Autor ovog priloga dugo nije bio svojim pisanim doprinosom među vama jer ga je bolest prikovala za bolničku postelju Koronarne jedinice Kardiološkog odjela Županijske bolnice Čakovec.
Koronarna jednica je prva i žurna služba kada je u pitanju borba za daljnje kucanje srca. To je saznanje koje u sebi nose svi teže oboljeli kardiološki bolesnici, a sama pomisao na prolaz kroz vrata te Jedinice ježi kožu, a još jače steže srce znajući da ste većim dijelom vitalno ugroženi. Postaje lakše, ukoliko ste donekle koncentrirani i pri svijesti, kada vas smjeste u sobu, polegnu u jednu od postelja i prikopčaju na kardiološka pomagala. Postaje vam lakše i pri srcu i duši kada začujete zvukove kucanja svoga srca posredstvom aparata poznatog pod popularnim nazivom Holter-monitoring. Tu istovremeno postajete svjesni da ne možete sami, i da ste ovisni o 24-satnoj zdrastvenoj skrbi na putu prema izliječenju.
Kroz tih 24 sata, tako iz dana u dan, redaju se kraj vaših kreveta, medicinske sestre, njegovateljice, spremačice, a najposlije liječnici. Potonje po ulasku u sobu gledate i slušate „kao Boga“. Spominjem ih u množini jer vjerujem kako se nitko neće naljutiti što nije ponaosob imenovan.
Ponaosob ipak moram spomenuti niže rangirano medicinsko osoblje:Ljiljanu (glavna med. sestra), Sanju, Dijanu, Josipu, Rebeku, Martinu, Valentinu, Tinu, Lanu, Natašu, Nikolinu, Vladimira, Hanu i njegovateljicu Tatjanu kao marne djeljatnike od kojih je medicinska sestra Petra na rodiljnom dopustu, a pokušavajući izbrojiti broj dolazaka u bolesničke sobe (op.a. broj korak je nebrojiv).
Radeći svoj posao, svaki od tih dolazaka u njima je nosio dozu pozitive, pomoći i nade. Započinjalo je s jutranjim srdačnim pozdravom i osmijehom, i neizostavnim pitanjima: – Dobro jutro! Kako ste proveli noć? – a završavalo gašenjem svijetla u sobi i pozdravom: – Želimo vam laku noć! Pokušajte mirno spavati jer mi smo tu uz vas. Zatrebate li nešto samo pozvonite. Premda smo se oprostili noćnim pozdravom, dolazile su one nečujno do nas kada je nekome trebala noćna terapija ili ne daj Bože pomoć.
Nova smjena, redaju se njihove dnevne obveze, a mi ih željno iščekujemo jer smo od njih dobivali dodatnu terapiju koja je jako važna, priznali mi to ili ne, a sastojala se od lijepih riječi i osmijeha kojih nisu bile niti svjesne vršeći svoje obveze.
Zbog čega ovo pišem? Iz razloga jer svi mi po dobivanju ‘Otpusnoga pisma’ naprosto izjurimo iz prostora i vremena u kojem smo proveli neke druge dane u borbi i nadi za zdravije sutra. Nijednoj od njih, izuzev glavnoj sestri Ljiljani nisam stigao stisnuti ruku, reći hvala, zbogom, ne doviđenja. Činim to ovim putem u osobno ime, a vjerujem i mojih „cimera“ iz Peklenice i Svetog Martina na Muri koje nas je bolest zbližila te mnogih drugih kojih je ovdje, neki boraveći dulje, neki kraće, kao na tekućoj vrpci.
Posebna priča u mojem liječenju je samozatajna ekipa s Odjela za intervencijsku kardiologiju koja mi je na čelu s mr. sc. Damirom Pevec-Matić, dr. med. ugradila uređaj koji će mi znatno olakšati život.
Pišem iz razloga kako bi njihovim pretpostavljenima rekao neka čuvaju ovo blago, neka ga njeguju i neka na njega budu ponosni, a to su Branko Ostrički, dr. med., spec. interne medicine, subspec. kardiologije i Mihajlo Kovačić, dr. med., spec. interne medicine, subspec. kardiologije.
A na sve njih neka bude ponosan ravnatelj Županijske bolnice Čakovec Igor Šegović, dr. med., spec. pedijatarije, subspec. pedijatrijske gastroenterologije.
Nažalost pred objektiv nije mogla stati pobrojena plejada.