Što god da Ti rekao ili napisao, znam da Te neće utješiti. Znam da sam iz temelja promijenio naš život, sve znam i neću nabrajati. Pišem pismo, a nazvati ću Te, draga mama, nakon Uskrsa. Pismo si dobila prije, vjerujem, iako sam čuo da poštar sada na motoru samo dva ili tri puta dolazi u mjesto. Žao mi je što je tako, znam da je uvijek pojeo sendvič na klupi u našoj slijepoj uličici i popričao sa djecom koja su se vraćala iz škole.
Znao sam, ako te nazovem u nedjelju kad se prostire stol, da ćeš se osjećati loše, da ćeš ruku držati na srcu i piti tablete, zato je bolje ovako. Osjećam se krivim, tako da znaš, da ni meni nedjelja neće biti neki poseban dan. Uskrs je veliki dan, koji se u našem domu obilježavao posvećenim stolom, a Tomo i ja voljeli smo tvoju orehnjaču. Pred očima otac mi još uvijek okreće šunku u velikom loncu, koja se kuhala u četvrtak cijelo poslijepodne…
Mama… kad budeš ovo čitala, ja ću najvjerojatnije surfati po Internetu i raditi u svojoj sobi, tako se uvijek pripremam za posao, ne moram ti crtati da su moj život računala, jer ti si uvijek govorila da ja mogu stvoriti… velike stvari…
Nisi jedino tada mogla znati da tu gdje sam se rodio, neću dobiti takvu priliku. Lagao bih kad bih ti rekao da sam sretan. Samo ću reći da mi je dobro. Predobro. Oboje znamo da, za razliku od mnogih, u Irsku nisam otišao zbog novca.
Ti si me podržavala, ti si mi davala snagu, a svi ostali, gdje god bih pokucao, nevoljko su mi otvarali vrata. Da, i da mi nedostaješ. Beskrajno mi nedostaješ, moram ponavljati uvijek i iznova. Imam samo nas troje, brata i Tebe, sve ostalo je manje važno.
Da, Tomo. Nikada si neću oprostiti što sam ga pozvao k sebi za one blagdane. Na njega sam računao da će te u Tvojoj starosti nositi na rukama i da će dvorište ponovo oživjeti dječjom cikom. Žao mi je, mama. Njegova Irkinja ni približno nije ono što bi ga spustilo na zemlju i privelo pameti. Kad se zaposlio i došao do novca, nije razmišljao o tebi. Ali kad sam rekao da smo pričali, doviknuo mi je… zagrli mi majku, makar preko ekrana… jako je zagrli. Ma uostalom, znaš Ti njega.
Mama… možda je predugo ovo pismo, ali osjećam kao da sam s Tobom. Vidim Te kako se polako penješ stepenicama u naše sobe, gdje smo se Tomo i ja nadvikivali i svađali za stvari koje je redovno od mene… posuđivao. Zastala bi na podestu jer te štrecalo za srce od napora, ali jednim pogledom si sredila Tomu. Tako sad radi i Irkinja. Za čudo, sluša je.
Možda mu zaista treba samostalnost da nauči živjeti.
Nego, nadam se da Tvoje srce uz lijekove mirno kuca. U slučaju da osjetiš neuobičajenu bol ili slabost, samo nazovi Hitnu pomoć. Stric Marko je obećao da će priskočiti u svakom trenutku. Vjerujem mu. Jedino je rekao da nije dobro što nam je bolnica udaljena preko trideset kilometara, a u selu sad žive većinom stariji ljudi. Da je to jedan od razloga što ih puno umire… i da si ne mogu pomoći. I corona, da. Selo će za desetak godina ostati doslovce prazno.
Majko moja… majko…
Mogao bih ti pisati i govoriti unedogled jer se baš ne osjećam dobro što prvi put na Uskrs neću biti s Tobom, ali već u svibnju dolazim i ostajem, nadam se mjesec i više. Volim naš dom i Međimurje. Ti mi budi jaka, jer ćemo onda zajedno sjediti ispod oraha u dvorištu. Moram dovesti sve u red, iako znam da ti stric dolazi i kosi travu. U svibnju trava buja kao luda, znam, ne može se s njom na kraj.
Kasno je i sad ću završiti ovo svoje pismo. Neće to više ići tako. Čim stignem, kupit ću ti računalo. Svaki dan ćemo se gledati preko ekrana i pričati.
Volim Te, mama, volim naš dom, zato se ne osjećaj usamljeno, već se raduj našem susretu.
Tvoj Nenad
***
NEOTVORENO PISMO
Pismo je neotvoreno stajalo na bolničkom ormariću. Gospođa Ana je ležala nepomično na bolničkom krevetu i kroz prozor gledala kako sivi teški oblaci plove nekud daleko.
Čak ni srce nije više pojačano kucalo. Pogledala je iglu u ruci i zagledala se u bocu iz koje su kapale prozirne kapi. Pitala se tko je ostavio pismo? Da joj možda ne piše suprug iz Austrije? Da, mora da je on.
– Gospođo Ana, želite li da otvorim i da Vam pročitam pismo? Držali ste ga u ruci kad su vas dovezli. Pismo piše Nenad. Tko je Nenad, gospođo Ana?
Gospođa Ana je pogledom okrznula lice medicinske sestre i pismo. U čudu ju je pogledala. Tko je Nenad? Nenad, Nenad… nije se mogla sjetiti, a zvučalo je tako poznato.
-Ne opterećujte se, prvo odmorite, pa ćemo pismo kasnije pročitati. Vratit ću se čim obiđem pacijente, rekla je sestra i napustila sobu.
Gospođa Ana je htjela dohvatiti pismo, ali nije mogla pomaknuti ruku. Sklopila je oči. Bila je umorna. Zaspala je, a pismo nikada nije bilo ni otvoreno, ni pročitano.
Spisateljica Zinka Čižmešija