U Isusovo vrijeme farizejima je toliko bilo stalo do vanjštine. Možda nisu ni bili svjesni što čine, a možda su u dobroj vjeri nastojali do u tančine izvršiti sve izvanjske propise Mojsijeva zakona. I ljudi su pomišljali da su to savršeni, gotovo sveti ljudi jer sve obdržavaju kako treba.
Danas na osobit način evanđelje spominje pitanje čistoće. Farizeji se zgražaju što Isusovi učenici prije jela ne peru ruke. Kod njih je pranje ruku tako tijesno povezano s vjerom da im je to kao neki obred, gotovo nešto kao nama molitva prije jela, premda su oni i to imali. Pranje čaša, posuda, svega što s trga donesu pripadalo je u njihov obred. To je za njih bilo više od onoga što nama znači pranje ruku, tj. higijenski zahtjev zdravlja. Isusu je ovo prigoda da progovori o čistoći srca.
Ono što čovjeka onečišćuje nisu stvari vanjštine, nego nutrine. To su tajne srca. Ljudi ih ne vide, ali Bog vidi. Njemu ništa ne može izmaći. Tu se rađaju zle nakane, osude i mržnje, prijevare i bludništva, sebičnosti i nasilja. I prije nego što se ostvare, one su već u srcu. Koliko vremena potrošimo na vanjštinu? Možda su ovo vremena u kojima bismo trebali iskrenije ući u dubinu svoga srca. Kakvi smo pred Bogom, takvi smo. Badava sav izvanjski sjaj, ako je duša zatrovana, ako je srce nečisto.
To neće oprati voda niti pokriti kozmetička sredstva niti prikriti vanjsko blještavilo. Sve to može obmanuti ljude oko nas, ali ne Boga koji vidi u tajnosti. Srce je važno, duša je bitna. Ta nam je čistoća potrebna. Jer nemamo mogućnosti da vidimo u srce svoga bližnjega, nemamo pravo suditi niti osuditi. To prepustimo Bogu. Nadalje, zbog onoga što Bog u nama vidi usudimo se biti hrabri pred njim i pred svojom savješću često uđimo u istinu svoga srca. Nemojmo se uplašiti svega što se u njemu nalazi, jer Bog je veći od našega srca i znade sve i prašta sve. Imamo pravo takvi kakvi jesmo pristupiti k njemu. Upravo zato nemojmo Bogu pristupati s prividnim sjajem nego u istini svoga bića da nas takve prihvati i opere, da u stvarnosti svojega bića osjetimo da nas Bog još uvijek voli.
Sa zahvalnošću se sjetimo sakramenta pranja, sakramenta čistoće koji smo primili u počecima svojega života, tj. sakramenta krštenja. To nam je Isus darovao: izvanjski znak pranja, ali stvarnost je nevidljiva za ljudske oči: za milost posvećenja, djetinjstvo Božje, slobodu od grijeha. To je unutarnje pranje, čistoća srca i duše. Takvo pranje i takvu čistoću može podijeliti samo Bog. A u svetoj misi smijemo sudjelovati ne zato što smo sami po sebi čisti ili zato što smo se izvanjski dotjerali, nego zato što je Bog dobar i prihvaća nas u istini našeg srca. A jedino on može naše srce osloboditi tereta svih nečistoća i osposobiti ga za ljubav i mir.
Propovijeda: fra Tomislav Božiček