U životu je jako bitno spoznati sebe, samim time i prihvatiti činjenicu kakvog smo tjelesnog izgleda.
Realno sagledavanje stvari daje nam osnovu za rješavanje problematičnih zona ili pak poboljšanja već
dobro posloženih. Dobra vijest je da nema savršenog plana treninga ili pak savršenog modela
prehrane. Sve je individualno i zbog toga bitno da svatko spozna što je za njega dobro.
Teorija o modelu tipova tijela može pomoći u pronalasku idealnog plana vježbanja ili prehrane, i ako prihvatiš to kao smjernicu i model, a ne nekakav zakon, možeš u puno toga sam sebi pomoći. Zasigurno ste čuli već u životu da netko veli- mogu pojesti i slona a nikako da dobijem koji kilogram ili pak sasvim druga krajnost, da netko veli- ja samo pogledam kolač, već imam dva kilograma više. To u velikoj većini ovisi o našim genetskim predispozicijama, gdje na našu sreću možemo uz malo motivacije i discipline napraviti velike pomake u željenom smjeru.
Ljudsko tijelo i njegov izgled bila tema zanimanja od davnina. Drevni narodi zapažali su već kako se
razlikuju između sebe a to su bilježili crtežima na zidovima i na lončarskim predmetima. Kako se
znanost razvijala tako je i u tom području dolazilo do pomaka. Svatko od nas barem jednom se
zapitao zašto njegovo tijelo izgleda upravo tako kako izgleda. Netko bi htio biti mršaviji, netko bi htio
dobiti koji kilogram mišićne mase. Mnogi ljudi ne znaju da je u velikom dijelu izgled našeg tijela
genetski određen.
Razvojem znanosti dolazilo se do novih spoznaja, a današnje korištenje
terminologije vezane za osobine izgleda tijela definirali su psiholozi, naravno te definicije preuzete
su u ostala područja, pa tako i u ono vezano za sport i fitness. Ovaj opis izgleda tijela dakle može te
osvijestiti i pomoći ti da ostvariš željene ciljeve. Idemo objasnimo pojmove pa će ti biti sve jasnije.
Dvadesetih godina 20. stoljeća Ernst Kretschmer, njemački psihijatar, odlučio je istražiti povezanost
između morfoloških karakteristika i temperamenta. Svojim istraživanjem otvorio je nove horizonte u
tom području, ali su njegovi rezultati bili uzeti s rezervom jer su bili dobiveni na pacijentima s raznim
psihičkim poremećajima.
Drugi psiholog, Amerikanac William Sheldon započeo je slično istraživanje 1928. godine, ali na zdravoj
populaciji. Rezultate je objavio 1940. godine te se od tada ustalila njegova klasifikacija somatotipova
ljudskog tijela. Iluzorno je govoriti o stereotipovima tijela tipa- ovaj ima široka ramena, po
Sheldonovoj definiciji ima takav i takav karakter, ili ovaj je mršav, introvertna je osoba. Nas takva
podjela ne zanima i te pojmove vezane za psihologiju ostavljamo sa strane te se koncentriramo
isključivo na sport i fitness.
U mnogim je istraživanjima dokazano kako određeni tjelesni tip reagira na trening, prehranu ili koje pak hormone lučiš više ili manje. Mali broj nas ima samo jedan određeni tip građe tijela, bolje rečeno uvijek je to kombinacija dva tipa, kod kojeg jedan dominira. Vanjski izgled možemo promijeniti pravilnom prehranom i treningom, tako da je ova podjela samo smjernica i sredstvo da upoznamo sami sebe i vidimo način na koji se možemo „poboljšati“. Sheldon u svojoj definiciji navodi da imamo tri osnovna oblika tjelesne građe; ektomorf, mezomorf i endomorf.
Ektomorf je po karakteristici visok, mršaviji i slabiji tip ljudi. Odnosno, to su osobe s malo mišića i
relativno lakšim kostima od ostalih tipova tijela. U sportu bi to bili trkači na duge staze- maratonci,
ultramaratonci. Ektomorfe je lako uočiti jer su mršavi, uskog prsnog koša i ramena, kratkog gornjeg
dijela tijela, dugih udova te su obično visoki. Za njih se koristi jedan engleski pojam – hardgainer.
Popularna definicija hardgainera je osoba koja trenira bodybuilding, naporno trenira utezima, ali
teško dobiva na mišićnoj masi. Kod njih je karakteristična visoka razina aktivnosti štitnjače I
simpatikusa. Tj. Aktivni simpatički živčani sustav. Povezuje se s ubrzanim metabolizmom te višom
tolerancijom na ugljikohidrate. Dakle, tko se prepoznaje u ovakvom opisu, zna da ima višu toleranciju
na ugljikohidrate te da ih može konzumirati u većim količinama. Za njih bi generalno preporuka
omjera makronutrijenata mogla izgledati ovako: 45% ugljikohidrata, 35% proteina I 20% masti. Ovo je
samo generalna preporuka, ali naravno da za svakog pojedinačno vrijedi koje ciljeve ima u treningu te
u kojim će omjerima konzumirati makronutrijente. Ali za početak je dovoljno da zapamtite kao je za
ektomorfe dobro da jedu više ugljikohidrata a manje masti.
Mezomorf se sastoji od uravnotežene kombinacije mišića i kostiju te možemo reći da je
najuravnoteženiji od tri somatotipa. Te su osobe atletske grđe poput gimnastičara . Dobro
izdefiniranih mišića i proporcionalnih kostiju, V oblik kod muškaraca te oblik ⌛ “pješčanog sata” kod
žena, širokih ramena i prsiju sa smanjenim udjelom potkožnog masnog tkiva smještanog u području
oko trbuha ili na bokovima. Kada je riječ o hormonima, karakterizira ga visa razina lučenja
testosterona I hormona rasta. Posjeduju tendenciju lakšeg dobivanja mišićne mase te sposobnost
održavanja niskog postotka potkožnog masnog tkiva. Što se podjele makronutrijenata kod prehrane
tiče generalna preporuka je: 35% ugljikohidrata, 40% protein ate 20 % masti. Kod čega opet
naglašavam da nema generaliziranja I da svaka osoba individualno mora pronaći idealne omjere
makronutrijenata.
Endomorf posjeduje širu strukturu kostiju, robusnije zaobljene je građe, uz veći postotak
potkožnog masnog tkiva. Kratkih je udova, širokih bokova te I malo “mekanije” muskulature. U
sportu ih pronalazimo u dizačkim sportovima. Karakteristika im je da brzo skladište masne naslage, a
akumuliraju ih u na trbuhu kod muškaraca i na bokovima kod žena. Endomorf bi trebao imati najviši stupanj discipline što se prehrane tiče, a generalne pretpostavke bile 20 % ugljikohidrata, 45% proteina i 35% masti.
Bez obzira kojem profilu pripadaš, uvijek je moguće napraviti rekompoziciju tijela, samo treba malo
dobre volje, motivacije i stručne smjernice ruke koja te vodi kroz proces preobrazbe.