Nevjerojatno kako život piše sudbine. Potvrđuje to i primjer našeg kolege, novinara portala Medjimurski.hr, Ivice Jurgeca, koji je sreo svog prijatelje iz vojske nakon 44 godine. Evo priče:
–Silvio Bertone iz Kukuljanova kod Rijeke i ja bili smo u vojsci 1978. godine na vojnom aerodromu Lađevci, između Čačka i Kraljeva. Plavci u protuzračnoj obrani. Postali smo dobri prijatelji. On je bio čato, a ja sam radio tjedne zidne novine. Dva puta ga je posjetila i njegova supruga Velinka, koju sam onda i upoznao. Kako život čini svoje, poslije završetka služenja vojske u ondašnjoj državi, otišli smo svako svojim putem i nismo se čuli do prije desetak godina. Jednu večer nazvao me telefonom čovjek čiji bi glas prepoznao i u snu. Bio je Silvio. Vidio me na TV-u u emisiji Gorana Milića “Brisani prostor”. Dao samo kratku izjavu o listu “Međimurje” u kojem sam onda radio kao glavni urednik. Popričali smo kratko: pomorac je, pčelar, graditelj brodova… i dogovorili susret. Na žalost, od onda se nismo ni čuli, ni vidjeli! – pripovijeda Jurgec i nastavlja:
-Prošlog tjedna po privatnom poslu sam s obitelji bio u Lovranu kada je tamo održavana tradicionalna “Marunijada”, nešto slično kao u Čakovcu “Porcijukulovo”. I u jednom trenutku na susjednom štandu pročitam “Pčelarstvo Bertone”. Srce mi je zaigralo. Gledam gospođu koja prodaje… Pa to je Velinka. Prepoznala je i ona mene. Vidio sam po osmijehu. Pogled je skrenula prema čovjeku koji je sjedio na niskom stolcu iza štanda, zaklonjen od mene. Potapšala ga po ramenu i pokazala prstom na mene. Silvio gotovo da se i nije promijenio. Širok osmijeh: “Pa ni moguće!”. Je, je moguće je. Rukovanje, zagljaji… O, pa dobro si se opremio, kaže i pokaže na moj trbuh. Smijeh. I krenulo je. Sjećaš se kapetana prve klase Ratka B. Marijanovića, pa Zec-Peškirić Zadravka iz Imotskog, pa Milana Artića iz Zagreba, Staneta i Žižeka iz Ljubljane, Buro Envera iz Zenice, pa Čole i Mirsada Zulića iz Sarajeva… Uh, koliko nas je bilo. Tko zna gdje su sad ti ljudi? Sjećanja su nagrnula kao lavina snijega. Ponijela nas. Jesi li sreo kasnije onog Međimurca iz Male Subotice, koji je radio u kuhinji i svaki dan nam davao po štrucu-dvije vrućeg kruha? Bio je klasa ispred nas. Nisam, ne znam mu ni ime. Možda se javi, odgovorim. Nismo mogli dugo razgovarati, jer je bila gužva, pa smo dogovorili da sljedećeg dana, na povratku kući, stanemo u Kukuljanovu – govori Jurgec.
-I stali smo. Ispričali se o djeci, unucima, o njegovoj dugoj plovidbi na brodu, (prvoklasni je brodski strojar), o pčelarstvu, o tome kako je uz pomoć supruge sam izgradio obiteljsku kuću koju sada potpuno renovira… ma o svemu. Velinka je čak spomenula da poznaje i načelnika Općine Selnica, Ervina Vičevića, koji je rodom iz susjednog Škrljeva. Vrijeme je brzo proletjelo, valjalo je poći. Dogovoren je novi susret ili ovdje u Međimurju ili negdje u Primorju. Valjda neće opet proći godine da se sretnemo. Puno toga još nismo rekli i prisjetili se – kazao nam je Ivica Jurgec.
Vjerujemo da će tako i biti!
