– Ljudi dolaze u naš ured, a mi nemamo odgovore na njihova pitanja u vezi COVID pomoći. Oni se ne tuže samo na nedobivanje novčane pomoći nego se osjećaju zaboravljeni, izostavljeni i poniženi – kaže Mirjana Gregur Sever, tajnica Općine Štrigova.

Nezadovoljstvo je moguće preblagi izraz za stanje i osjećaje koje tišti najmanje 31 korisnika inozemnih mirovina. Bolje je reći kako ogorčenje vlada među ljudima koji su se Općini Štrigova prijavili na poziv za dobivanje jednokratne novčane pomoći korisnicima mirovine za ublažavanje posljedica uzrokovanih epidemijom bolesti COVID-19.

Naime, Vlada Republike Hrvatske (HR) donijela je Odluku o isplati jednokratnog novčanog primanja (pomoći) korisnicima mirovine radi ublažavanja posljedica uzrokovanih pandemijom, a Općina Štrigova ponudila je pomoć kod sastavljanja i slanja obrasca za COVID dodatak umirovljenicima s njezinog područja. I dok je s umirovljenicima koji mirovine dobivaju iz Hrvatske kako tako riješeno, probleme imaju umirovljenici koji imaju inozemne mirovine.
Tajnica Općine Štrigova Mirjana Gregur Sever o tome govori i pojašnjava:

– Kako je na našem području veliki broj inozemnih umirovljenika došli smo do saznanja kako će njih veliki broj ostati bez COVID dodatka jer imaju inozemnu mirovinu. I to se dogodilo jer je Člankom III. navedene odluke određeno da se COVID dodatak uz mirovinu ostvarenu u Republici Hrvatskoj isplaćuje i mirovina iz država s kojima Republika Hrvatska ima sklopljen međunarodni ugovor o socijalnom osiguranju ili koje primjenjuju uredbe Europske unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti i kojima ukupno mirovinsko primanje ostvareno u RH i u inozemstvu ne prelazi neto iznos od 4000 kuna. Iz toga je vidljivo kako naši umirovljenici koji nemaju mirovinu ostvarenu u RH nemaju pravo na COVID dodatak.

Niti su hrvatski niti slovenski

– Većina ljudi s područja naše općine u vrijeme bivše države (Jugoslavije) radilo je u Sloveniji, a najviše u Prekmurju i Prlekiji u tvrtkama (poduzećima), Mura, Tehnostroj, Emona, Imgrad,Murales, Marleks, MTT, PGP, Mizarstvo, Pomgrad, Koteks i mnogim drugima. Nakon raspada bivše države ovi ljudi su dobili otkaze jer nisu bili državljani Slovenije i tamo nisu mogli regulirati status. S obzirom na ratno stanje, u svojoj domovini Hrvatskoj su teško ili nikako dobivali posao. Protekom vremena ostvarili su svoje mirovine u dijelu koliko su radili u Sloveniji. Kako nemaju radni staž ostvaren u Hrvatskoj , prema odluci Hrvatske Vlade, nemaju pravo ni na COVID dodatak. Isto tako, na dodatak nemaju pravo niti u Sloveniji, bez obzira na slovensku mirovinu, jer nisu slovenski državljani.

Tajnica Mirjana Gregur Sever kaže kako je riječ o najmanje 31. takvom slučaju te je o svemu obavijestila međimurskog župana Matiju Posavca od kojeg se traži i moli da pomogne ovim ljudima, koji na žalost po ovom pitanju nisu niti hrvatski niti slovenski.

Župan Matija Posavec zamoljen za pomoć i suradnju

– Župana podsjećamo kako se, ako ne svi, onda mnogi od nas sjećamo ‘ranih devedesetih’ i trenutaka kada su naši ljudi doslovno preko noći ostali bez posla u Sloveniji bez ikakvih mogućnosti da se samostalno izbore za svoja prava. A niti država Hrvatska nije se potrudila da te ljude zaštiti od posljedica slovenskih nemoralnih poteza. Ti ljudi su pak opet danas žrtve nesređenih odnosa među dvjema državama. Ovdje nije u pitanju novčana pomoć, već daleko više, radi se o onoj simboličnoj, ljudskoj komponenti. Ti ljudi dolaze u Ured općine i od nas traže odgovor na pitanje zašto su opet zaboravljeni, izostavljeni i poniženi. S obzirom na to da se radi i o mještanima drugih pograničnih općina u Međimurju ali i šire, smatram kako bi bilo korektno i odgovorno od svih nas da se učini sve kako bi se postojeća odluka o COVID dodatku primijenila i na tu grupaciju naših ljudi. Zbog toga predlažem županu Posavcu da se taj problem razmotri sa županijske razine te da se uskladu sa zaključcima definira daljnje postupanje po tom pitanju – ističe tajnica.

