Nekoliko mjeseci kuća u Šenkovcu (kod Čakovca) bila je dom sedmero Indijaca koje su teške životne okolnosti dovele iz Indije u Hrvatsku, u Međimurje. A onda su iznenada otišli, nestali. Roko Bakić iz Splita, koji trenutno živi u Šenkovcu, s muškarcima je nekoliko mjeseci dijelio zajednički životni prostor.
– Kućicu sam iznajmio za sebe, a onda je stiglo sedmero Indijca. Stigli su iz New Delhija, glavnog grada Indije. Bilo nas je u jednom trenutku osmero. Dijelili smo troškove i imali skladan suživot. Zajedno smo slavili čak njihove blagdane. Bilo je među njima i hinduista i budista, ali i katolika. Ne znam zašto su otišli. Neki su imali radnu vizu, ali im je kako su mi rekli, istekla. Znam da neki od njih mjesecima nisu primali plaću. Nismo o tome pričali mnogo. Svaki od njih kod kuće u Indiji ima po nekoliko djece. Bilo im je teško, bez novaca i daleko do obitelji i doma.
Prema svjedočenju njihova bivšeg sustanara, prvog susjeda i ostalih mještana, Indijci su bili dobro prihvaćeni.
– Bili su odlični cimeri, prva liga! No jedu previše riže. Svu hranu koju sam probao bila je izrazito ljuta. U sve stavljaju chilli papričice. Ipak, bili su čisti i uredni. Zajednički život bio nam je odličan – navodi nam Roko Bakić.
Dečki su bili drugačiji, ali bili su dobri. Iako nam je u početku njihovo prisutnost bila neobična, priviknuli smo se – govori nam prvi susjed.
Susjed koji je želio ostati anoniman ispričao nam je da su Indijci otišli prije oko dva mjeseca.
– Dečki su znali engleski, a došli su u Međimurje preko svog menadžera, posredničke tvrtke. On ih je raspoređivao po poduzećima u kojima su radili. U početku kad ih je još bilo mnogo, imali su jedan osobni automobil. Automobil se pokvario pa su Indijci dalje na posao i po potrepštine išli pješke. Pretpostavljam da su njihove obitelji skupile novac za njihov put u Hrvatsku. Uglavnom su radili teške poslove u metalurgiji, brušenje i varenja. Zadržali su se, koliko ja znam, par mjeseci. Kasnije sam ih odveo na autobus i otišli su za Zagreb. Kamo? Zašto? Ne znam.
Muškarci su prema nagađanju susjeda radili u međimurskim tvrtkama. U EKO Međimurju, PrimaBirou i Letini. Od voditeljice ljudskih resursa u EKO Međimurju, Martine Bali Vučine, doznajemo da je dio grupe Indijaca bio na razgovoru za posao, no radni odnos nije zasnovan jer je muškarcima istekla radna viza. Iako su u EKO Međimurju imali namjeru produžiti im radne vize i zaposliti ih, zbog pandemije ideja nije realizirana. Nismo utvrdili jesu li se Indijci za posao u EKO Međimurju prijavili samoinicijativno ili pod ingerencijom posredničke tvrtke.
PLAĆALI SMO POSREDNIKU 70 KUNA PO SATU RADA ZA INDIJCE
Slučaj međimurske tvrtke PrimaBiro otvara Pandorinu kutiju problema i svjedoči o eksploatatorskoj politici posredničkih tvrtka.
