Teško je odlučiti što više impresionira – činjenica da pomaže djeci razvijati govor i komunikacijske vještine ili to što sudi najveće svjetske stolnoteniske mečeve. Bojana Kolarić, logopedica u OŠ Tomaša Goričanca u Maloj Subotici, jedna je od onih osoba koje ruše granice između profesije i strasti.

U školi je svakodnevno posvećena radu s djecom, no kad se svjetla školskih hodnika ugase, Bojana postaje – međunarodna sutkinja stolnog tenisa. I to ne bilo kakva. Nedavno je primila zlatnu značku Međunarodne stolnoteniske federacije (ITTF), priznanje koje nosi tek 32 najbolja suca na svijetu. A među njima – jedina Hrvatica.

Razgovarali smo s Bojanom o njezinoj karijeri u stolnom tenisu.

Put do svjetskog vrha nije bio lak ni kratak. Bojana sudi stolni tenis već niz godina, na brojnim međunarodnim turnirima diljem Europe i svijeta. Upravo se vratila iz Frankfurta, gdje je sudila na jednom od najjačih međunarodnih turnira u sezoni.

Kako si ušla u svijet stolnog tenisa, odnosno postala sutkinja?

Kad sam upisala fakultet igrala sam 1. hrvatsku ligu u svom Stolnoteniskom klubu „Mihovljan“ (tada List Međimurje), no meni je bilo prirodno položiti za nacionalnog suca jednom kada znaš da više toliko ne možeš igrati zbog raznih drugih obaveza. A i suđenje mi je bilo interesantno pa zašto ne! U Hrvatskoj moramo biti 5 godina nacionalni suci, da steknemo iskustvo, a tek onda možemo položiti za međunarodnog suca ukoliko to sudac želi. Nažalost, zbog zdravstvenih problema ne mogu više igrati stolni tenis, što me jako žalosti, ali potrudila sam se da zato budem najbolja sutkinja koliko mogu biti.

Ušla si u rang najboljih sudaca svijeta i dobila tzv. Gold Badge. Koje uvjete si morala ispuniti?

– Međunarodna sam sutkinja od 2010. godine (15 godina), a sutkinja razine 3 (Blue Badge) sad skoro dvije godine (od siječnja 2024.), prijelaz na najvišu međunarodnu sudačku razinu 4 (Gold Badge) dogodio se čisto spontano. Nema tu prijava, nego pismeni pozivi na turnire najjače kategorije gdje se očekuje od vas da ih odradite profesionalno i vrhunski. Jednostavno su se zaredali turniri s procjenom naprednog vrhovnog suca na kraju cijelog natjecanja (njih 3) gdje prosjek svih mora biti iznad 85% – što nije lako jer se gleda svaki meč od početka do kraja u detalje, sluša se što govorimo za vrijeme meča i kod pripreme za meč s igračima.

Preduvjete sam zadovoljila sad na zadnjem jakom WTT Champions turniru u Frankfurtu gdje sudjeluje trenutnih 32 najbolja igrača i igračica u svjetskom poretku. Bilo je odlično iskustvo, cijeli se turnir igra samo na jednom stolu, u timu od samo 6 sudaca, sve uz mikrofon, više tisuća navijača u dvorani i višemilijunskim gledateljima pred TV ekranima svaki dan (najveći fanovi su naravno u Aziji). Produkcija je vrhunska, sve je na najvišem nivou te se to isto očekuje i od sudaca koji su pozvani da odrade ta natjecanja. Drago mi je da u našoj regiji Slovenija 2 ima prava na prijenos WTT turnira (World Table Tennis) pa ljubitelji stolnog tenisa imaju priliku pogledati mečeve uživo iz cijelog svijeta.

Na aerodromu na povratku u Hrvatsku sam dobila poruku predsjednika europskih sudaca da mi čestita i da moli jednu fotografiju, što me nasmijalo jer sam znala što to znači. Bio je težak turnir, ali dala sam najbolje od sebe i eto – isplatilo se, što me posebno razveselilo.

