Zrinka Kapustić voditeljica je Područne škole Zasadbreg te ujedno i diplomirana nastavnica radne nastave s više od 20 godina iskustva rada u školi. Za naš portal, ispričala je kako funkcionira novoobnovljena škola, ali i što ju inspirira i motivira da svakog dana učenicima i kolegama podari najbolje od sebe.

– Program nam je toliko ispunjen aktivnostima da se zaista moramo potruditi provesti sve, a orijentirani smo na praktično usvajanje znanja i vještina. Trenutno imamo jednu pripravnicu koja je na stažu, a koja ujedno vodi i boravak, a to je Melani Kralj. Ukupno imamo četiri stalna nastavnika i pet vanjskih, a tu su i kuharica, domar te pedagoginja Anđela Mićić. Ukupno školu polazi 32 učenika koji nastavu slušaju u četiri obnovljene učionice, dok se tjelesna aktivnost odvija u multifunkcionalnoj dvorani koju smo prilagodili sportskim aktivnostima, rekla nam je Kapustić.

Kada je prvi puta kročila u školu, prisjetila se naša sugovornica, škola je bila stara i derutna, no imala je „dušu.“

– Bez obzira na stanje koje sam zatekla, škola je imala „ono nešto.“ To nešto stvaraju djeca, a to je duša. Osoblje škole bilo je blisko, jer bilo nas je malo, a to smo zadržali do dana. Zajedno funkcioniramo te solidarno i kolegijalno radimo u jednom cilju, a to je dobrobit naših učenika. Nova škola ponudila nam je mnoštvo novih mogućnosti, a naš je aktualni zadatak što više djece uključiti u našu školu i pokazati da bez obzira na to što smo mali, možemo ponuditi izuzetno kvalitetno obrazovanje.

Škola do sad nije nudila cjelodnevni boravak, a što je omogućeno s njezinim preuređenjem. Bio je to razlog, ističe Kapustić, ispisivanja djece iz škole. Dodaje pritom da još uvijek vlada mišljenje da veća škola može ponuditi bolje obrazovanje, no i da je ono pogrešno.

– Manje škole omogućuju da budemo posvećeni svakom djetetu. Kada ih je u razredu manje, možemo razvijati svakog učenika podjednako, što nije slučaj ako u razredu imate 20 djece. Čvrsto vjerujem da je ovo prednost, na ne nedostatak jer uvjeti su u obje škole jednaki.

U našem razgovoru Kapustić nam je ispričala i kako nakon 20 godina rada u prosvjeti još uvijek održava isti razinu motivacije i entuzijazma.

– Radim u školi već 23 godine, a od toga sam 10 godina radila u Osnovnoj školi Dr. Ivana Novaka Macinec. Nakon toga zaposlila sam se u Područnoj školi Zasadbreg, ističe i nastavlja:

– Da ću biti nastavnica znala sam otkad sam bila malena, kada sam uzimala mamine cipele i ruž te pred sebe stavljala klipove kukuruza koji su mi predstavljali učenike. Igra „škole“ bila mi je uvijek prvi dječji izbor. Ja sam od tada bila u ulozi učiteljice, a to sam govorila i kasnije, tijekom cijelog svog osnovnoškolskog razdoblja. Kada bih birala, opet bih to izabrala.

U svoj posao integrirala je vlastitu kreativnost i ljubav prema djeci. Dobrobit svakog djeteta njezin je prioritet, a svakom pojedincu pristupa individualno.

– Svako je dijete za sebe, ima drugačije interese i potrebe. Ne treba ni skrivati da imamo i učenike koji dolaze iz neadekvatnih obiteljskih okruženja te da im ovdje nastojimo dati i ljubav, pažnju i sve ono što im nedostaje kod kuće. Svi učitelji ovdje djeluju kao tim koji pokušava dati najbolje od sebe. Pomažemo njima, ali i roditeljima.

Kapustić je njezin osobni, koliko i profesionalni život, vezan uz ovu školu. Rodom dolazi iz Križopolja, no kao djevojčica, počela je polaziti Osnovnu školu Ivana Gorana Kovačića Sveti Juraj na Bregu.

– Poklopilo se na kraju da sam danas voditeljica škole koja je bila i MOJA škola. To me beskrajno veseli, ali vjerujem da se sve posložilo. Dat ću sve od sebe da škola u suradnji s matičnom školom, funkcionira, ali i da bude jednako uspješna. Pripremamo mnogo priredba, a nedugo smo imali i Dane kruha za koje su se roditelji posebno potrudili. Također, želimo djecu pripremiti i za život kroz praktične vještine, pa tako oni uče kuhati, vodimo ih u prirodu te ono još važnije, podučavamo održivom životu i zdravim navikama.

Novootvorena škola u samo nešto više od mjesec dana doista odiše životom, a tome svjedoče i radovi učenika kojima su ukrasili zidove. Kako je „duša djece“ unesena u prostor, pogledajte u galeriji.