Završena je ova mažoret sezona, nadasve izazovna i trnovita, ali itekako ispunjena, kažu u udruzi Mažoretkinje Kotoribe i ističu:

-Iako nije bilo nastupa ni većih projekata, a na samom početku ni nikakvih treninga zbog situacije s virusom, najveći izazov bio je držati ovu veliku ekipu na okupu. Nije bilo lako. Bilo je kriza, ispisivanja, pada motivacije cijelog tima za nastavak, gubitak volje za plesom i ponovnim druženjem. Ali i ovog puta dokazale smo da nas ni jedna prepreka ne može omesti u našim ciljevima. Borile smo se s krizom i nastavile rad udruge u istom ritmu kakvim smo ranije radile, jer nakon svake oluje – dolazi sunce.

Curama je ponovno osmijeh na licu i još veća motivacija za sve sljedeće izazove, a za završetak sezone smo im priredile zajednički trening pun igara, smijeha i veselja.

Ovim treningom završile smo sezonu 2020./2021. i jedva čekamo jesen kada se ova obitelj ponovno sastaje i kreće u nove pobjede i to, nadamo se, se bez ikakvih uvjeta i zabrana – kažu u čelništvu Kotoripskih mažoretkinja.

No, iako su završile sezonu i svi mlađi sastavi su na zasluženom odmoru, one najstarije – juniorke, nastavljaju s treninzima jer im u 9. mjesecu dolazi Državno prvenstvo u Glini za koje naporno treniraju. U planu je i njihov već tradicionalni mažoret kamp koji prošle godine nije održan zbog zabrane okupljanja.

Oni su s lijeva, Bojan Jurišaga (67) i Robert Wrana (78) iz Čakovca. Zatekli smo ih na terasi jednom čakovečkom ugostiteljskom lokala gdje se sastaju, kako kažu, „na malim jutarnjim razgovorima“ gotovo svakog jutra. Kako i ne bi kada su obojica u mirovini, a na upit o čemu imaju toliko razgovarati, rekli su da je tema napretek. Najdraže im se vratiti u dane mladosti koje su obojica proveli u Murskom Središću, na dane koje su proveli u NK Rudar. Jedan i drugi su bili golmani s time da je snaga talenta 1964. Roberta odvela u čakovečki MTČ. Bojan je bio svestraniji sportaš. Branio je jedno vrijeme za NK Rudar, igrao je rukomet, a i košarku. To je manje poznata strana njihova života.

Roberta šira javnost zna kao vrsnog likovnog pedagoga Međimurja, a Bojana kao negdašnjeg sportskog novinara HRČ-a.

-Mi smo svoje dali u obje sredine, no nekako nam se čini da je nekad sve bilo ljepše i lakše, bili smo i mlađi, rekli su uglas.

Ovogodišnje lipanjske Dane općine Donji Vidovec nakon 26 godina po prvi put nije svojim je glazbenim nastupom uveličao akademski glazbenik Martin Srpak iz Zagreba. U posljednje vrijeme bio je i sudionik Festivala folklora i tradicije Vidovo. Sjednica je održana, Vidovo je izostalo, no zbog čega nije bilo Martina? Bila je to prigoda saznati od njega osobno za subotnjeg slučajnog susreta u Čakovcu?

-Covid-19 poremetio je mnogo toga u našim životima pa tako i ove događaje. Vjerujte falilo mi je i fali mi, kazao je Martin.

Umirovljeni akademski obrazovani glazbenik živi u braku sa suprugom Katicom, odnedavno umirovljenom liječnicom spec. pulomologije u Zagrebu, premda im je porijeklo međimursko. Martin je iz Donjeg Vidovca, a Katica iz Svete Marije. ‘Vikend’ kuću sagradili su u Donjem Vidovcu pa im nije bilo teško dolaziti na mjesne ‘fešte’. Martin je na njima godinama nastupao pod sloganom ‘Znate kak je meni lepo dimo dojti’. Ustvari je to naziv skladbe koju je napisao i uglazbio 2005. godine pa je redovito izvodio kada ‘dojde dimo’.

– Dolazimo mi i sada „dimo”, no ni u onim najgorim mislima nije postojala spoznaja da će nam se to dogoditi, rekla nam je doktorica, a Martin je u šali dodao kako je došlo vrijeme „da se već nebre niti javno popevati”. Još je dodao, ako će zatrebati, da će se njegov glas i gitara i dalje moći čuti premda mu je već 76 ljeta.

Za kraj ću samo reći kako sam naučen gotovo uvijek Martina susretati s gitarom, a Katicu sa crvenom ružom u ruci jer ju je dobivala na svakoj priredbi kao supruga neizostavnog glazbenika. Zahvaljujući meni, u šali će Martin.

Ovoga puta je Martin nosio torbu s kućnim potrepštinama, a Katica „štrucu” kruha.

Mijenjaju se vremena, podučili su me kao stariji. No, stariji od mene je samo Martin, dok je njegova pratiteljica od obojice mlađa, a damama se godine ne otkrivaju.

I ono što je najvažnije, s njihovih lica nikada ne silazi osmijeh pa je možda i to tajna njihovog mladenačkog izgleda.