– Neki iz grupe Indijaca o kojima govorite bili su naši najamni radnici. Zbog manjka radnika na domaćem tržištu rada, unajmili smo ih preko jedne posredničke tvrtke u Istri. Jednog su dana samo napustili radno mjesto. Njihov ih je posrednik povukao iz naše tvrtke. Posredničkoj tvrtki mi smo redovito isplaćivali novac za njihov rad. Čak 70 kn po satu za svakog. Satnice tih radnika kreću se od 60-80 kuna. Taj isti posrednik novac nije isplaćivao njima! Tek smo nedavno dobili račune te iste tvrtke za mjesec ožujak. Osim ako ih nisu financirali iz nekog drugog izvora, ti ljudi nisu dobivali plaću. Pouzdano znamo da Indijci mjesecima u vremenu kad su radili kod nas nisu primali plaću. Bili su gladni. Redovito smo im pakirali sve što je ostalo od gableca koji im je, kao i svim našim radnicima, bio osiguran. Dali smo im i nešto novaca, tek toliko da se prehranjuju. Bili su dobri radnici, mnogo smo vremena utrošili da ih naučimo poslu i upoznamo s našim ljudima. Ne znamo gdje su ti ljudi završili. Znamo samo da su živjeli u jako lošim uvjetima, zapušteni i nezbrinuti. Koliko je novaca zaista otišlo tim ljudima mi ne znamo, nije u našoj nadležnosti i nemamo u to uvid. Ipak, tome smo nastojali stati na kraj kontaktiravši državni inspektorat. Dobili smo naputak da se ti radnici moraju obratiti svojoj ambasadi. To što se događalo s tim ljudima bilo je strašno. Domaći ljudi misle da je naša tvrtka odgovorna za neisplaćivanje njihovih plaća, no to ovdje nije slučaj. Budući da to nisu naši radnici, već kooperanti, mi smo njihov rad morali plaćati njihovoj matičnoj tvrtki. Je li njihov novac na kraju stigao do njih, ne znamo – pojasnili su nam iz PrimaBiro-a.
POSREDNIČKA FIRMA IZ ISTRE VARALA STRANE RADNIKE
Direktor Letine Intech d.o.o. o slučaju njegove tvrtke obavijestio nas je službenim mailom.
Indijci nisu bili zaposlenici tvrtke, već najamni radnici koji su za tvrtku vršili uslužne poslove zavarivanja i obrade zavarenih spojeva. Prilikom isteka ugovora s posredničkom tvrtkom iz Istre, radnici su povučeni iz Letine. Tvrtka Letina Intech na vrijeme je i u potpunosti izvršila sve obaveze iz ugovora prema posredničkoj tvrtki s kojom je sklopila ugovor.
Na pitanja o Indijcima kao radnicima direktor Ž. Benc odgovorio je sljedeće:
– Bilo je među njima dobrih i zahvalnih radnika, a bilo je i onih bez radnih navika. U usporedbi s našim radnicima, u prosjeku njihov učinak je bio cca. 20% slabiji. Treba imati razumijevanja jer su ti radnici došli iz potpuno drugačijeg okruženja. Neki su se brzo prilagodili, nekima je trebalo više vremena, a dio njih se nije snašao. Za vrijeme obavljanja poslova kod nas, radili su u potpuno istim uvjetima i na istim poslovima kao i naši zaposlenici. Surađivali su na radnim zadacima i nije bilo među njima niti jednog prijepora po bilo kojem pitanju, osim eventualno kojeg nesporazuma zbog jezične barijere. Nemamo saznanja što se desilo s njima nakon raskida Ugovora s njihovim poslodavcem.
Obje firme surađivale su s posredničkom tvrtkom iz Istre (Medjimurski.hr ima podatke o njoj), stoga je opravdana sumnja da se radi o istoj. Prema izvještaju porezne uprave, ista posrednička tvrtka u mjesecu ožujku nije isplatila plaću 28 radnika, u travnju i svibnju pak plaću nije dobilo 64 radnika. Tvrtka je potom u kolovozu proglasila stečaj.
Kamo su muškarci otišli, jesu li se i kako vratili u svoju domovinu nije nam poznato. To je još jedna tužna priča o sirotinji i gastarbajterima u potrazi za kruhom. Slične su prolazili i mnogi naši tražeći kruha na zapadu.