Biti psihijatrica u današnjem svijetu svakako nije lak posao, ali Marija Vinković-Grabarić (57) iz Belice jednostavno voli svoj posao. Psihijatrica je to s užom specijalizacijom za psihoterapiju, a također i sudski vještak psihijatar za sudove u Varaždinu, Čakovcu, po potrebi i šire, a također i stručnjakinja za akupunkturu, dok je je hobi fitoterapija. Žena koja već 32 godine radi kao psihijatrica i naslušala se tuđih problema u tolikoj mjeri da je to nezamislivo, vedra je osoba koja o svom poslu kaže:
– Nastojim biti pozitivna, vraćati ljudima vjeru u život, dati im puno pozitivne energije, jer nažalost današnja vremena su teška i nose brojne stresove. Bez pozitivne energije u okolini, ljudi jednostavno potonu. Važno mi je da pacijent bude dobro i tražim od njega da radi na sebi. Moj stav je da svaki doktor mora težiti iskreno pomoći svom pacijentu, ako mu nije stalo nema ni uspjeha!
POSTALA JE SPECIJALIST PSIHIJATAR VEĆ S 31 GODINU
Životni put Marije Vinković-Grabarić bio je trnovit. Sa 17 godina umro joj je otac. Na trećoj godini fakulteta morala se sama financirati, jer majka sa svojom mirovinom nije mogla financirati nju i brata, pa je uz težak studij medicine radila raznorazne poslove preko student-servisa. Ipak, već sa 25 godina završila je osnovnu medicinu, a sa 28 godina je već dobila specijalizaciju (koja se nekad dobivala nakon 30.-35. godine).
– Cijeli život htjela sam biti psihijatar i to mi je bila jedina želja, koja mi se ispunila. Zahvalna sam bivšem ravnatelju bolnice, gospodinu Blagusu, koji mi je dao tu specijalizaciju sa 28 godina, bila sam najmlađa kandidatkinja, no bio je to pun pogodak! Kad sam upisala specijalizaciju iz psihijatrije, svi su me jako žalili, govorili su mojoj mami: ‘Joj, tak je mlada, lepa, pa šteta ju je kaj bu psihijatrica!’ No, ja sam žena koja uživa u svojem poslu. Nakon 32 godine rada opet bih bila psihijatrica i to je ispunjenje svih mojih želja, odgovori na sva moja životna pitanja, koja se dotiču i psihijatrije i filozofije i religije… općenito daje odgovore na sve ono što je život.
Sa 31 godinu postala je specijalist psihijatar i počela raditi na Odjelu psihijatrije na Županijskoj bolnici Čakovec, gdje je provela 22 i pol godine, dok posljednjih oko 10 godina radi kao privatnik, od čega 4 i pol godine ima ordinaciju u svom prostoru, a ranije je pet godina bila u najmu.
DOBRO SE DOBRIM VRAĆA
Njezina životna filozofija je, kaže, da se svako dobro djelo isplati.
– Često mi na terapiju dođu ljudi koji pate zbog svoje dobrote. I sama sam patila zbog svoje dobrote, no mislim da se u životu svako dobro djelo čovjeku kad-tad vrati. Meni se sada vraća sve ono dobro što sam davala svojim pacijentima od početka. Nakon svih ovih godina, često sretnem ljude pa mi ispričaju što je bilo prije 10-15 godina i koliko sam im pomogla, a to je zapravo ono što mi daje snagu, podršku i motivaciju da budem još bolja doktorica – kaže Marija i dodaje kako svoje pacijente i njihove probleme razumije i kao doktor, i kao čovjek, jer je i sama dotaknula dno.
– U životu mi je bilo jako teško, cijeli život mi je nedostajao otac u emocionalnom smislu, dosta sam trpjela i zbog te financijske situacije, a također 2005. godine mi je majka Marija oboljela od Parkinsonove bolesti. Godinama sam brinula sama sa suprugom o njoj. Zadnjih nekoliko godina bila je nepokretna u domu te je umrla 2018. godine. Jednostavno sam se uprla u sve svoje snage da to odradim na najkvalitetniji mogući način na koji sam znala i umjela. Bila sam svojoj mami i prijateljica, doktor, kći… igrala sam sve uloge.
Na upit može li tako biti i sebi sama, i svoja najbolja prijateljica i psihoterapeut, odgovara:
– Naravno! Struka nas je naučila da preživljavamo teške situacije, iako je moj život već otpočetka krenuo s jakim opterećenjem, pa sam već ušla u tu specifičnu ulogu, a specijalizacija na psihijatriji mi je na neki način bila nadogradnja. Kad sam došla na specijalizaciju, učitelji su mi rekli da sa mnom nemaju gotovo nikakvog posla, već mi samo moraju dati završni glanc. Da nisam imala sam predivne učitelje na KBC-u Rebro U Zagrebu, gdje sam bila na specijalizaciji, primariusa Aleksandra Maletića i mog mentora, primariusa Damira Papića, nikad ne bih postala tako dobar doktor.