Općina Štrigova spremna je na suradnju i stoji na raspolaganju županu Matiji Posavcu.

Općinski načelnik Stanislav Rebernik kaže kako se župan Posavec do 13. srpnja 2021. nije očitovao u svezi ovog problema, koji je za ovu sredinu velik i ima razne negativne konotacije.

Nakon što je u petak manifestacijom Noć Riznice Međimurja za građane otvoren muzej nematerijalne baštine kojeg je tijekom vikenda besplatno razgledalo više od 1000 posjetitelja, završnom konferencijom projekta „Rekonstrukcija i revitalizacija fortifikacije Starog grada Čakovec u Muzej nematerijalne baštine“ i službeno je otvoren ovaj vrhunski turistički sadržaj Međimurja.

Što su nam o značenju ovog projekta za kulturu i turizam, kako Međimurja tako i cijele Hrvatske, izjavili premijer Plenković, župan Posavec, gradonačelnica Cividini, ravnateljica Muzeja Međirmuja te ministrica Obuljen Koržinek i ministar Horvat, pogledajte u našoj reportaži.

U malom međimurskom kraju živi pregršt iznimnih ljudi, a da za većinu njih zapravo nikada ni ne saznamo. Najčešće su to ljudi koji svojom nenametljivošću ne plijene pažnju medija. Žive svoje mirne živote trudeći se iskoristiti ih najbolje što mogu.

Portal medjimurski.hr se nastoji prenijeti priče upravo takvih ljudi, jer njihova je svakodnevica često sve drugo samo ne obična. Najvažnije u svemu tome je da se radi o osobama koje svojom hrabrošću, avanturističkim duhom i svim drugim kvalitetama koje krase ljudsko biće mogu predstavljati uzor i motivaciju svima nama.

Jedna od takvih je i Monika Mihalec. Skromna i nenametljiva djevojka iz Donjeg Hrašćana, o kojoj smo prije nekoliko tjedana već pisali, živi svaki dan kao da joj je posljednji. Prema našim informacijama ona je prva Međimurka čija je noga kročila na vrh Kilimanjara, a krije toliko zanimljivosti da nam čitav dan ne bi bio dostatan kako bismo ih sve pobrojali.

Malo smo je zagnjavili i u njenom užurbanom dnevnom rasporedu pronašli vremena za razgovor, kroz koji smo svima htjeli prenijeti dašak njenog životnog chija.

Prije nekoliko mjeseci popeli ste se na Kilimanjaro, sama pomisao na tu planinu kod većine ljudi ledi krv u žilama. To je jedna od najvećih i najzahtjevnijih planina na svijetu, pa vjerujem da ste prije trebali proći kroz određene pripreme. Kako je izgledao taj proces?

Moram priznati da nije bilo nekakvih specifičnih priprema. Iskreno, krenule smo pomalo euforično i naivno. Bilo je ranije par uspona na Učku, ali to je sve, jest da se bavim trail trčanjem što mi je kondicijski uvelike pomoglo. Velike zasluge pripisujem svojoj mentalnoj snazi i neizmjernoj volji da se popnem na vrh Afrike.

Krenimo od početka Vašeg avanturističkog života. Možete li se sjetiti prvog samostalnog putovanja i kako je ono izgledalo?

Moje prvo samostalno putovanje je bilo sa 17 godina u Genevu preko zajednice Taize. Trebalo je sa mnom ići par poznanika, ali su na kraju svi odustali. Ja sam sjela u autobus i krenula. Naravno, kako to obično biva na putovanjima, upoznala sam Lanu iz Goričana s kojom sam se sprijateljila te smo zajedno odradile još mnoga putovanja, a naše smo prijateljstvo okrunile kumstvom!

Rodom ste iz Donjeg Hrašćana, a koliko mi je poznato preselili ste se u Rovinj. Kako to da ste se odlučili baš za taj gradić?

Tako je, rodom sam iz Donjeg Hrašćana, a u Rovinju ljetujem već preko dvadeset godina i svakim dolaskom sam ga sve više zavoljela, upoznala domaće ljude i rekla sama sebi da ću se, jednog dana kad završim školu/faks, vratiti ovdje. Tako se, eto, na kraju dogodilo. U Rovinju trenutno živim, a radim u Domu zdravlja u Labinu u medicinsko-biokemijskom laboratoriju (nekako su mi putovanja suđena…haha). Rovinj je predivan mali mediteranski gradić kojeg ne možeš, a da ne zavoliš. Uživam svakim danom u njegovim ljepotama, jer znam da me moj put negdje drugdje vodi.

