U srijedu, 23. travnja 2025. godine, na Svjetski dan knjige i Đurđevo, iz tiska je izašla prva knjiga Međimurke Irene Vičević „Vutemtoga – U to vrijeme, u tom trenutku“. U knjizi se, na 252 stranice, nalazi 13 priča o životu ljudi u Međimurju između 1900. i 1990. godine pisanih kajkavskim svetomarskim narječjem i iste te priče pisane na standardnom, hrvatskom književnom jeziku.
Irena Vičević (rođena Janković) rođena je u Prelogu 1966. godine, a djetinjstvo je provela u Svetoj Mariji i Donjem Mihaljevcu. Diplomirala je na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu te radila u Podravki i Vajdi u Čakovcu, a danas živi u Bjelovaru sa suprugom i vodi vlastitu tvrtku.
U predgovoru knjige, Katarina Gašparić Friščić, mag. educ. soc., piše kako nas ova knjiga prvijenac vodi u prošlost i opisuje sretne i tužne trenutke iz Međimurja, rodnog kraja autorice, a ujedno se prisjećamo starinskog govora i starinskih riječi koje se sve manje koriste u svakodnevnoj komunikaciji.
– Stara domaća riječ je neprocjenjivo bogatstvo. Na nama je da je čuvamo i njegujemo kroz priče koje su obilježile naše mjesto, kroz ljude koji tu žive, kao i one koji su daleko, ali nose svoj rodni kraj i uspomene na rodnu grudi u srcu i duši! – rekla je Irena Vičević, koja svoje rodno Međimurje uvijek nosi u srcu i u Bjelovaru. Otkrila nam je i odakle ideja za knjigu:
– Pričam unuku priče, jednom jako strašnu, drugi puta smiješnu, kako on traži taj dan. Upita me: baka, gdje te priče pišu? Nigdje, u mojoj su glavi, odgovaram. Kako je unuk štokavac, red je da nauči kajkavski. Mnogo obitelji je iselilo iz Međimurja, često više ne pričaju materinjim jezikom, pa neka ova knjiga bude spomen na kajkavski kakav su nekada govorili naše bake i djedovi – mamice i japice!
O kakvim je pričama riječ napisala je u pogovoru knjige nastavnica razredne nastave Slavica Švec:
– Priče koje je napisala temelje se na crticama iz prošlosti prema pričanjima starijih ljudi… Mjesto događanja su živopisna seoska sredina donjeg Međimurja i mali gradić Prelog, s ljudima pozitivnih i negativnih osobina te u pričama nailazimo na šaljive događaje, ali i na one tužne i uznemirujuće.
Knjigu možete nabaviti u Svetoj Mariji, Ulica Braće Kanižaj 10 (pored Buffeta) ili kontaktom putem Messengera Ireni Vičević, ili Viberom ili Whatsupom na njezin mobitel 099 3130 906.
U nastavku donosimo ulomak iz jedne priče na svetomarskom narječju:
„Najprvo kaj pomljam je kak so me japa poslalji k teco Drošijo Ljipičevomo po našega hobljiča. Mela sem kolji šest ljet. Japa so štelji preprajti jolso, oguljiti koro kaj njim bo za brojdo, za trsa držati. Bežola sem bosa, fljetno kaj so me noge v rit ljupalje. Po vuljici, finomo pesko i po zemlji posušeni ot sonca. Ot naše hiže, poljek Martinovi, Habuševi i Mihinjčecovi do Dvanojščakovi pok na drum. Bil je junijuš mesec, sosedi so seno sprovljalji. Krave so vljeklje voze dišečega sena. Kum Čenderinof je praf vu to vreme išel napolje z drvenima koljima i kravom Šekom. Skočila sem na svoro koja kak da je baš bila za deco naprovljena kaj bodo tam sedela. Kum so bilji dober čovek, dolji so deci kaj se bodo na svori peljala. Nekoji hmonji gazde deco so dolji tiralji i z bičom jis fčehnolji. I jo sem por pot po hrpto z bičom dobila od hmonjega soseda Bolte dok sem štela na svoro skočiti. Mala šprljava Jolžica podela se kre svoje hiže i gljedala na vuljico kaj bo vidla što kam ide. Bilje smo skup stare. Viknola je: Kam ideš? Odvrnola sem ji: Kaj te brige, primi se za kroske ige! Unda je još pitala: Koj je ve den? Sreda, viknola sem ji. Norčila se z mene i norca mi se delala trljica jena: Sreda, on norc koj poveda! A još vekši koj pita, viknola sem. Močka se z capami mivala kre potni vroti. Veljido store žene da dok se močka miva, ljepo vreme bo! Došlji smo do druma. Skočila sem z svore i praf rovno do teca Drošija. Tetec so mi dolji hobljiča i jo, mom, beš dimo. Bežola sem po proho kaj so me noge v rit ljupalje. Domaj je obet čakal, ak dojdem kesno, se mi pojedo! Najempot, za menom je bežal pes, grdi, bundasti i hmonji. Nekof Međi. Prijal me za suknjo, odzoj, natezal i strgal jo. Rit mi se naljukovala, bečala sem se, čavlji, šmrklji šmrkljasti so mi curelji z nosa i po zamusikanomo ljico. Jeno jedino suknjo kaj sem mela mi je cucek rastrgnol. Hudič jen prokljeti! Odbežola sem dalje v našo vuljico i zagozila f toplji kroski drek jer nesem gljedala kot bežim. Ron se soseda Ikija krava Cifra posrala, zdigla je repa f zrok. No, veljido da je sreča dok se f drek stone!“