Jučerašnji uzvrat finala Kupa MNS-a bio je ovosezonski vrhunac natjecanja u kojima sudjeluju naši nogometni klubovi. Iako tek predstoje kvalifikacije, koje će zasigurno biti itekako uzbudljive i neizvjesne, uzvratni dvoboj Međimurca i Poleta SMNM pred više od 1.000 gledatelja bio je šlag na torti vrlo zanimljive sezone. Zahvaljujući odličnoj organizaciji domaćina sve je proteklo u vrhunskoj atmosferi i ambijentu, a ova je utakmica još jednom pokazala da na međimurskim nogometnim terenima ima dovoljno kvalitete za viši rang.
Istovremeno je i otvorila raspravu možemo li, zbog nekih drugih razloga, ponajprije financijskih, očekivati međimurskog drugoligaša nakon sljedeće sezone?
Polet SMNM u ovom je trenutku neupitno najbolja međimurska momčad. Potvrđuje to i niz od 34 ovosezonskih službenih utakmica bez poraza. Kroz prvenstvo su praktički prošetali, no u polufinalnim i finalnim dvobojima kupa Nedelišće i Međimurec su ih itekako namučili. Presudio je, međutim, njihov pobjednički duh i unutarnja kemija zbog koje su i u prvenstvu okrenuli neke utakmice kada su se činile izgubljenima.
Desi li se to jednom ili dvaput možemo govoriti o slučaju, ali kada se baš svaki put izvučete iz krizne situacije tada to nije pokazatelj sreće, već kvalitete. Mnogi će prigovoriti pravilu gola u gostima koje je odlučilo finale kupa, ali svi su s njim bili upoznati otpočetka sezone, a primjenjivalo se i u završnici hrvatskog kupa, pa je o njemu bespotrebno debatirati, mada bi „glas naroda“ trebalo uzeti u obzir za sljedeću sezonu. Jednako tako dio nogometne obitelji smatra da bi prvaci liga automatski trebali kandidirati za rang više, ukoliko ispunjavanju uvjete licenciranja. I u ovom slučaju na snazi su pravila HNS-a, pa dok se ne promijene svaki prvak ima pravo izabrati što smatra najboljim, čemu pribjegavaju pobjednici liga i u nekim drugim sredinama, sviđalo se to nekome ili ne. Tako su u Poletu, baš kao i Rudaru MS, unatoč osvajanju prvog i drugog mjesta u trećeligaškom natjecanju, odlučili zadržati taj status i sljedeće sezone, a isto su izabrali i u Međimurcu Dunjkovec-Pretetinec kao prvaci Premier lige.
Još pretprošle sezone Miro Novinščak, alfa i omega Poleta, rekao je da će o višem rangu razmišljati tek kada stvore sve infrastrukturne pretpostavke. Većina toga je odrađena i prema nekim najavama to bi se moglo desiti tijekom predstojeće sezone, ali čini mi se kako to nije jedino što muči Poletovog predsjednika. Poznato je, naime, da većinu troškova godinama pokriva iz vlastitog džepa. Iako je iza njegovog kluba besprijekorna sezona Novinščak je, kao odličan poznavatelj nogometnih prilika, svjestan da su je iznijeli na plećima 13-14 igrača te da bi mu za rang više trebalo još barem 4-5 pojačanja zbog čega bi morao djelomično napustiti koncepciju građenja momčadi od domaćih i igrača iz naše regije.
Uz sve druge troškove drugoligaškog natjecanja to bi povećalo Poletov proračun za 100-150 tisuća eura, a barem četiri petine te razlike palo bi na leđa predsjednika. Tamošnji načelnik Martin Srša ima dobru volju pomoći svom klubu, ali ne i proračun koji bi to mogao pratiti na potrebnoj razini. Neki zli jezici najavljuju da će „klupska pipa“ presahnuti, ali nakon što je Novinščak prije nekoliko mjeseci odlučio ostati na čelu kluba to se sigurno neće desiti te će i dalje činiti sve ne bi li zadržao poziciju vodećeg međimurskog kluba, jer mu je u krvi biti prvi. Uostalom i kada se zimus razišao s trenerom Brezovcem, s kojim je izgradio partnerski odnos mnogo bliži od onoga kakvog uobičajeno imaju prvi ljudi kluba i struke, unatoč zlogukim prognozama pokazao je da i uz domaćeg trenera Šardija te ogroman doprinos neprimjetnog, ali sveprisutnog Željka Orehovca može čvrsto držati kormilo u rukama. Vjerujem da je Poletovo mjesto pri vrhu i sljedeće sezone sigurna oklada, a hoće li se odlučiti na korak više budu li u prilici u ovom trenutku zna samo njihov predsjednik. Ipak, bez ozbiljnog(ih) partnera u financiranju kluba prije bih rekao ne, nego da.