Navodno ste prva Međimurka na Kilimanjaru? Kako se nosite s teretom takve slave?

Da, navodno sam prva Međimurka koja ga je osvojila, jer zasada još nismo uspjeli nigdje službeno naći da je bila još neka žena iz našeg kraja, ali ako i je to će me veseliti i molim je neka se javi, zato što ćemo imati o čemu pričati. Ne osjećam baš neki teret slave, lijepo je kad ti ljudi čestitaju i vesele se tvojim ludim podvizima. Nadam se da će ih moje iskustvo potaknuti da se odvaže na takva putovanja, a ukoliko ih takve avanture ne privlače željela bih podijeliti svoja iskustva s njima i omogućiti im da uživaju u slikama i mojim pričama.

Koje vam je putovanje ostalo u najljepšem sjećanju? Zasigurno imate brojna iskustva.

Najljepše uspomene me definitivno vežu za Ameriku. U SAD-u sam provela dvije godine na programu Au Pair. Iskreno još i danas smatram taj dio života nečim najljepšim što mi se desilo. Živjeti u Americi, konkretno u Washington DC-u, je meni bilo neopisivo. Živjela sam s američkom obitelji i zaista isprobala taj američki način života o kojem svi pričaju i kakav često gledamo na filmovima. Imala sam sreće da je moja obitelj jako voljela putovati, pa su me svugdje vodili sa sobom. Nakon dolaska u Ameriku upoznala sam Hrvaticu Dijanu koja je bila na istom programu kao i ja. Dijana mi je, kako ja volim reći, otvorila vrata SAD-a’, upoznala me s hrpom dragih ljudi, klubovima, restoranima, malim trikovima i načinom života te mi dala mnogo korisnih savjeta kako jeftino putovati što smo nas dvije itekako radile i koristile svaki slobodan trenutak da negdje zgibamo. Amerika je zaista ostavila lijep trag u mome životu, bilo je nezaboravno živjeti tako bezbrižno i slobodno.

Brojite li koliko ste svjetskih zemalja proputovali?

Brojna su se putovanja nanizala zadnjih godina, ali iskreno imam osjećaj kao da još ništa nisam vidjela od svijeta. Ako sam dobro brojala nanizala sam 25 država, a uz SAD, koji sam već spomenula, tu su još Meksiko, Kanada, Tanzanija, Zanzibar, Jordan, Nizozemska, Španjolska, Austrija, Njemačka, Grčka,  Belgija, Češka, Poljska, Slovenija, Luksemburg, Francuska, Monako, Italija, San Marino i neke druge europske prijestolnice. Kažem, još ništa nisam prošla…haha.

Imate li još nekih zanimacija u tom vašem užurbanom ritmu?

Definitivno trčanje uz koje sam u zadnjih par godina mnogo doživjela i isto tako putovala. Sasvim slučajno sam upisala Školu trčanja u Zagrebu i otuda moja avantura kreće. Tu sam napravila prve trkače korake koji su me kasnije odveli čak do Ultra maratona i mnogih drugih utrka i druženja u prirodi. Zatim tu je još i bicikliranje, ronjenje, a velika mi je želja postati članicom GSS-a, čemu još nisam dorasla, ali trudim se, ima vremena! Veselim se što ću najesen upisati planinarsku školu. Uglavnom ima svega pomalo.

Za kraj, najteže pitanje: Međimurje ili Istra?

Uff… Jako mi je teško na to odgovoriti. U Međimurju sam odrasla i tu je moj dom ali uz njega se nisam previše vezala, jer jako volim biti slobodna i ići dalje u bilo kojem kontekstu te riječi, volim reći da nijedan horizont nije daleko, pa je i Rovinj samo jedno u nizu mjesta gdje prebivam, učim i uživam u svakom trenutku.

Temeljem Zakona o volonterstvu (NN 58/07, 22/13) u Općini Orehovica počela je volontirati učenica Ekonomske i trgovačke škole Čakovec Lara Mišić. Volontiranje se prepoznaje i promiče kao aktivnost ili usluga od interesa za Republiku Hrvatsku koja dovodi do poboljšanja kvalitete života, izgradnje socijalnog kapitalizma, osobnog razvoja, do aktivnog uključivanja osoba u društvena zbivanja te do razvoja humanijega i ravnopravnijega demokratskoga društva.

Općinska načelnica Dijana Novak iskreno joj se zahvalila što svojim volontiranjem doprinosi društvenom razvoju Općine Orehovica, građanskom sudjelovanju, socijalnoj koheziji i socijalnom uključivanju, te vjeruje kako će Lara volontiranjem steći i razviti kompetencije potrebne za aktivno sudjelovanje u društvu, osobni razvoj i osobnu korist.