Sadašnjicu ne treba demonizirati, niti prošlost idealizirati, ali kako sada stvari stoje sasvim je moguće da će nas Matjaš na kraju prestići, kaže u svojoj priči Zlatko Bacinger, uspoređujući vrijednosti do kojih smo držali nekada i one kojima smo okrenuti sada.
Pogledajte priloženu fotografiju: krave, kola, kotači, jaram, rudo, užad…. Na prvi pogled, što se o tome ima puno reći? Ali, polako. Podsmješljivo odmahnuti rukom bilo bi ishitreno, jer iako je za suvremenost priprosto, ovo prijevozno sredstvo ima tisućljetnu povijest, kudikamo bogatiju od svih današnjih limenih “zaprega”. Stoga bismo se pred tim zadivljujućim djelom ljudske mašte i kreativnosti trebali s rešpektom nakloniti.
Sve je počelo davno, pripitomljavanjem domaćeg goveda prije desetak tisuća godina, a nastavilo se otkrićem kotača i kola, nekih pet tisućljeća kasnije. Konopci ili užad za upravljanje također imaju svoj podugačak radni staž, a osobito se zanimljivim čini nastanak i razvoj jarma. Zaprega je fascinantna priča i ukoliko na nju ne gledamo svisoka, s gledišta samodopadnosti našeg vremena, ta nas priča može koječemu poučiti. Stoga se moramo usredotočiti ponajprije na njezinu ljudsku stranu. Uvucimo se potiho u život i svijet čovjeka koji upravlja ovim “primitivnim” prijevozom. Starijima neće biti teško, no mlađima ta smiješna i živcirajuće spora drvena naprava zacijelo izgleda kao da se dokoturala iz skrivenih zakutaka prapovijesti. Od nje nas, međutim, dijeli tek nekoliko pišljivih desetljeća.
Fotografija je nastala 1942. godine i prikazuje, kako stoji u dokumentaciji Fototeke Etnografskog odjela Muzeja Međimurja Čakovec, dedu Matjaša i njegovu zapregu na putu u Trnovščak. Prema slici, lako bismo zaključili da je Matjaš siromašan seljak. No, bila bi to prva pogreška koju činimo uvijek kad o prošlosti sudimo s gledišta sadašnjosti. Naime, imati dvije zdrave vozne krave u Matjašovo je vrijeme za seljaka bilo pravo bogatstvo. To je značilo da je s njima mogao bezbrižno obrađivati zemlju, da je od ubranih plodova mogao preživjeti godinu, da je u kući imao dovoljno sira, putra, vrhnja i mlijeka, da mu djeca nisu bila gladna, da su kravice imale teliće koje je mogao prodati ili od njih priskrbiti dovoljno mesa za brojnu družinu te da je u konačnici imao dovoljno kvalitetnog stajskog gnoja za dohranu zemljišta. Dakle, Matjaš za svoje vrijeme nije bio siromašan.
Je li Matjaš bio sretan? Eto, dao bih ruku u vatru, većina bi opet izlanula da nije bio sretan jer je bio siromašan. Opsjednutost potrošačkom kulturom navodi nas da fenomen sreće vežemo s imovnim stanjem, pa nam se bogati ljudi pričinjaju sretnijima. Ali to je pogrešno, jer novac kvari čovjekove kvalitete, pothranjuje iracionalan strah da ga ne izgubi, tjera ga na nekontrolirano gomilanje, a urođenu ljudsku dobrotu i poštenje drži u stalnom iskušenju koju nije lako obuzdati. Može li čovjek u tom ubitačnom unutarnjem nemiru, grču i napetosti osjećati trajan impuls sreće? Matjaš nije imao potrebu gomilati novac i materijalne stvari te u sebi stvarati nemir, strah i nesigurnost. Upravo ga je skroman i krajnje jednostavan život – neka nam to bude pouka! – činio zadovoljnim i sretnim. Dakle, Matjaš nije bio siromašan, a još manje nesretan čovjek.
A je li Matjaš bio slobodan? S gledišta našeg vremena, u kojem se sloboda doživljava kao roba, izgleda da nije. Doista, kako bi seljak, sputan bijedom i neimaštinom, mogao biti slobodan? No naše vrijeme i u ovoj bi prosudbi grdno pogriješilo. Sloboda je, kao i sreća, osjećaj koji čovjeku dolazi iznutra, premda je ponekad potaknut vanjskim podražajima. Ti podražaji danas su novac, luksuzan auto, kuća, vikendica, ugled i moć. No sve nam te „vrijednosti“ pružaju lažni osjećaj slobode. Filozof Seneka je rekao: “Dokle god je rob tijela niti jedan čovjek nije slobodan.” Naprotiv, Matjašu su vanjski podražaji slobode dolazili iz posve drugih izvora: od njegove obitelji, djece, zemljice, doma, prirode, kravica i najužeg kruga ljudi s kojima je dijelio sve radosti i tegobe života. Vrijedi pročitati tekst o čovjekovu okolišu koji je 1854. godine napisao indijanski poglavica Seattle, nakon što je njegovo pleme bijeli čovjek otjerao u rezervat: “Svaki pedalj ove zemlje svetinja je mog naroda. Svaka treperava borova grančica, svako zrno pijeska na riječnoj obali, svaka zraka u tami šume, svaki i najmanji kukac sveti su u mislima i životu mog naroda. Stjenovite planine, sočni pašnjaci, toplo tijelo ponija i čovjek, sve to pripada istoj obitelji.”
To je, dakle, sloboda kakvu je osjećao „visokom civilizacijom“ neiskvaren čovjek pa i naš Matjaš. Sloboda duha, a ne tijela. Matjaš, dakle, nije bio siromašan, nije bio nesretan i nije bio neslobodan čovjek.
Je li Matjaš robovao svom poslu? Eto nam još jedne moderne zablude: ljudi su se u prošlosti iscrpljivali teškim fizičkim radom do iznemoglosti. Vjerujete u to? Istina, sve se radilo „na ruke“, no ljudi nisu obrađivali više zemlje nego što su realno mogli. Tek s dolaskom poljoprivrednih strojeva, tržišne poljoprivrede i težnje za profitom pojavila se potreba za više obradivog zemljišta. Prije toga vladala je neka spontana ravnoteža između fizičkih mogućnosti čovjeka i obima njegovih radnih obveza. Dakle, Matjaš se u radu nije osjećao robom: radio je kad je htio i koliko je mogao, na svojoj zemlji, za svoju obitelj i sa svojim kravicama, neopterećen prevrtljivim tržištem, kreditima i dugovima. Probajte vi tako.
A današnji čovjek? Kako se čini, njegove muke i jadi oslikani su već u prastarim biblijskim spisima: „Sine moj, ne preuzimaj previše poslova; ako ih umnožiš, nećeš proći bez kazne; ma koliko se žurio, nećeš stići, niti ćeš trkom uteći. Čovjek se trudi, muči i hiti, da bi još više zaostao.“
Eto, jeste li se prepoznali? Nemojte, dakle, sažaljevati Matjaša i njegovu kravlju zapregu, nego Matjaša i njegov Mercedes. Pa ipak, sadašnjicu ne treba demonizirati, niti prošlost idealizirati, ali kako sada stvari stoje sasvim je moguće da će nas Matjaš na kraju prestići. Upitate li ga, međutim, što on o svemu tome misli, skromno će vam odgovoriti: Ja samo idem s kravama u Trnovščak.