Žena sutkinja – kako reagiraju kolege, natjecatelji?

– Od 32 suca trenutno s najvišom sudačkom licencom na svijetu, 15 je žena aktivno na toj razini u svijetu, dok nas je u Europi samo 6, sve redom odlične sutkinje. Na turniru nije važan spol jer da bi vas igrači i treneri poštovali trebate biti nadasve fer, dosljedan sudac u svojim odlukama i trebate znati svoj posao – to je najvažnije od svega. Uz to se onda i stigne zabaviti s kolegama, vidjeti grad u koji ste doputovali te malo i uživati u kulturi i hrani.

Jesi li strog sudac? Što je bitno prilikom suđenja?

Jedna od većih prednosti koje mislim da imam je to što sam i sama igračica od 7 godine, kad sam prvi puta uzela reket na školskom testiranju i udarala/održavala lopticu na reketu toliko dugo dok mi nije trener rekao da mogu prestati. Od onda sam odigrala puno turnira, bilo je suza i smijeha i sada dobro shvaćam da u areni nije cilj da sudac bude u centru pažnje. Važno je da meč vodimo u kontinuitetu i da bude što manje lošeg ponašanja od strane igrača i trenera. Nije važno radi li se o seniorskom ili juniorkom natjecanju, međunarodnim natjecanjima ili o našoj domaćoj hrvatskoj ligi, u suđenju bismo svi trebali imati slične kriterije uz naravno pridržavanje pravila.

Recimo sada u Frankfurtu, pošto se sve igra na jednom stolu, svi su fokusirani samo na taj meč. Da, u nekom trenutku ukoliko je vrlo napeto, igrači počinju malo više otezati s početkom igre, duže koriste ručnik ili malo pretjeraju s trčkaranjem od stola, a arena je vrlo velika. Tu ih treba potaknuti da igraju, da se ubrzaju i da se ne udaljavaju od stola, no ukoliko to ne postiže željeni učinak onda se kreće s kaznenim kartonima. No na jednom stolu to može imati kontraefekt, i od publike i igrača – pa ponekad treba procijeniti što i kako odraditi situaciju, a to dolazi s godinama i iskustvom. Na kraju sam dobila samo pozitivne komentare od šefova međunarodne federacije, organizatora pa i od publike koja zna biti dosta vokalna u komentarima na internetu.

Kako balansiraš između posla i karijere?

– Teško je uz posao biti i vrhunski stolnoteniski sudac budući da samo manjina sudaca može raditi više turnira godišnje i to ukoliko su privatnici ili zaposleni u svojim stolnoteniskim federacijama. Svi mi ostali koristimo svoje dane godišnjeg koliko nam to obaveze dopuštaju. No svejedno, sve je moguće ukoliko imamo cilj i potrudimo se oko njega!

Jako sam zahvalna na divnoj ravnateljici u školi i kolegama punim razumijevanja, dobrim učenicima na vježbama i njihovim roditeljima kad logopedica ponekad da malo više domaće zadaće za odraditi za dane kada me nema. No sve mi nadoknadimo, sve stignemo. Sa sobom uvijek imam laptop, mobitel i knjigu – bitno da sam dostupna, no i da se u pauzi malo opustim.

Kakvi su ti planovi za dalje?

– Sad je cilj održati najvišu licencu te odraditi što više jakih međunarodnih turnira, na što iskoristim dane godišnjeg odmora koliko najviše mogu. Treba se potruditi do početka 2027. godine kada kreću nominacije za predstojeće Olimpijske igre u Los Angelesu, bilo redovne ili za paraolimpijadu, jer su to sve vrhunski igrači i bila bi čast makar biti samo nominirana.

Zlatna značka ITTF-a predstavlja najviši rang koji sutkinja ili sudac može dosegnuti u stolnom tenisu. Dobivaju je samo oni koji su godinama dokazivali profesionalnost, znanje i mirnoću u najzahtjevnijim mečevima. Za Bojanu, ovo nije samo priznanje – to je potvrda da i iz male sredine mogu dolaziti svjetski uspjesi.