Uoči predstojećeg Dana antifašističke borbe svojim se priopćenjem oglasila Udruga antifašističkih boraca i antifašista Međimurske županije. Priopćenje prenosimo u cijelosti.
Dan antifašističke borbe je državni blagdan u znak sjećanja na 22. lipnja 1941. kad je u šumi Brezovica kod Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred. Skupina sisačkih antifašista predvođena Vladom Janićem Capom osnovala je prvu organiziranu i oružanu anti hitlerovsku vojnu postrojbu u tadašnjoj okupiranoj Europi. Toga jutra, naime, nacistička je Njemačka napala Sovjetski Savez. Antifašisti, ljevičari i pripadnici Komunističke partije Hrvatske u Sisku, povukli su se u šumu Brezovicu i tu osnovali Prvi sisački partizanski odred. Odred je tada imao 77 boraca.
Osnutak sisačkog odreda označio je početak organizirane narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj, u kojoj je aktivno sudjelovalo više od 500.000 hrvatskih građana. Samo u postrojbama Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije borilo se oko 230.000 boraca iz Hrvatske, a na teritoriju Hrvatske stvorene su 52 brigade, 17 divizija i pet od ukupno 11 korpusa NOV-a. Organiziravši prvu antifašističku postrojbu u porobljenoj Europi hrvatski su se domoljubi, suprotstavili fašističkoj pošasti koja je ovamo došla u travnju 1941. godine napadom na Kraljevinu Jugoslaviju, njezinim raspadom i uspostavom ustaške marionetske Nezavisne Države Hrvatske te komadanjem hrvatskih teritorija od okupatorskih sila.
Međimurje je tada imalo snažan ljevičarski i sindikalni pokret, ali i vrlo snažnu mađarsku petu kolonu, organizirani ustaški pokret i organizirane pristaše nacističke Njemačke. I mađaroni i ustaše i međimurski Nijemci bili su za rušenje vlasti i djeluju zajedno do sloma Kraljevine Jugoslavije. a potom na površinu dolaze njihovi posebni interesi.
Ustaše su spremni dočekali ulazak njemačke vojske u Međimurje. Nakon što su 6. travnja postrojbe jugoslavenske vojske napustile Međimurje, ustaše su zaposjele čakovečku vojarnu. Oni su 7. travnja organizirali doček njemačke vojske i održavali red na skupu pred tadašnjim Gradskim poglavarstvom na kojemu je njemački zapovjednik proglasio Međimurje njemačkim okupacijskim područjem koje će pripasti budućoj hrvatskoj državi. Dan kasnije osnovan je Ustaški stožer za Međimurje na čelu s čakovečkim apotekarom Teodorom Košakom.
Odmah potom među petokolonašima je došlo do razdora. Međimurski su mađaroni u Budimpeštu poslali tri svoje delegacije. Bili su ustrajni u zahtjevu za mađarskom okupacijom, a 16. travnja 1941. mađarska je vojska zaposjela Međimurje. Ustaše su pobjegli u Varaždin uz obećanje da će priključiti Međimurje Hrvatskoj. U sljedećim tjednima mađarska okupacijska vojska vođena savjetima mađarona okupljenih u tzv. “Vijeću dvadesetorice” protjerala je na teritorij NDH sve one za koje je sumnjala da bi se na bilo koji način mogli izjasniti protiv pripadnosti Međimurja Mađarskoj.
Okupacija je 9. srpnja 1941. zamijenjena vojnom upravom, a dva mjeseca kasnije uvedena je civilna uprava. U prosincu 1941. “Zakonom o Južnim krajevima” izglasanom u mađarskom parlamentu Međimurje je jednostrano pripojeno Mađarskoj.
Zbog prekida veza s stranačkim centralama nakon što je izbio rat i u Međimurje ušla mađarska vojska, prestao je organizirani rad političkih stranaka. Prvaci HSS-a su bili izloženi otvorenom teroru. Mađarske obavještajne službe već su prije okupacije najviše zanimanja iskazale za djelovanje radničkog pokreta organiziranog u Ujedinjeni radnički savez sindikata (URSS). Uz URS-ove sindikate vezala se i organizacija Kotarskog komiteta Komunističke partije Hrvatske Čakovec. Organizacija nije bila velika, ali je zbog teških socijalnih prilika i u gradu i na selu imala mnogo pristalica. Kada je oformljen u Čakovcu ured pod nazivom “Ispostava čakovečkih detektiva” koji je bio specijaliziran za borbu protiv organiziranog otpora Mađari su uspjeli provaliti u komunističku organizaciju.
