Romkinja Dora Balog 17-godišnjakinja je iz Podturna, odlična učenica koja pohađa 2. razred Srednje škole Čakovec, smjer fizioterapija i njega djece. Bila je 1. romska učenica te škole koja je ikad sudjelovala u Državnom natjecanju iz praktične nastave i još je za to osvojila 1. mjesto! Usto, ona iznenađuje svojom zrelošću u razmišljanju, pozitivnim stavovima i mnoštvom interesa.
Dora Balog je prvi razred srednje škole završila s Pohvalnicom za uzorno vladanje i odlične ocjene, a 13. svibnja 2022. osvojila je 1. mjesto na Državnom natjecanju iz praktične nastave u Zagrebu sa svojim radom „Čovječe, ne ljuti se!“, društvenu igru za slijepe i slabovidne osobe koju je napravila uz mentorstvo prof. Zlatke Flenter Senčar od čepova, gazica, slamčica i stare kutije. Ovih dana za to joj je ravnateljica Srednje škole Čakovec uručila i nagradu – 300 kuna i plišanu pandicu.
Dora svoje školske obveze shvaća vrlo ozbiljno, zainteresirana je za dodatne zadaće, proučava detalje, sve ju zanima. Kao Romkinja, svaki mjesec prima 800 kuna učeničke stipendije, koja bi se, kaže, navodno trebala popeti na 1000 kuna. U kolovozu i rujnu ove godine provela je 3 tjedna u Topolščici u Sloveniji, gdje je odradila praksu u bolnici pomažući u njezi starijih osoba i djece, o čemu kaže:
– Tamo mi je bilo jako lijepo, u 3 tjedna sam jako puno naučila, upoznala puno novih ljudi i stekla nove prijatelje. Sve osoblje tamo je jako ljubazno.
Želja joj je, kaže, ići na fakultet i postati stručni fizioterapeut, o čemu nam priča:
– Odlično mi idu masaže, terapija i njega djece i starijih osoba. Vidim se u tom poslu i voljela bih jednog dana raditi u nekoj privatnoj poliklinici, a možda i otvoriti svoju praksu i cilj mi je visoko se obrazovati i biti odlična u tome. Želim svima pokazati da ja to mogu i hoću!
Uz fizioterapiju, Dora ima i puno drugih interesa.
– Obožavam fotografirati prirodu te se u slobodno vrijeme posvećujem fotografiranju. Sportski sam tip, prije sam se bavila judom, a želja mi je upisati se na boks. Radila sam i kao model za robnu kuću u Čakovcu. Jako sam vezana uz modu i u slobodno vrijeme obožavam šminkanje i modni dizajn. U školi sam šminkala našu profesoricu Rahelu Buterin i psihologinju Paulu Baksu. Šminkam i prijateljice, tetu, rodbinu i savjetujem ih o izboru odjeće te mi je velika želja postati modna blogerica i influencerica u slobodno vrijeme.
S obzirom na svoj modni izričaj, dala si je i umjetničko ime Dora Diaz. A kako je sve počelo?
– Kao mala, jako sam se voljela šminkati s maminom šminkom, oblačiti njezinu odjeću i štikle. Gledala sam „Shopping kraljicu“, uzori su mi bili Selena Gomez i Ariana Grande. Pratila sam ih i tako sam počela pratiti modni svijet. Ljudi oko mene su s vremenom vidjeli da ja to mogu i znam i tako je to počelo. Složila sam si pričicu u glavi i to je bilo to… Očarana sam modom i voli kupovati odjeću, na glavobolju svojih roditelja, a nije mi bitan brend, već samo da je odjeća lijepa i moderna – kaže Dora.
U svemu što radi i svojem uspjehu u obrazovanju i na državnom natjecanju, najveća joj je podrška njezin otac, Krešo Balog. On je županijski vijećnik romske nacionalne manjine, vijećnik Općinskog vijeća u Podturnu, prevoditelj na sudu i asistent romskoj djeci u OŠ Podturen. Uz Doru, zajedno sa svojom suprugom brine o još petero sinova. Iz romskog naselja Lončarevo preselili su se u Podturen.
– Roditelji su mi rekli da odaberem nešto što volim i u čemu ću uživati u životu. Mislim da je odgoj roditelja jako bitan. Posebna podrška mi je tata Krešo, koji je rekao da će mi pomagati dok živi, omogućiti mi da se školujem i uvijek se boriti za nas. Na neki način, uvijek sam išla tatinim stopama. Vidjela sam da je prihvaćen i cijenjen u društvu, da je marljiv, obrazovan i angažiran u zajednici, i imitirala sam ga. Mene i braću tata je maknuo iz romskog naselja i cilj mu je da se školujemo i pošteno zarađujemo te da ne ovisimo o socijalnoj pomoći, ne visimo na ulici, prosimo ili krademo. Moj tata želi da jednog dana možemo reći „To sam ja napravila, vlastitom trudom i radom!“ – priča Dora i dodaje:
– Moj uspjeh nije došao samo tako, trebalo je puno volje i upornosti. Jest da sam pomagala mami prati i kuhati, ali moj glavni posao kod kuće bio je – učenje. Bitno je truditi se samostalno i pošteno zarađivati. Kad zarađuješ svojim žuljem, onda se možeš pohvaliti!
Na upit kako se slaže s braćom, od kojih joj najmlađi ima 8, a najstariji 20 godina, kaže da se slažu odlično. A uz veliku podršku obitelji i profesora, tu su i dragocjeni prijatelji!
– Želim zahvaliti svojoj prijateljici Vanesi Jalušić iz Celina, koja pohađa Gimnaziju Josipa Slavenskog i koja je uvijek bila uz mene i bila mi je velika podrška u svemu te sam joj na tome zauvijek zahvalna! Zajedno smo znale i učiti te samo danas nerazdvojne prijateljice – rekla je Dora.
A kako su je prihvatili njezini vršnjaci Romi?
– U početku su me teže prihvaćali jer su se moji ciljevi i način ponašanja razlikovali od većine njihovih, no s vremenom su shvatili da sam dobra, spremna pomoći i da nisam onakva kakvom su me zamišljali. Voljela bih da ima više mladih Roma i Romkinja koji se također žele obrazovati i doći na dobar glas, biti samostalni… Svi imaju neki talent i vještine i za svakoga ima nade. Tako da se nadam boljoj budućnosti za Rome. Nadam se da će oni s vremenom evoluirati te da svi, i Romi i Hrvati, možemo lijepo živjeti u Međimurju – zaključila je, dodavši:
– U svakom čovjeku postoji neka priča, svi su različiti i nikoga ne treba osuđivati!
U svakom slučaju, moćne riječi za srednjoškolku, punu pozitivnosti, interesa i želja, a naša je želja da ostvari sve svoje snove. Dorice, sretno!