Sličnog su razmišljanja bili i u Rudaru iz Murskog Središća, čiji se uzlet u značajnoj mjeri zasniva na čvrstoj podršci tamošnjeg gradonačelnika Dražena Srpaka. Kao bivši predsjednik kluba dobro je razumio koliko su važna ulaganja u infrastrukturu i vlastitu školu nogometa. To su bili temelji na kojima je, kroz nekoliko sezona, postepeno građena većinski domaća momčad koja se, pod Lepenovim vodstvom, ozbiljno približila Poletu.
S nešto više rutine koja krasi njihove glavne konkurente i oni su sljedeće sezone među najozbiljnijim kandidatima za visoki plasman. Pri tome bi dobro došla i rekonstrukcija glavnog travnjaka koji najviše škodi upravo samom Rudaru kao momčadi koja voli voditi igru i nadigravati se. U svemu tome ekipa predvođena Miljenko Zobićem sigurno se i nadalje može osloniti na podršku grada, ali je i kod njih odlazak u viši rang pod znakom pitanja. Iz političkog kuta gledanja, naime, gradonačelnik Srpak itekako dobro zna koliko je važna ravnoteža među svim gradskim klubovima, kao i drugim sportašima koja, u ovom trenutku, funkcionira bez greške i bez nezadovoljnih te može biti primjer mnogim drugima. Drugoligaške ambicije nogometaša tražile bi i veći dio kolača iz gradskog proračuna što bi sadašnju harmoniju zasigurno poremetilo te unazadilo koncept zasnovan na domaćem igračkom kadru, pa se zato ni ovdje, bez ozbiljnijeg jačanja sponzorskog udjela, ne može govoriti o dugoročnim planovima za rang više.
Među trećeligašima sljedeće sezone nećemo gledati momčad Međimurca koja je i u prvenstvu, ali i kupu pokazala da kvalitetom tamo itekako ima mjesto. Mišel Ganzer pogodio je s braćom Vručina koji funkcioniraju kao savršeni spoj, pa je mlađem Jurici lakše voditi momčad kada na terenu ima starijeg Bojana, ubojitog golgetera i na pragu četrdesete, kao svoju produženu ruku. Kup im je jučer bio nadomak ruke, ali iako se radi o trofeju koji još nisu podigli, svi su, na čelu s predsjednikom, sportski stisnuli ruku suparniku i time doprinijeli da jučerašnja utakmica završi kao istinski spektakl. Za njih je najveći uspjeh bilo osvajanje prvenstva, posebno zbog pitanja susjedskog prestiža, ali iako imaju momčad i uvjete za ligu više odlučili su se držati one da je oprez majka mudrosti.
Neki su im to zamjerili smatrajući da su trebali imati više hrabrosti, ali sumnjam da će Ganzera i ekipu to pomaknuti s pravca koji su zacrtali. Visoke ambicije sigurno vrijede i za sljedeću sezonu kada će, s distance, pratiti kako funkcionira i koliko će koštati Treća HNL sada sa 16 momčadi.
U njoj ćemo, kao što znate, ispred međimurskih premijerligaša gledati Nedelišće. Povratak na „mjesto zločina“ bio je očekivan, jer su i na kraju prošle sezone postojale naznake u tom pravcu. Mada im na početku sezone nisu davali šanse za sam vrh, Mihalić i ekipa dokazali su da ih nikad ne treba otpisivati i posložili dobru momčad kojoj je Davor Balent dao naboj i energiju po kojoj je Nedelišće odavno prepoznatljivo, posebno na domaćem terenu. Već nakon polufinala kupa konstatirao sam da se u ligi više sigurno neće boriti za ostanak, a ostaje vidjeti hoće li se pojačati i za nešto iznad toga. Vjerujem, međutim, da njihov predsjednik, čija racionalnost često drži (pre)visoke ambicije na kratkoj špagi, ne pamti samo sretne dane, nego se sjeća i onih koji nisu bili tako blistavi, pa će pronaći pravu mjeru koja će ih predstaviti na pravi način, ali u dohvatljivim financijskim gabaritima.
