Godina unatrag, prateći godišnje skupštine DVD Čakovec koje podnosi zapovjednik Nikola Besedić, ne promakne nam detalj u izvješću gdje on vatrogastvu daje posebnu, emotivnu dimenziju. I kako kaže, želim pokazati što znači biti vatrogasac.
– Šteta što to čuju samo oni koji su se odlučili za tu humanu zadaću, a meni je želja da vašim posredstvom upoznamo one koji nisu uključeni u vatrogastvo što ono ustvari nosi i odnosi. Tako je u posljednjem izvješću napisao: Svaki od nas ovdje danas prisutan poznaje u srž riječ vatrogastvo i vatrogasac. Nekome te riječi ne znače ništa, onoliko dugo dok mu se nešto ne desi ili dok ne treba nas, nas vatrogasce bilo profesionalnom životu ili dobrovoljne. Mislim da većina nas ovdje misli i razmišlja u sebi pa što meni sve ovo kao vatrogascu uopće i treba, u mom tj našem ionako jedinom ovozemaljskom životu istaknuo je na početku te istaknuo jedan primjer:
”Napokon je imao slobodan dan. Toliko sam se veselila tome. Pustila sam ga da duže spava i bila jako tiha dok sam nam pripremala doručak. Palačinke. Njegovo najdraže. Toliko dugo nismo proveli dan zajedno. Uz težak posao i vatrogastvo radi jako puno i ima jako malo slobodnog vremena. Probudio ga je miris palačinki.
Tako sam bila sretna da ćemo napokon doručkovati skupa. Sjeli smo za stol u blagovaonici, počeli jesti i započeli razgovor, gledali se i smijali, a onda mu je počeo zazvoniti mobitel zvukom vatrogasne sirene. Njegov opušteni izraz lica odmah se pretvorio u onaj ozbiljni. Iskočila mu je žila na vratu.
Znala sam. Poziv na intervenciju. Nešto hitno.
Ustao je, ispričao se, poljubio me za rastanak i nestao brzinom vjetra iz kuće. U sebi mislim on je Moj vatrogasac. Onaj koji diše za vatru. Onaj koji pomaže. Onaj koji spašava živote.
Znam da me voli, znam da sam mu u mislima, da mu nedostajem, da mu je žao što je otišao i da nije pojeo svoje omiljeno jelo koje sam mu pripremila. Ali isto tako znam da je otišao pomoći. Dati sve od sebe da nekome spasi dom, da spasi nečije sve. Možda su životi u pitanju.
Nije lako živjeti s vatrogascem. Ponekada je tako teško prihvatiti činjenicu da postoji nešto važnije od mene. Nešto zbog čega me ostavlja i odlazi. To je nešto je poziv. Nečiji vapaj za pomoć. To nešto je njegovo sve. Vatrogasna krv teče mu kroz vene, srce kuca u tome ritmu, a on diše za to. To je ono nešto to je vatrogastvo. A moj vatrogasac upravo sada čini ono što najbolje zna. Gasi vatru. Spašava. Pomaže. Daje sebe i sve od sebe a znam da ponekad nosi i glavu u torbi. A ja, kaj ću ja raditi dok ga nema??? Idem ja moliti dok čekam da mi se vrati.. Jer to je ono što ja radim, dok moj čovjek, moja ljubav, moj vatrogasac na terenu ostavlja i srce i dušu.
A palačinke??? Ma ispeći ćemo druge kad se mi vrati, kad čujem njegov glas kad vidim svojeg vatrogasca kraj sebe.. kraj sebe doma …”
I na kraju ovog izvješća želim zahvaliti svim našim dobrovoljnim čakovečkim vatrogascima na uloženom svojem slobodnom vremenu, svoje slobodne sate koje daju za dobrobit pojedinca, građanina kojem je naša pomoć potrebna.
I znam sigurno mi nećete zamjeriti ako iskoristim riječi koje su mi u srcu, uzrečicu iz naših već sad višegodišnjih izvještaja, VATROGASAC JEDNOM, VATROGASAC ZAUVIJEK !!!