U svojem redovitom pohodu Općini Štrigova došao sam u ured ravnatelja Osnovne škole Štrigova i općinskog načelnika Stanislava Rebernika i prvo što sam uočio je bilo preumorno lice i još umornije oči. Upitah Rebernika što mu se događa ili mu se dogodilo? – Nemreš vjerovati kaj mi se dogodilo. Negdje iza pola noći, bliže vrlo ranom jutru začuo sam životinjsko glasanje, od siktavog, peko glasnog do divljeg lajanja. Nekako sam shvatio da bi to mogli biti čagljevi, jer sam o njima čitao i gledao filmove, te sam mislio, pak neka laju budu otišli. Probudila se i supruga i oboje smo bili strpljivi.
Ali, lajanje i divljanje nikako nije prestajalo pak sam ih s prozora i vratiju glasom pokušao otjerati, no čini mi se da sam ih još više privabio. Kad je već zora svitala i lajanje je postalo nepodnošljivo uzeo sam u ruke pištolj kojeg koristim za ispaljivanje svjetlećih signala za Božić i Novu godinu te u zrak ispalio dva hica nakon čega su se dali u bijeg i više se vratili nisu. Malo sam samo sklopio oči i već je trebalo se ustati za na posao spremati. Eto zato tako izgledam. A odakle i kako su čagljevi došli ne znam. Moguće iz smjera Robadja i Slovenije, a moguće s Banfija. Znam kako nisu opasni za ljude, pače plaše se čovjeka, ali evo mene su uznemirili, no lovce nisam zvao i vjerujem kako će se povući dublje u prirodna staništa ostalih životinja, ispričao mi je Stanislav Rebernik, koji zbog ove avanture nije otišao na kolegij u Čakovec.
– Istina je kako čagljevi nisu opasni za čovjeka, ali su štetočine koje napadaju i ubijaju perad, pernatu i drugu manju divljač te mladunčad svih divljih životinja, pa i ježeva. Snažni su u čoporu, dok se pak izgube ili odvoje od čopora vrlo su divlji i kada ugledaju čovjeka silovito se žele sakriti, a pri tome se znaju i ozlijediti, rekao mi je jedan umirovljeni štrigovski lovac.