Puno sam pisao o momčadima s vrha, ali za mene je jedno od najugodnijih iznenađenja prošle sezone Dinamo iz Domašinca. Čvrsto u sredini tablice, bez ikakvih briga oko ispadanja, s prepoznatljivim rukopisom Dalibora Gorupića i neuništivim Čepom završili su tamo gdje ih je malo tko očekivao osim njih samih. Ne treba ni govoriti koliko su u tome velike zasluge Zvonka Ovčara koji je ključni „igrač“ za daljnju stabilnost kluba. Slična je situacija i s Graničarom iz Kotoribe gdje se najviše toga vrti oko osovine Radmanić-Kos. Nakon solidne jeseni, malo se kašljucalo na proljeće, ali u završnici je sve došlo na svoje mjesto. Ostane li tako u obje će ove sredine biti sasvim zadovoljni.
Na kraju ostaje Međimurje. Čakovečki trećeligaš zasigurno ima daleko najveću želju vratiti se na stare grane, ali i daleko najteži posao da u tome uspije. Nakon što je klubu zaprijetio potpuni rasap, protekla sezona posvećena je financijskoj stabilizaciji s jedinim rezultatskim ciljem ostanka u ligi. Novi predsjednik Vladimir Peršić najavio je borbu za vrh sljedeće sezone, međutim nikada nije lako prijeći put od najnižih do najviših ciljeva u samo godinu dana.
Mnogo je onih koji su najavljivali da će se uključiti u rad kluba kada se stabilizira, ali tek će se vidjeti koliko ih je uistinu sada kada je došlo to vrijeme. Računa se i na podršku Međimurske županije i Grada Čakovca koja će se, s obzirom na koncept ravnomjernog razvoja svih sportova, kretati u granicama mogućeg. S kadrovske strane predstoji mukotrpan proces slaganja momčadi. Trener Jukić pokazao je da zna profilirati mlade igrače, no ako se cilja vrh tablice ne može se bez nekoliko „iskusnjara“, a u tim razgovorima vrijede posebni „argumenti“.
Uspije li se sve to posložiti u kratkom vremenu do početka prvenstva, visoki ciljevi mogli bi biti dohvatljivi, ali biti će to zahtjevan put s mnogo prepreka.
Opći je stav da međimurski nogomet zaslužuje, barem, drugoligaša. Kao što sam već uvodno napisao nesporno je da kvaliteta postoji, međutim oko svega ostalog se otvaraju brojna pitanja. U godinama pred nama možda se Polet ili Rudar, kako sada stvari stoje, okušaju u višem rangu. Možda to uspije Međimurju poklopi li se niz preduvjeta. Iz ove perspektive, međutim, teško je vidjeti međimurskog drugoligaša s dužim rokom trajanja. Kada bismo sve spomenute pojedince i neke druge koji vrlo aktivno drže svoje klubove na visokoj lokalnoj razini stavili „na kup“, tada bi se stvorila kritična masa onih koji drugoligaški klub mogu držati u tom rangu na duže staze.
To je, međutim, posve mehanička kombinacija i u praksi ta priča ne drži vodu, jer su ljudi o kojima govorimo posvećeni uspjehu svojih klubova i dosada nisu pokazivali zajednički interes za povezivanje koje bi donijelo nešto više. Neslužbene računice govore da međimurski nogomet godišnje ukupno potroši oko 4 milijuna eura, ali na to možemo gledati tek kao na statistiku, jer bi preusmjeravanje dobrog dijela tog novca u jednu sredinu istovremeno značilo i rastakanje baze, a to nikako ne bi bilo dobro.
Možda bi se u cijeloj priči MNS mogao pojaviti kao inicijator okupljanja klubova i takvog razgovora, baš kao što i ovaj tekst otvara raspravu tog tipa, ali teško je očekivati da bi takvi pokušaji donijeli nešto više, jer da interesa ima dosada bi se već pronašao način kako započeti tu priču. S druge strane, samo tako bi se moglo odgovoriti na pitanje oko kojeg se kluba okupiti i zašto baš njega, kako bi se njime upravljalo i kako bi se definirali međusobni odnosi uključenih koji su, svi redom, naviknuti voditi glavnu riječ u svojim klubovima.
Uvijek, naravno, postoji mogućnost da će se pojaviti i investitori sa strane, ali sa sadašnjim statusom naših klubova teško je očekivati ulaganja tog tipa.
U nadi da će me praksa demantirati nekako sam skloniji vjerovati da nam perspektiva nosi ostanak na sadašnjoj razini. U tome, konačno, nema ničeg lošeg, jer nastavi li se kvalitetno raditi s mladima u Međimurju ćemo uvijek gledati dobar nogomet, oni najbolji svoj prvoligaški put će tražit kroz Varaždin, Slaven Belupo i neke druge klubove, a možda se i kod nas s vremenom okupi ekipa ljudi čija će vizija našem kraju osigurati drugoligaša ili nešto još više.
