I dok su u subotu prije podne u Murskom Središću njegovi sugrađani uživali u tradicionalnoj utakmici Gornji i Donji kraj, u njegovoj kući pronađeno je bezživotno tijelo 65-godišnjeg Marijana Jurovića – Đača.
Da, Đač, jer ga pod takvim nadimkom znamo iz školskih kluba te je vjerojatno postojao neki razlog. I pod tim su ga nadimkom znali u njegovom rodnom Murskom Središću, ali i dijelovima Međimurja gdje je radio kao zaposlenik komunalne tvrtke „Murs-ekom”. Pričali su mi znanci za njega, naročito u donjem Međimurju, kako jedva čekaju da u njihov dom dođe Đač. Jer pričati i surađivati s njim bila je milina. I njemu je bilo milo kada je tvrtka suzila opseg svoga djelovanja.
Đač je bio životna sportska legenda, ali i nepresušno vrelo neviđenih ideja vezanih uz sport. Kada se želio okrenuti od sporta smislio bi Đač nešto novo, poput organiziranih fašenskih povorka koje su kasnije postale tradicionalnima. Godinama je predvodio gradske dočeke na otvorenom s tradicionalnim malim nogometom koji je započeo točno u podne i to pod svijećama…
Živio je za NK”Rudar”, bio je trener i drugim nogometnim klubovima u okolici Središća. Oformio je i vodio Malonogometni klub „Afiks” klub kojem 80-tih godina prošlog stoljeća u Murskom Središću nije bilo „alpari”.
Mursko Središće se njime ponosilo. Ime mu je prenio 2012. godine cijelom Lijepom Našom jer kako djelatnik tvrtke „Murs-ekom” posredstvom HTZ ponio titulu djelatnika godine u turizmu u akciji „Čovjek, ključ uspjeha u turizmu”. Nagrađen je u kategoriji „čistač”.
Nagradu je primio na svečanosti u Dubrovniku uz nazočnost svoga direktora Juraja Zadravca. Znali su u gradu prepoznati, a zbog samozatajnosti nije želio istupiti u javnost, nije želio isticanje njegova imena govoreći kako sve to radi i pokreće radi zadovoljstva i ljubavi prema Murskom Središću, njegovim sugrađanima, i upravo glede toga je lani 27. lipnja primio i Zahvalnicu – javno priznanje gradonačelnika Grada Mursko Središće.
Ipak se u njemu pisalo, prije svega zahvaljujući lokalnim medijima koji su ga animirali za izlazak iz samozatajnosti, a namjeravali su i više jer je Đač imao toliko toga za reći, ali i skrivenog…
Nažalost, to se neće dogoditi jer će od danas u 15 sati ostati zauvijek, mirno i tiho počivati na posljednjem gradskom počivalištu.
Marijane, desnice smo si pružili prije godinu dana. Da smo znali što nam život nosi, što nas u njemu očekuje bilo bi to još i jače. Bio je to naš zadnji susret, ali bez zbogom. Nažalost…