivim i produktivnim stvorenjima, s godinama je oformio košnice, njih čak 32, te imao i po 900 kilograma meda godišnje. Danas ih ima 19 – točnije 14 košnica i 5 rojeva – no i to mu je, s obzirom na koronu, godine te bolesne suprugu Mariju (70) i kći Karmelu (45), dovoljno.
– Med prodajem na tržnicama u Donjem Kraljevcu i Goričanu, a ljudi su mi često dolazili i doma, popili medicu i kupili med, što se nakon korone znatno prorijedilo. Imam i puno manje košnica nego prije, jer su mi mnoge pčele prije tri godine stradale od amitraza, sredstva protiv japanskih uši koje koriste pčelari, a koje sam dobio, a nisam znao da je nerazrijeđeno. I kolega koji mi je to dao i ja koristili smo to sredstvo i doživjeli veliku tragediju – priča nam Stjepan Marijan.
SVAKA PČELA JE VAŽNA
Ljubav koju mu je prenijela i genetika, jer su mu se i djedovi i otac Franjo bavili pčelarstvom, očigledna je jer taj čovjek dobro pazi dok zatvara košnice da ne bi koju poklopio, spašava ih ako zapnu u snijegu i iznosi van ako mu ostanu na odjeći kad uđe u kuću. Žao mu je i svake pčelice koja ga pikne, jer njezin život time (ubodom sisavca) završava. Pčelama prilazi i vrca med u običnoj majici, bez zaštitne opreme, a za to ima i pomoćnika, Josipa Balenta, koji, veli, nanese na sebe malo octa kako bi odbio pčele.
– Jako volim pčele, bez njih ne mogu živjeti. Imam bolesne ženu i kći te ih često moram voziti u Čakovec u bolnicu. Tada, u vožnji, razmišljam o pčelama, kako su, gdje su, kad ću im se vratiti… Na koncu, osjećam se odgovorno za njih, poduzetnik sam i imam oko pola milijuna zaposlenika. Bez pčela ne bi bilo ni biljaka, ni životinja, kao niti čovjeka – priča nam.
JEDNA OD NAJBOLJIH GODINA ZA PČELARE
Ova je godina za ovog pčelara bila zaista posebna. Osim proljetnog i meda bagrema, ove godine ima i, 1. put u životu, med od suncokreta, s obzirom da mu se nedaleko košnica pojavilo ogromno polje suncokreta.
– Prije tu nikad nije bilo suncokreta! Ovo je prvi put da imam med od suncokreta. Ova godina je inače posebno dobra za pčelare, zadnja takva godina bila je prije otprilike 20 godina! Ove godine imao sam već 4 vrcanja. Bilo je puno sunca i dovoljno kiše, pčele su zdrave. Sve je bilo točno kako je moralo biti – objašnjava Stjepan Marijan.
On je od svojih 14 košnica zasad dobio 150 kg proljetnog, 220 kg bagremovog i 120 kg suncokretovog meda, što je, kaže, odlično. Stjepan Marijan po struci je dimnjačar, ali je cijeli život radio s bratom elektrotehničarske poslove po Prelogu, Donjem Kraljevcu i Otoku.
– Bavio sam se i poljoprivredom, uzgojem svinja i šećerne repe. Danas imamo samo pet kokoši i jednog pijetla, za domaća jaja. Imamo i 60 komada voćki, jabuke, šljive, kruške, smokve, kaki, grožđe… za vlastite potrebe.
PČELARE SU NAJVIŠE UGROZILI VOĆNJACI
Kao član pčelarske udruge Nektar iz Preloga, Stjepan Marijan upozorava i kako su današnje pčele zbog čestih špricanja podivljale i napadaju ljude, a nekad su bile smirene i nisu napadale. Prisjeća se i strašnih događaja koji je vidio na vlastite oči:
– Špricali su jabuke u cvatu zbog neke muhe, usred bijela dana, a pritom su traktorima gazili pčele oko voćaka kojih je bilo sve puno na djetelini i maslačku, i to u ožujku, vremenu kad van izlaze mlade pčele! Znao sam i vikati na one na voćnjacima koji su špricali i ubijali tako na tisuće pčela – prisjeća se.
– Svi koji se bave uzgojem voća i povrća, posebno voćari, trebali bi špricati isključivo navečer iza 19 sati, a u polju oko voćnjaka ne smije biti maslačka i djeteline, jer tu uvijek ima najviše pčela – govori Stjepan Marijan i dodaje kako su voćnjaci, kojih nije toliko bilo za vrijeme njegovih djedova, najviše ugrozili pčelare, jer nažalost ima neodgovornih ljudi i ljudi koji nemaju znanja i iskustva u špricanju.
Objašnjava i da ako se pčele pošprica insekticidima, odmah ugibaju na polju, a ako ih se pošprica fungicidima, one lete u košnicu, nakon čega kućne pčele napuštaju košnicu i, zbog mirisa, napadaju te pčele sabiračice koje su našpricane kemikalijama, kako bi obranile maticu i leglo.
– Tada trpi i leglo, a pčele su živčane i napadaju i pčelare. Uz puno mrtvih sabiračica, nema ni meda.
JEDAN STRŠLJEN POJEDE I PO 12 PČELA DNEVNO
Ose, posebno ose kopačice, koje imaju rupe u zemlju, te stršljeni, još su jedna velika opasnost za pčele, ističe Stjepan Marijan.
– Ose kopačice dođu pred košnicu, s čeljustima ‘precvikaju’ pčelu na pola i odnose je ličinkama za hranu. Primjećujem i da su u Međimurje u zadnje dvije-tri godine nekako došli mali kineski stršljeni (poljoprivredni rat!), koji love pčele i zgrabe ih na samom cvijeću! Jedan taj mali stršljen dnevno pojede po 10 pčelica, a naš po 12. Strgaju im krila i noge i pojedu trup – opisuje nam pčelar ovaj prizor koji bi bio najužasniji horor da je riječ o većim omjerima.
Upozorava kako se gnijezda stršljena i osa trebaju uništavati, a najbolje je zakuriti vatru u blizini gnijezda i oni će sami ići u vatru jer je napadaju. Ili jednostavno zapaliti gnijezdo, no to nikako ne treba napraviti sam, već je najbolje za pomoć pozvati nekog pčelara s opremom.