Od samog početka mađarske vlasti nad Međimurjem započela je žestoka mađarizacija Međimuraca. Mađarski jezik postao je službeni. Naselja su dobila mađarska imena, a povijesno pamćenje nastojalo se uskladiti s mađarskom nacionalističkom ideologijom.
Sredinom 1943. godine bilo je jasno da se ratna sreća okreće se protiv sila Osovine. Brojni Međimurci unovačeni su u mađarsku vojsku i poslani na istočno bojište. Isto tako sve više njih odlazi preko Drave u partizane. Na Kalniku je 1943. formirana Međimurska četa Kalničkog partizanskog odreda koja je započela s povremenim upadima u Međimurje, što je opet prouzročilo oštre i nemilosrdne protumjere mađarskih vlasti.
Njemačka okupacija Mađarske 1944. godine i smjena Horthyjeva režima Szalasijevom Strankom strelastih križeva (Nyilas keresztes part – NKP) označila je novo zaoštravanje represivnih mjera. Krajem 1944. Započela masovna mobilizacija u mađarsku, te sve češće i njemačku vojsku, a za borbu protiv partizana formirani su odredi Narodne straže. Mađarska vojska je povučena iz Međimurja i prebačena na front, no pojačane su policijske i žandarmerijske snage. Čakovečki Stari grad Zrinskih pretvoren je u tamnicu. Židovska zajednica je u potpunosti uništena deportacijama u nacističke logore. Krah njemačkog otpora nije se nikako mogao izbjeći, te su 2. travnja 1945. godine bugarske, sovjetske i partizanske jedinice ušle u Međimurje. Čakovec je oslobođen 6. travnja, a borbe u Međimurju okončane su 12. travnja na području Štrigove.
U različitim nacističkim i fašističkim zatvorima i koncentracijskim logorima bilo je 1.839 Međimurki i Međimuraca. U logorima, od bombardiranja ili na druge načine ubijeno je 848 osoba. U partizanskim postrojbama poginulo je 329 boraca. Odmah nakon rata, dakle tijekom travnja i svibnja 1945. godine od mina iznenađenja koje su njemački i mađarski okupatori ostavili poginulo je dvadesetak ljudi, mahom djece. Uništena je gotovo cijela međimurska židovska zajednica. Pored Židova u logorima svoj su život završili i mnogi međimurski Romi.
Nažalost, nemamo točnih podataka o Međimurcima poginulim u postrojbama mađarske vojske i mobiliziranih u njemačku vojsku. Procjene govore o oko 3.500 Međimuraca, međimurske mladosti koja je bila u sastavu mađarske vojske uglavnom na istočnom bojištu. Poznato je isto tako da je mađarska II. armija u kojoj su bili Međimurci uništena u svibnju 1943. godine na Istočnom bojištu. Podatke o 970 Međimuraca u mađarskoj vojsci prikupilo je Društvo veterana II. svjetskog rata. Mnogi su poginuli ili bili teško ranjeni. Bili su, bez svoje volje, protivno haškim konvencijama, u neprijateljskoj vojsci.
Sve ove strašne žrtve i stradanja Međimuraca naš su prilog antifašizmu kao svjetskom demokratskom pokretu. Bio je to i ostao civilizacijski odgovor na opasnost od totalitarnog, antidemokratskog i zločinačkog nacizma i fašizma. Antifašiste moramo cijeniti i pamtiti, ali ne smijemo zaboraviti niti one protiv kojih su se borili. Zbog toga nije dobro relativizirati važnost antifašističke borbe. Protiv sila zla utemeljena je velika antifašistička koalicija kojoj je pristupio cjelokupni slobodoljubivi svijet. Zato je 22. lipnja važan datum naše povijesti, navodi se u priopćenju Udruga antifašističkih boraca i antifašista Međimurske županije.
