OSOBNI POGLED NA TRADICIJU I VRIJEDNOSTI USKRSA

PETRA SUPINA: Žena koja od djetinjstva brižno čuva odjeke prošlosti ponosno ističući međimurski identitet i porijeklo

-Njegovanje tradicije veliki je dio njegovanja vlastitog identiteta. Gledati na tradiciju kao na dio slike o sebi ima pozitivan efekt na čovjekovo samopouzdanje. Tradicija u sebi osim što sadržava običaje, ritual sadrži i upute kako se što radi i nudi svojevrsnu sigurnost. Stoga je od velike važnosti prihvaćati i nastojati očuvati je. Tradicija nudi i ono najvažnije, a to su životne vrijednosti koje su uvijek fokusirane na ono najbitnije, život jedne obitelji, govori nam prof.Petra Supina, psihoterapeutkinja i socijalna psihologinja iz Varaždina, čiji korijeni potječu iz „našeg” Vratišinca gdje je bivši sumještani znaju kao Robovu Petru.

– Odrasla sam u obitelji koja je uvijek njegovala tradiciju i običaje koje ona nalaže. I danas kada imam vlastitu obitelj nastojim i njima što autentičnije prenijeti slike iz svog djetinjstva, kako bi znali u kojem smjeru izgrađivati sebe. U svom poslu i kao socijalni pedagog i kao psihoterapeut susrećem dnevno veliki broj ljudi i kad god mi se nudi prilika s ponosom ističem da sam iz Međimurja jer to odmah implicira da sam vrijedna, radišna i marljiva. Živim u Varaždinu, no srce i dalje kuca jače s one strane Drave, u hrvatskom cvjetnjaku, ističe s ponosom i okreće se današnjim vremenima.

-Vrijeme Korizme i priprema za Uskrs najvažniji su dio godine, za mene kao duhovnu osobu koja razumije bit Uskrsa, život se nastavlja i s one strane smrti. Nije li to nada koja nam je potrebna svima, poput zraka koji udišemo?, pita i s uzdahom nastavlja:

– Ostala sam bez dva brata i stoga upravo u Uskrs polažem sve nade i nastojim očuvati svaku nit kulturne i religiozne tradicije tog dijela godine, u nadi traži utjehu Petra. Gubitak braće i povratak u mračnu rupu vješto skrivaju njezini izvrsni pomagači.

-U prvom redu to je moja baka Marija, starica u 93. godini, čuvarica svega što se nastoji oteti zaboravu, uz nju tu su i moji roditelji koji nas uvijek nastoje okupiti oko važnih stvari, a jedna od njih je upravo Uskrs.

Po tebi, Uskrs nekad i danas ?

-Ne razlikuju se posebno. Ono što sam ja kao dijete voljela i moja djeca danas vole. Osobito se veselimo vuzmenki kod bake i djeda, koju naravno treba prije toga pripremiti. Veliki petak i posjet Božjem grobu posebno nam je važan. Od trenutka kad se, kako je mene baka učila, “zavežeju zvoni”, pa do Velike subote kad se “zvoni razvežeju”, nastojimo postiti. Djeci, naravno, to danas tumačim na način da nije važno samo uskratiti si koji komadić hrane, već je mnogo važnije postiti od ponašanja koja volim opisati kao ubojite navike u odnosima, postiti od ljutnje, prigovaranja, kritiziranja, jadikovanja i svega onoga što nas udaljuje jedne od drugih, poučno će Petra i dodaje: 

-Mnogo se više valja  usmjeriti na to da svoje vrijeme dajemo jedni drugima. Tako ja nastojim da moja djeca znaju zašto je upravo bojanje pisanica važno, da to učinimo zajedno, da se pisanica boja “perušijem” od luka, da uberemo cvjetiće i komadiće biljaka kojima ćemo dobiti razne otiske na pisanicama, da je upravo ta mala pisanica, simbol života, ono što nas okuplja oko uskrsnog doručka, koji je samo metafora za sve obiteljske obroke kako bi oni trebali izgledati, u zajedništvu, radosti i zahvalnosti, kaže na kraju uz snažnu poruku:

 -Upravo to, ako smo spremni biti ispunjeni, jer mi se danas čini  da je ljudima i to prevelika odgovornost  biti zadovoljan, trebamo imati u svom fokusu, na čemu sam zahvalna i pred čime ponizna.

Radosna je što je na tom putu vjerno slijede suprug Drago(40), djeca Rafael(5) i Miša(3). A upravo hodanje po njezinim utabanim stazama ovu obitelj čini sretnom, čini nam se posebno sretnom i ne samo da nam se čini, ona upravo to i je.

Najnovije vijesti

Pročitajte više