Drugog dana mjeseca siječnja 2010. godine u Kotoribi, gdje je živjela mr. sc. Renata Bermenec, održana je osnivačka skupština Udruge “Pomoć neizlječivima”. Kako je i zbog čega došlo do osnivanja Udruge, razgovarali smo s mr. sc. Renatom Bermenec, predsjednicom Udruge.
Ideja o osnivanju Udruge rodila se za vrijeme mog magisterija znanosti palijativne skrbi i rada u Velikoj Britaniji, kada sam učila o palijativnoj skrbi i volontirajući promatrala primjere i veliki doprinos razvoju i pružanju palijativne skrbi dolazi od strane volontera i udruga. Kako sam dolazila na odmor iz Londona u rodnu Kotoribu, često sam odlazila na različite susrete vezane uz palijativnu skrb u drugim dijelovima Hrvatske i polako dolazila u kontakte s ljudima koji su također pokazivali interes za palijativu. U Međimurju je to prvenstveno bila Verica Ječmenica Jazbec, dr. med., s kojom sam i osnovala Udrugu. Ideju su podržale i moje prijateljice, moji ukućani te ljudi koji su došli na prvu tribinu 2009. Već od samog početka javio se interes za aktivnosti vezane uz palijativnu skrb, a ljudi su se polako, ali zainteresirano, okupljali – kazala je.
Dodala je kako se ideja s vremenom širila, pa je tako došao 2. siječnja 2010. godine, kada su se na prvom osnivačkom skupu okupili: Verica Ječmenica Jazbec, Željka Siladi, Ljiljana Marđetko (Renatina majka), Željka Kos i Eva Grgec. Nešto poslije suradničku ruku pružile su i Spomenka Tomašić, koja je danas voditeljica posudionice pomagala, te Dženana Musić, dr. med., koja je danas liječnica u mobilnom palijativnom timu, kao i ostali vrijedni članovi.
Kako je u prvom trenutku Udruga bila prihvaćena od javnosti i koje su bile prve akcije?
Na početku je Udruga od određenog broja ljudi bila prihvaćena kao nešto zanimljivo, potrebno i novo. Drugi su, naravno, bili suzdržani i pomalo začuđeni, ali nikad nisam doživjela negativne reakcije, više smiješne, s obzirom na to da su ljudi htjeli sakriti što stvarno misle, iako su ih lica odavala. S tom idejom i s ljudima koji su pozitivno reagirali krenuli smo u prve aktivnosti, koje sam kopirala iz Velike Britanije.
Jedna od važnijih aktivnosti bila je podizanje svijesti građana na sve moguće načine kako bi se naglasila važnost palijativne skrbi. Kako nismo mogli odmah definirati jasne ciljeve i zadatke, krenuli smo podizati svijest o palijativi u Međimurju, sagledavati i istraživati što to Međimurci trebaju u palijativnoj skrbi. Održali smo velik broj tribina i predavanja po župama i općinama te organizirali aktivnosti prikupljanja sredstava provodeći salsa radionice sa skupinama žena koje su se okupljale na rekreaciji.
Vrlo rano prepoznali smo potrebu za ortopedskim pomagalima. Posudionica djeluje gotovo svih 15 godina, a prve donacije primili smo od svećenika, načelnika, gradonačelnika, firmi i građana. U svih ovih godina posudili smo više od 5000 pomagala, čija je financijska vrijednost minimalno 250.000 eura, a taj bi iznos građani potrošili da su ih morali kupiti. Udruga sva pomagala palijativnim bolesnicima posuđuje besplatno.
U kojem periodu Udruga dobiva svoju prepoznatljivost i zašto?
Udruga od početka djeluje malim koracima, s realnim očekivanjima, ali kontinuirano svih 15 godina, bez jednog dana ili tjedna stajanja. Aktivnosti su vezane za posudionicu ortopedskih pomagala, edukaciju, prepoznavanje palijativnih bolesnika, provođenje projekata, medijske nastupe i drugo.
Prepoznatljivost je ostvarena kroz velik broj posuđenih pomagala, brojne projekte te dobru povezanost sa službama i sudionicima palijativne skrbi, kao i s Međimurskom županijom.
Kako je u početku Udruga pomagala potrebitima?
Na početku su volonteri sudjelovali u prepoznavanju palijativnih bolesnika i uključivanju potrebnih stručnjaka. Posudionica pomagala započela je rad u ranoj fazi razvoja Udruge.
Kako se to radi danas?
Danas postoji puno više osoba i službi uključenih u skrb za palijativne bolesnike. Volonteri upućuju ljude na dostupne oblike pomoći. Udruga ima više pomagala i razvila je psihosocijalnu podršku, što pruža primjer za druge sredine i državne institucije.
Koliko je volontera prošlo kroz Udrugu i u čemu su se isticali?
Tijekom 15 godina kroz Udrugu je prošlo više od 60 volontera. Trenutno Udruga ima 47 članova. Volonteri sudjeluju u vođenju Udruge, posudionice, administraciji, edukaciji, medijskim aktivnostima i drugim zadacima. Godišnje provode više od 1500 volonterskih sati.
Je li Udruga do sada nagrađivana?
Udruga je 2016. godine dobila nagradu za najbolju udrugu u Međimurskoj županiji. Nagrade su dobile i članice Spomenka Tomašić i Renata Bermenec, uključujući priznanje “Ponos Hrvatske”.
Kako se dolazi do sponzora i donatora?
Udruga se od početka oslanja na volonterski rad i donacije. S vremenom se sve više fokusirala na projekte i donacije koje su često dolazile od zahvalnih korisnika.
Planovi za budućnost
Udruga planira nastaviti polako i realno te ojačati svoje kapacitete za pomoć palijativnoj skrbi u Međimurju i Hrvatskoj.
Udruga djeluje pod sloganom: ŽIVOT JE ČUDO – ČAK I ONDA KADA SE PRIMIČE KRAJU.
