Općinski sud u Čakovcu objavio je u utorak, 10. kolovoza, presudu kojom su D.B. i M.B. iz Nedelišća krivi jer su 9. studenog između 8.20 sati i 10.15 sati nezakonito prešli državnu granicu izvan graničnog prijelaza na putnom pravcu Šafarsko – Banfi u automobilu marke ‘Audi’.

– Oni su tog dana napustili Policijsku postaju u Ljutomeru u Sloveniji i u navedenom osobnom vozilo, ostavivši osobne dokumente kod policijskih službenika, pobjegli u Hrvatsku. Naknadno su ih policajci iz Policijske uprave međimurske pronašli u Čakovcu. Nakon dojave o nezakonitom prelasku granice, na graničnim prijelazima isti nisu evidentirani – stoji u službenim dokumentima.

Nije poznato zašto su bili u policijskoj postaji u Ljutomeru u Sloveniji, a niti zašto su pobjegli.

Svoju ‘avanturu’ morat će platiti 4 tisuće kuna.

U Hrvatskoj je dosad izdano ukupno 860.195 EU digitalnih covid-potvrda, prema zadnjim podacima Stožera civilne zaštite. Uzmemo li samo punoljetno stanovništvo Hrvatske, oko 3.300.000 ljudi, ispada da covid-potvrde ili covid-putovnice ili zelene potvrde zasad ima samo 26 posto odraslih Hrvata, recimo četvrtina, piše Jutarnji list.

Covid-potvrda uskoro bi mogla dominirati našim životima. Mogli bismo je vaditi i pokazivati već na jesen jednakim automatizmom kao što sada stavljamo masku na lice prije ulaska u trgovinu (iako smo mislili da se na to nikada nećemo priviknuti).

Sudeći prema svim najavama, postat će ultimativni dokument za konzumiranje bilo kakvog javnog sadržaja. I to već od jeseni. Recimo, za odlazak u šoping-centar, u bolnicu, u trgovinu, noćni klub, na utakmicu, u muzej, na koncert, na bilo kakvo okupljanje u zatvorenome, ali i za javni prijevoz, vlak ili avion, javlja Jutarnji list.

Cijeli tekst možete pročitati klikom ovdje.

Općinski sud u Čakovcu objavio je 10. kolovoza na svojoj oglasnoj ploči presudu kojom su poduzeće iz Dunjkovca kao pravna osoba i njegova vlasnica M.K. proglašeni krivim jer su 10. ožujka 2021. godine ‘pružali ugostiteljske usluge suprotno odluki Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske o nužnim epidemiološkim mjerama kojima se ograničavaju okupljanja’.

Kako stoji u službenim dokumetima, policijski službenici PU međimurske tog su dana u 21 sat prilikom nadzora u caffe baru ‘Piccadilly’, uočili da su sa stražnje strane objekta otključana vrata, a u unutrašnjosti su zatekli konobaricu te dva gosta za šankom i sedam gostiju kako sjede za dva povišena stola. Gosti su konzumirali alkoholna pića i slušali glazbu.

Sud je pravnu osobu kaznio s 3 tisuće kuna, a vlasnicu s 2 tisuće kuna kazne.

U logoru Komárom nas je dočekao jedan Židov. Rekao nam je da ćemo živjeti još najviše dva tjedna. Savjetovao nam je da djeci ne damo bijelu juhu koju dobijemo jer je otrovna, pa će djeca od nje umrijeti. Spavali smo u velikoj podzemnoj prostoriji u mraku, na malo slame i puno blata. Proždirali su nas uši i štakori. Kao posljedica toga otpala mi je sva kosa i gulila mi se koža. Mnogi su u toj sobi umrli, a među njima i moji rođaci. Umrle su slagali na dvorištu, pa bacali u vodu. Bila sam u logoru oko osam tjedana,’ riječi su Romkinje Katarine Oršuš iz romskog naselja Trnovec, rođene 1930. godine.

Istraživanje ‘Mjesta stradanja Roma u Međimurju u Drugom svjetskom ratu’ proveo je 2010. godine Branimir Bunjac sa Zavoda za hrvatsku povijest, rad je objavljen na Portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa – ‘Hrčak’. Autor istražuje u historiografiji potpuno zanemarena stradanja Roma u Međimurju tijekom Drugog svjetskog rata i fokusiran je na koncentracijski logor Komárom, gdje je smrtno stradao veliki broj Roma krajem 1944. godine.

Svi stanovnici naselja Trnovec, navodi autor, završili su u tom logoru. Većina stradalih bili su djeca, a jedan dio odraslih proslijeđen je u logor Dachau u Njemačkoj.

Istraživanje je rađeno 2010. i 2011. godine pa je autor pronašao nekoliko svjedokinja koje su preživjeli logore.

– Spasio se samo onaj tko je pobjegao prije dolaska vojske. U logor su nas vodili u stočnim vagonima, a djeca su tijekom puta umirala od gladi i žeđi. Umrlo je troje bratove djece, koju sam stavila na gomilu drugih leševa – rekla je Ilma Oršoš.

U logoru Komárom bila je i Romkinja Marija Horvat iz Orehovice.

– Sasvim sam sigurna da je to bilo na Sve Svete 1944. i da je već bio pao snijeg kad su nas odveli mađarski žandari s bajonetima na puškama i perjem na kapama. Uz udarce „bikovicom“ i optužbe da smo pomagali partizane otjerali su nas u kasarnu u Orehovici. Sada je na tom mjestu dom. Tu su nas zatvorili, a zatim su nas kolima i konjima vozili za Prelog. Odvezli su puno Hrvata i Roma, ali djecu i starce iz moga sela ne. Iz Preloga su nas prebacili u Nagykaniszu, odakle smo vlakom otišli u Komárom. U vlaku su ljudi jako umirali, ponajviše od žeđi ili od gladi. Vode koju smo
dobili nije bilo dosta za sve. Nismo mogli piti ni snijega, jer nas nisu puštali van iz vagona. Putem sam srela dvije moje sestre iz Trnovca s djecom. Nikada se kući nisu vratile niti sestre niti njihova djeca. Jedna sestra je odvedena s osmero djece. Boravak u logoru Komárom trebao je biti usputan, prije prebacivanja u Njemačku, ali za većinu Roma to je bilo krajnje ishodište njihova puta. Mnogi od njih su ondje ostali zauvijek – rekla je.

Ovo je samo nekoliko stravičnih ispovijesti i podsjetnik na ono što se događa kada dozvolimo da nas obuzme mržnja i netrpeljivost.