KĆI GRACIA NJEZIN JE PONOS
Marija ima supruga, Goroslava Grabarića, koji radi kao veterinar u Prelogu, a tu je i 22-godišnja kći Gracia, koja ide maminom stopama. Bila je najbolja učenici u gimnaziji, a danas je studentica medicine na petoj godini, dobila je rektorovu, a ove godine i dekanovu nagradu. Posebno je zainteresirana za proučavanje Parkinsonove bolesti i mogućnosti njezinog liječenja, s obzirom na to da joj je baka, Marijina mama, bolovala od Parkinsonove bolesti.
– Za vrijeme poroda dogodilo mi se srčano zatajenje (dekompenzacija), nakon čega su mi ostale posljedice, no s tim uspješno živim – kaže Marija.
KAKO JE USKLADILA POSAO I MAJČINSTVO
Puno joj je pomagala majka Marija, pa nikad nije bila na bolovanju, a lako joj je bilo i zbog toga što joj je kći bila izrazito dobro dijete i rijetko bolesna.
– Velika podrška u životu mi je i suprug. On je vičan obavljati i sve kućanske poslove, dobro i kuha… – kaže Marija.
NEGATIVNE STRANE POSLA?
Upitali smo je i zna li ovaj posao zna biti naporan, na što je rekla:
– Da, posao zna biti psihički opterećujući, no sve je stvar treninga, čovjek se mora znati nositi sa svim tim pojačanim pritiscima i životnim pričama (jer osnovni alat nam je slušanje). No, nastojim ne biti opterećena, isključiti se, a kad odem doma ostaviti posao na poslu, makar je to ponekad jako teško jer radim s ljudima koji imaju i razne životne tragedije i teške životne priče i opterećeni su brojnim problemima, tako da i ja, kao i svi, moram permanentno svaki dan raditi na sebi.
Marija se nakon posla odmara u svom domu u Belici, gdje ima i devet mačaka, o čemu kaže:
– Doma sam potpuno drukčija žena: u vrtu, na vinogradu, u šumi… Volim biljke i boravak u prirodi. Tata Ajloz mi je bio agronom pa mi prenio ljubav prema biljkama, koje sam počela skupljati kao dijete, i dan danas berem trave, radim si čajeve, naučila sam puno o fitoterapiji i smatram da je to primarni lijek za svakoga. Kažu da u prirodi postoji lijek za svaku bolest.
Dodaje i kako je vjernica, voli ići u crkvu i pomoliti se, biti sama sa svojim mislima, a to savjetuje i svojim pacijentima.
– Moram priznati da vjerujem u neku višu silu, nešto nam određuje sudbinu, iako isto tako sudbinu određujemo i sami. No, čovjek nekad zapadne u ekstremno teške situacije, a iz toga ga onda spašava vjera. Čovjek bez vjere je prazan.
KAKO SE POČELA BAVITI AKUPUNKTUROM?
– Akupunkturna medicina radi na principu da imate simptome kad se kanali energije poremete, pa akupunktura u biti vraća energiju u kanale. To su prakticirali stari Kinezi još u doba prije Krista, a održalo se do dan danas. Svaki put kad mi je bilo loše i pomogla sam si akupunkturom, pomislila sam, hvala bogu kaj ste to zmislili! – kaže Marija.
Prvi pacijent na akupunkturi bila joj je, kaže, mama, koja je imala teško oblik Parkinsona, a odlično je reagirala na akupunkturu.
PIŠE PJESME I MEMOARE
Marija danas stanuje u Belici, no do svoje 17. je živjela u Hodošanu.
– Odrasla sam u krasnom mjestu, Hodošanu. To je mjesto bilo kao jedna velika obitelj, svatko je svakoga znao i svatko svakome pomagao, to su bila prekrasna vremena – rekla je Marija, koja gotovo cijeli život piše i pjesme, a prvu je napisala s 9 godina upravo u Hodošanu. U osnovnoj školi dobila je i nagradu za svoje kajkavske pjesme – rekla je i dodala:
– Imam puno pjesama i željela bih izdavati svoje pjesme. Voljela bih da kroz moje pjesme ljudi shvate da čovjek mora imati želje i da svatko svoju želju može ostvariti. Moja prva zbirka pjesama, koju sam već trebala tiskati, zvat će se „Moje selo Hodošan“ i bit će posvećena Hodošanu. Želja mi je još i izdati knjige, imam jedno 6-7 godina svojih svakodnevnih memoara i puno materijala za budućnost, samo da budem zdrava i uspijem to ostvariti.
Planira napisati knjigu o osobama koje su joj pomogle u edukaciji i poslu.
– Posebno se moram odužiti primariusu Maletiću, jer mi je prenio sve svoje iskustvo. Znala sam puno teorije, ali nisam imala praktični dio. Psihijatrija je posebna grana medicine, ne možete samo iščitati nalaze i to je to, morate imati praksu.
Na kraju krajeva, Marija je žena koja je uspješno spojila ne samo majčinstvo, obitelj i karijeru, već i sve aspekte svog života, u čemu joj, je, kaže, pomogla upravo psihijatrija.
– Smatram da je psihijatrija kraljica medicine, iako je kao grana medicine dosta podcijenjena jer ljudi još dan danas imaju predrasude otići kod psihijatra jer misle da je to samo za one s teškim duševnim poremećajima. A ja smatram da je psihijatrija grana medicine koja unaprjeđuje čovjeku život, ne samo u medicinskom smislu, nego općenito, jer daje odgovore na sva moguća životna pitanja – rekla je.
