Sedmog studenog 1552. Nikola Šubić Zrinski pismom iz Čakovca javlja grofu Nadasdyju da je kralju Ferdinandu podnio molbu da ga razriješi banske Časti. U pismu napominje da kralj nije ispunio svoja obećanja, da kraljevstvo zbog stalnih turskih napada propada, da je sve što se događa na štetu njegova imena, te ga moli da se i on kod kralja zauzme za njegovo razrješenje.
Kako kralj njegovu molbu nije odmah riješio, početkom prosinca Nikola Zrinski je u Graz poslao protonotara Mihaela Ravenskog da ubrza postupak. Istodobno, iz istih razloga, razrješenje s mjesta slavonskog kapetana zatražio je Luka Sekelj. Vrlo je vjerojatno da su upravo njihove ostavke potaknule kralja Ferdinanda da poduzme odlučne korake u obrani hrvatskog kraljevstva.
Sporazumno sa zastupnicima vojvodina Štajerske, Kranjske i Koruške, odlučio je za obranu granice držati stalnu vojsku pod vrhovnim kapetanom, bojnim maršalom i ratnim vijećnicima. Ta je vojska trebala imati 4200 vojnika, a plaćale bi je Štajerska, Kranjska i Koruška. Vrhovnim kapetanom u hrvatskoj i slavonskoj krajini imenovan je Štajerski zemaljski kapetan Ivan Ungnad.
On mora u obrani surađivati s hrvatskim banom. Nakon ovih poteza kralj se nagodio s Nikolom Šubićem Zrinskim, koji je još neko vrijeme ostao u banskoj službi. Najprije mu je isplatio zaostali dug za izdržavanje vojske, a potom mu omogućio stalno držanje 600 lakih konjanika i 440 pješaka.