Iako nema formalno školovanje za krojačicu, Ljubica Pavlic (79), kreativna umirovljenica iz Svete Marije, cijeli je život krojila i šivala, od odjeće do prekrasnih stolnjaka, salveta, jastučnica i dr., a njezini su ručni radovi otišli u Austriju, Švicarsku, Veliku Britaniju, Njemačku te čak Australiju!
– Završila sam 8 razreda škole i sve što sam naučila, naučila sam sama. Sa 16 godina počela sam raditi za trikotažu MTČ-a u Kotoribi, gdje sam provela 7 i pol godina. Tamo sam naučila šivati, a krojiti sam naučila sama. Jednostavno sam počela, od šoseva, kostima, do kaputa, vjenčanica itd. Sebi sam sama sašila kompletnu garderobu, i ovaj kostim s cvijećem koji imam na sebi – priča nam Ljubica.
Nakon posla u MTČ-u, Ljubica je naime odselila s danas, već 13 godina pokojnim, suprugom Eduardom i djecom u Zagreb, gdje je Eduard radio i želio je da svi budu zajedno.
– Tamo sam se htjela zaposliti kao šnajderica u vrtiću, no nisu me htjeli jer nisam imala školovanje za to. Tako sam radila doma, šivala i dobro zarađivala. Krojeve sam radila sama ili, kompliciranije, vadila iz kataloga – opisuje nam svoj život Ljubica i dodaje kako je posao krojačice jako zavoljela te i dan danas sjedne, skroji i sašije nešto, primjerice, za doručkom nekoliko „šurca“ (pregača), ali to se, veli, ne broji!
Ljubica zna napraviti svu odjeću, ali i zavjese, „suklinjece“ (haljinice na stalcima za stvari kao što su češljevi za kosu i sl.), a šije i našivava prekrasne stolnjake, jastučnice, torbe, pregače… Njezin je dom pun unikatnih ručnih radova koje je napravila svojim vještim, zlatnim rukama, utkajući u to svoje strpljenje i sreću, jer sve što je napravila za nju nije posao već – ljubav.
– Vezove prvo nacrtam prema predlošcima, zatim osmislim boje i onda vezem, ručno, s iglom i koncem – opisuje Ljubica.
Iako je nekad, dok je živjela u Zagrebu, prodala mnoštvo svojih radova koji su svoj dom pronašli po čitavoj Hrvatskoj ali i svijetu, mnogo toga je i poklonila unucima, snahama, prijateljicama… Danas, sa gotovo 80 godina života, živi mirnim životom u svom domu u Svetoj Mariji, a svakodnevno i kroji i šiva, sebi za dušu.
– Danas mi nije u interesu to prodavati, a i te stolnjake mi nitko ne može platiti. Evo ovaj s crvenim ružama radila sam čak godinu dana jer ima guste vezove – kaže Ljubica i dodaje kako jednostavno uživa u tome, a platna i konaca ima toliko da ih, kaže, ne bude uspjela sašiti sve do kraja života.
Ljubica je mnoge svoje ručne radove nastale našivavanjem i uokvirila, a neke od njih nastale su kao uspomene na određene trenutke u životu ili putovanja, a sašila je i narodnu nošnju za lutku koja joj krasi dnevni boravak, na koju je stavila poculicu od Svetomarske čipke koju su napravile čipkarice.
Prije 23 godine vratila se sa suprugom u Svetu Mariju, a glavni predmet u njezinoj kuhinji, koji ju uvijek vjerno čeka na stoliću, je šivaća mašina!
– Djeca se odškolovala i oženila, a mi smo se tu vratili, tu mi je lijepo, dane provodim dakle uz ono što najviše volim – uz šivanje i našivavanje. Družim se i s prijateljicama, volim dok dođu k meni na kavicu, koju kad je lijepo vrijeme pijemo u mom vrtu – kaže Ljubica, koja se veseli i svakoj posjeti svojih sinova, Miljenka i Nenada, unuka Jakova, Katarine, Evelyn i Matije te 2-godišnjeg praunuka Dorijana koji stanuje u Domašincu.
Pitali smo Ljubicu mogu li se njezini radovi pogledati na nekim izložbama ili manifestacijama, no odgovor nas je neugodno iznenadio.
– Članica sam Društva žena Amalija Kranjec Sveta Marija i Podružnice umirovljenika Sveta Marija, no nažalost, od doba korone sve je stalo i nikamo ne idemo pa nemam mogućnosti izložiti svoje radove – rekla je Ljubica.
Žao nam je da njezine radove ne možete vidjeti uživo, ali zato donosimo veliku fotogaleriju samo djelića njezinih divnih ručnih radova, koji zaslužuju svu pozornost. Dragoj Ljubici želimo da provede još puno, puno lijepih godina u zdravlju, šivanju i kavicama s prijateljicama!
