Miljenko Kranjčec iz Hodošana jedan je od malobrojnih umjetnika samoukih kipara i drvorezbara u Međimurju i Hrvatskoj. S drvom radi već 50 godina, od svoje 17. godine, a napravio je – čuda! Njegovi nevjerojatni radovi od drva, prava umjetnička djela u koja je utkano puno sati rada, talenta i ljubavi za tim, danas krase mnogobrojne ustanove, crkve, udruge, muzeje… Miljenko Kranjčec pravi je primjer umjetnosti na djelu!

Posjetili smo ga u njegovoj kući u Hodošanu, gdje se na pročelju na katu nalaze drveni prozori i ornamenti koje je sam izradio i proveli ugodno vrijeme s ovim velikim umjetnikom, njegovom simpatičnom suprugom Slavicom i kućnim ljubimcima: psom Mini, zecom Čarlijem i macom Micom (koji se svi odlično slažu!).

U REZBARENJE DRVA ZALJUBIO SE SA 17

– Još kao dijete modelirao sam običnom glinom (blatom), a zatim sam, sa 17, upoznao jednog majstora rezbarija i zaljubio se u rezbarije strastveno, kao u ženu! Bila je to ljubav na prvi pogled. Tako sam se i ja počeo baviti time i s vremenom sam bio sve bolji i bolji te na kraju pretekao sam sebe – priča nam Miljenko i dodaje:

– To mi je isprva bio hobi. Tada nisam mislio da će se moja dijela jednog dana nalaziti u i u crkvama, raznim institucijama, udrugama, DVD-ima, klubovima… Po struci sam građevinski tehničar, 10 sam godina radio u Međimurjepletu, a nakon toga sam se posvetio izradi rezbarija i drvenih skulptura, što mi je bio jedini izvor prihoda. Radio sam uglavnom na ugovor o djelu.

Tako je, u crkvama u Dekanovcu, Kotoribi, Selnici, Murskom Središću i Svetom Jurju na Brijegu, drveni oltari na kojima svećenici služe mise njegovih su ruku djelo. Miljenkovi drveni grbovi nalaze se i kod fratra u Austriji, a radio je sve i svašta i za Mađarsku, Sloveniju, cijelu Hrvatsku… Za samostan u Čuntiću kraj Petrinje nalazi se njegov 7 metara visok oltar!

Drveni pleter na elegantnom lijesu Franje Tuđmana također je Miljenkov rad. Za poklon Stjepanu Mesiću napravio je drvenu skulpturu Zrinskih. Prekrasan, izrezbareni stol u vijećnici u Općini Donji Kraljevec, pogađate, također je njegovo djelo. Nemoguće je sve nabrojati.

Uz umjetničke kreacije od drva, Miljenko i slika. Mentor kiparstva bio mu je prof. Josip Grgčević, a poduku iz slikanja imao je od slikara Ivana Lovrekovića. Ljubav prema slikanju, kaže, prenio je i na kći Ines i unuku Zoju.

Puno religijskih djela Miljenko je napravio u suradnji s akademskom slikaricom Snježanom Inkret, s kojom već godinama čini nezaustavljiv umjetnički tim, a djela za crkvu rade se u dogovoru sa župnikom.

NAJDRAŽE DJELO – PRVI OLTAR

– Najdraži mi je prvi oltar koji sam napravio, za crkvu u Koprivničkom Ivancu. Župnik je drhtao i onijemio kad je vidio oltar, toliko je bio oduševljen. To mi je bila ful inspiracija i poticaj za dalje! Snježana i ja smo u to uložili puno energije i truda i to se jednostavno osjećalo – rekao je Miljenko.

Imao je i puno izložbi, a najviše mu se u sjećanje urezala njegova 1. samostalna izložba drvenih reljefa „Vapaj s križa“ u nekadašnjoj „Kruni“ u Čakovcu 1998. godine. Za sebe, Miljenko kaže da je vjernik u granicama normale, a drveni kip Marije koji je naravno sam isklesao, krasi jedan kutak u njihovoj kući, ukrašen krunicama koje su dobili.

Uz religijske motive i drvene reljefe, u prvom dijelu svoje karijere Miljenko je izrađivao i stilski drveni namještaj s rezbarijama – stolce, klupe, okvire za slike, križne puteve, krstionice i dr. za crkve, a za narod: okvire za krevete, ormare, noćne ormariće, okvire za ogledala, drvene skulpture…

– Rezbarije okvira za krevete, ormara i sl. danas više ne radim, to je puno drvo i puno je tu posla, a ljudima je to preskupo. Rezbarija danas gotovo da i nema, em je to težak fizički posao (nije bilo jednom da sam se i ozlijedio), em jedna greška ili krivi potez može sve promijeniti – ističe Miljenko.

AKO JEDAN DAN NISAM BIO U RADIONI, BIO SAM LUD

Danas u mirovini, 67-godišnji Miljenko ističe kako malo ljudi danas može živjeti od umjetnosti, no on je bio odlučan da radi i živi od onoga što voli. Unatoč povremenoj neizvjesnosti, jer supruga Slavica je radila kao obućar za nezahvalnu plaću, a trebalo je i prehraniti i školovati kći Ines i sina Sašu…

– Bilo je dana kad nekoliko mjeseci nisam imao posla, no odjednom mi se ponudilo da napravim nešto u iznosu od tri ženine plaće! Bog mi je uvijek izišao u susret i nekako smo se uvijek snalazili. Žena i djeca su imali razumijevanja za moju strast, podržavali su me – kaže Miljenko i dodaje:

– Kao mlađi sam bio radoholičar, ako jedan dan nisam išao u radionu, bio sam lud! Znao sam satima i danima raditi u radioni, nisam mogao stati. Kad bih odlazio na spavanje, veselio sam se novom jutru i nastavku rada. To nije bio moj posao, to je ljubav!

Supruga Slavica u šali kaže kako je rezbarenje njegova prva ljubav, što je tehnički i istina jer nju je upoznao sa 20. A oni su zajednički otkrili još jednu ljubav – prema jabukama! Prije 16 godina otvorili su svoj OPG te danas uzgajaju jabuke i poljoprivreda im je dodatna sigurnost.

UMIROVLJENIČKI DANI UZ JABUKE, UNUKE I DRVENE SKULPTURE

No, uz puno posla oko voćnjaka, te povremeno druženje s unucima Zojom, Finnom i Ecijom, Miljenko je i danas rado u svojoj radionici, s dlijetom u ruci, uglavnom izrađujući drvene skulpture ili slikajući: žene, aktove, konje, već prema zamisli i idejama kojih mu, kaže, nikada ne nedostaje.

– Rad s rukama s drvom je i odlična terapija protiv stresa – kaže Miljenko i zaključuje:

– Ako postoji američki san, onda ja imam hrvatski san, a to je da radim ono što volim i još mi nešto i ostane! Imam skromnu ženu i za život nam ne treba puno, a moja je životna filozofija: Živi kako možeš, budi zadovoljan s onim što imaš!

Miljenko, kapa do poda!