U našu redakciju stiglo je pismo ogorčene čitateljice iz Međimurja koja opisuje scene kojima je svjedočila tijekom šetnje šumom između Žiškovca, Zasadbrega i Merhatovca.
Kako navodi, riječ je o području koje građani svakodnevno koriste za rekreaciju, šetnju i boravak u prirodi, no koje se u sezoni lova pretvara u – kako sama kaže – “ratnu zonu”.
Pismo, koje prenosimo u cijelosti i bez uredničkih intervencija, donosi osobno svjedočanstvo o sukobu između slobode kretanja građana i prava na lov, te postavlja važno pitanje o granicama sigurnosti i zdravog razuma u praksi lovstva u 2025. godini.

“RATNA ZONA U MEĐIMURJU

TKO JE OVDJE ZVIJER?

Iako bi zlonamjernici pomislili da je ovo još jedan tekst koji problematizira nedozvoljenu uporabu oružja u romskim naseljima, on se bavi jednim većim apsurdom: dozvoljenoj uporabi oružja na javnim površinama, šumama, livadama. Tamo gdje ljudi šeću sa svojom djecom i psima. I to u Hrvatskoj 2025.godine.

Da ste danas šetali sa svojim psom poljskim putevima između Žiškovca, Zasadbrega i Merhatovca zatekli biste ove prizore: želite se vratiti kući šumskom stazom koja je 5 minuta hoda udaljena od vaše kuće. Prvo prolazite kraj jednog lovca koji vas ružno gleda i mrmlja u bradu. Ne sviđa mu se što hodate i što ste mu se našli na putu. Ali, prošli ste. Želite sa svojim psom što prije stići kući jer se osjećate kao da ste usred ratne zone dok u pozadini čujete pucnjeve. Nakon 50 metara vas ipak zaustavljaju kolege onog lovca od prije. Doslovce vas tjeraju i zabranjuju vam da prođete uz, citiram „Nemaš ti tu kaj delati!!“. Šokirani bezobrazlukom i činjenicom da vam netko ograničava prolaz da bi mogao nastavljati ubijati iz zabave svjedočite ovoj sceni: 4 lovaca stoje na rubu šume, kraj kanala uperenih pušaka prema šumi. U šumi se čuje  pucnjava i vika drugih lovaca. Iz šume dotrči vidno ozlijeđena srna koja šepajući pokušava pobjeći, a za njom dotrči pas kojeg lovac huška da do kraja ubije srnu. Pas, bacajući se na srnu, učini ono što misli da mora. Sve to dešava se 100 – 150 metara od vaše kuće.

Iako biste voljeli misliti da je to što ste vidjeli bila samo neka bolesna scena iz filma nekog nastranog režisera ili da ste samo sanjali, ništa od toga jer to što ste doživjeli je java, stvarnost i početak svakodnevice! I sve je po zakonu!

Područje između Žiškovca, Zasadbrega i Merhatovca je označeno kao „ZAJEDNIČKO OTVORENO LOVIŠTE XX/116 MURSKO SREDIŠĆE“ malom zelenom tablom na skretanju sa državne ceste D209 na sporednu koja vodi prema Zasadbregu (granice lovišta očito ne postoje). To je područje koje pokrivaju obradive poljoprivredne površine, livade i šumarci. Zračna udaljenost među kućama između Zasadbrega i Žiškovca te između Zasadbrega i Merhatovca je 500-550 m.  To je područje koje istovremeno sve više građana koristi za rekreaciju i šetnje sa svojom djecom, članovima obitelji, prijateljima, psima. To isto područje pretvara se u zonu krvoprolića koje se glorificira u ime tradicije i ljubavi prema prirodi. Na tom istom području nalaze se ČETIRI lovačke čeke. ČETIRI! S jedne lovačke čeke možete vidjeti i nanišaniti lovca na drugoj.

Ne želim živjeti u svijetu i među ljudima koje će na to samo slegnuti ramenima jer je to normalno. JER NIJE! Nije normalno barbarskom ubijanju iz čiste zabave davati prednost pred slobodnim kretanjem ljudi koji žive na tom području. Nije normalno djeci objašnjavati da je scena kojoj sam ja nazočila normalna i da je to tako. Nije normalno da dok stojite ispred svoje kuće slušate pucnjeve. Nije normalno da manjina terorizira većinu. O kakvoj zaštiti prirode govorimo? Iza tih desetak lovaca koji su danas sa sadističkim uzbuđenjem čekali jednu srnu (vjerojatno jednu od tri koje žive u ovom dijelu) je bila hrpa smeća i jedan stari odbačeni televizor. Posvećenost zaštiti prirode kojom se lovci busaju u prsa nalagala bi da poduzmu mjere koje mogu kako ne bi više na tom istom lovnom području nicali divlji deponiji. Plemeniti hobi? Koji? Onaj koji im dozvoljava biti bahat, bezobrazan i arogantan dok masakriraju one koji se ni na koji način ne mogu braniti?

Od nekog tko  je ostao na toj civilizacijskoj razini ne očekujem naglo prosvjetljenje niti išta više od onog „sve je bilo po zakonu“. Naravno da je bilo jer su zakone pisali „njihovi“: političari,ministri, načelnici i vijećnici općina, župani, poslodavci, veliki obrtnici i menadžeri… Ljudi koji ne trebaju zakon jer ONI su zakon. I svi redom strastveni zaštitari prirode. Ali ipak se pitam: ŠTO TO, GOSPODO LOVCI, TREBATE ISPUCATI? Što je to, gospodo lovci, što vas tjera da trenutke koje biste mogli provesti sa svojim djetetom, suprugom, djevojkom, prijateljima, majkom, ocem, braćom…provodite u napetosti iščekujući trenutak kada ćete svoju muškost iskazati ubijanjem nekog tko vam ne može vratiti? Što je to u vama što vas pretvara u moralne licemjere koji postaju robovi vlastitih niskih pobuda? Što vas je dovelo do toga da sami sebe lišite osnovnih ljudskih, civilizacijskih vrijednosti i jedinstvene ljudske sposobnosti da suosjećate? Želite li pokazati svoje streljačke sposobnosti? Ukrajina bi vam, na primjer, bila zahvalna.

Nisam članica nikakve udruge niti aktivističke grupe, nisam „zelena“ koja se utopistički bori za mir u svijetu, nisam članica političke organizacije i nemam plaću kojom bih si mogla priuštiti tako skup sport kao što je vaš, gospodo lovci. Ispred mene i iza mene ne stoji nikakva udruga niti interesni ili imućni lobiji. Ja sam još samo jedna, iz vaše perspektive, nebitna i nevažna građanka. Moj jedini interes je moj vlastiti osjećaj sigurnosti dok si uzimam za pravo slobodno se kretati (i pri tom se odgovorno odnositi prema onome u čemu uživam) nečim što nije vaše, ali ste si vi pripisali kao svoje. OTKUD VAMA, GOSPODO LOVCI, PRAVO DA MENI/NAMA TO OGRANIČAVATE?! A DRAGI MOJI SUGRAĐANI, OTKUD VAMA PRAVO NA LUKSUZ DA O OVOME ŠUTITE I NE REAGIRATE?!”