Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, a svaka nesretna, nesretna je na svoj način, poznata je Tolstojeva rečenica, toliko prikladna za početak ove priče. Maja Ignac do svoje jedanaeste godine vjerojatno ni pojmiti nije mogla što bi prvi dio rečenice mogao predstavljati. Njezin život bio je težak i mučan, a način na koji su živjeli svakako je bio nesretan, vrlo vjerojatno i ispod granica dostojanstva za ljudski rod. No, kako to ponekad biva, u našim životima iznenada se pojave anđeli čuvari, dobri ljudi koji svojom nesebičnošću zaslužuju sve hvalospjeve. Jedni od takvih ljudi su i Marina i Vladimir Hoblaj, spasitelji Majinog života, ali i života još brojne druge dotad nesretne djece. Razgovarali smo s Majom i uvjerili se da je nekad dijete bez svijetle budućnosti, danas uspješna mlada djevojka koja hrabro korača kroz život.
Kako je izgledalo vaše djetinjstvo prije dolaska u udomiteljsku obitelj? S koliko ste godina došli kod njih?
Život u biološkoj obitelji bio mi je jako težak. Stanovali smo u maloj kućici koja je imala tek jednu prostoriju, a u njoj samo jedan krevet na kojem smo spavali svi zajedno – mama, tata, moje šestero braće i ja. Nismo imali ni WC ni vode u kući. Često smo bili gladni, a po zimi se smrzavali, jer nismo imali toplu odjeću i obuću.
No, ono što mi je palo i teže od siromaštva, bilo je zanemarivanje i zlostavljanje. Puno sam izostajala iz škole i skitala se uokolo, ali to nikog nije bilo briga. Dok je tata bio kod kuće često je bio pijan pa nas je tukao, najviše mamu zbog čega sam bila primorana zajedno s njom bježati i skrivati se. Ponekad smo čak morali spavati vani na hladnoći.
U udomiteljsku obitelj sam premještena kad sam imala 11 godina.
Sjećate li se možda nekog specifičnog događaja koji vam se iz mladosti urezao u pamćenje?
Dan kad su me odveli u udomiteljsku obitelj najviše mi se urezao u pamćenje, jer mi se od tog dana život jako promijenio. Bilo je rano ujutro oko 6 sati kad nas je probudilo kucanje. Kad smo otvorili vrata vidjeli smo socijalne radnice i policiju. Bili smo jako uplašeni jer nismo znali što se događa. Svu moju braću u mene su uzeli i stavili u aute. Nismo znali kuda nas vode. Na sebi sam imala samo majicu i čarape, bez cipela. Jedna socijalna radnica mi je rekla da će mene i jednog mog brata smjestiti u istu obitelj gdje je već bio udomljen moj najstariji brat. U tom trenutku mi je bilo lakše jer nam je on pričao kako mu je lijepo u toj obitelji, pa sam i ja maštala kako bi bilo lijepo da jednom i ja odem k njima živjeti.
Kako vam je bilo na početku kada ste došli kod udomitelja? Kako ste se snašli i osjećali? Koliko vam je trebalo da se priviknete na novu okolinu?
Kad samo stigli u tu obitelj sjela sam za stol, a teta nas je ponudila keksima I mlijekom. Moj brat kojeg su zajedno sa mnom doveli, stajao je prkosno u hodniku, još uvijek ljut što su nas odvojili od obitelji. No, nakon nekog vremena se i on opustio kad smo krenuli zajedno peći pizzu i tortu što nikad nismo imali prilike raditi doma. Ja sam se brzo prilagodila i počela upoznavati članove nove obitelji. Posebno mi je bila draga jedna mala curica koja me odvela u njenu sobu. Njena je soba bila prekrasna, imala je lijepi krevet i puno igračaka. Odmah sam se počela s njom igrati i osjećala sam se jako sretno, jer sam se tad do kraja uvjerila da sam na sigurnom mjestu.
Kako vam je bilo živjeti s ostalom djecom koju dotad niste poznavali?
Na početku mi je sve bilo malo čudno. Bilo mi je čudno da sam došla u kuću gdje je bilo više kupaonica. Bilo mi je čudno kako su nam počeli prilaziti novi ukućani koji su već ujutro bili obučeni, iako su neki bili raščupane kose. Još mi je bilo čudno da djeca spavaju u pidžami jer smo u mojoj prvoj obitelji mi spavali goli. Također, mi ujutro nismo doručkovali, a oni su ujutro jeli nekakve žute žitarice koja ja do tada nisam vidjela.
Čime se danas bavite?
Ja još uvijek pohađam školu. Učenica sam drugog razreda srednje škole usmjerenja kozmetičarka. U sklopu škole obavljam praksu u kozmetičkom salonu „Kristina“ u Čakovcu gdje su me svi lijepo prihvatili. U slobodno vrijeme se bavim sportom pa odlazim na treninge karatea i kickboxa. Već skoro pet godina plešem u folkloru, a u crkvi sviram kahon. Najviše volim pjevati pa su mi moji udomitelji omogućili pohađanje satova pjevanja u Yamaha Music School u Čakovcu, gdje sam već i uspješno položila prvu godinu.
Kakvi su vam planovi za budućnost?
Moji planovi su završiti školu, a nakon toga i dodatne tečajeve za masažu kako bih se mogla zaposliti u svojoj struci. Želja mi je nakon škole ići na praksu u inozemstvo. U međuvremenu sam krenula i u auto-školu pa se veselim da ću jednog dana i ja imati svoj auto koji ću moći voziti.
Nekoliko riječi o vašim udomiteljima?
Moji udomitelji su divna obitelj koja ima puno ljubavi i razumijevanja prema svakome, pa su i meni stalna podrška. Ono što mi je posebno drago kod njih je to da vole Boga pa sam tu i ja već imala prilike naučiti puno o životu iz Biblije. Od kad sam udomljena, shvatila sam koliko je udomiteljstvo važno i potrebno, jer se samo na taj način mogu promijeniti tužne sudbine mnoge djece kojima je uskraćeno ono najvrijednije i najpotrebnije, funkcionalna obitelj i primjerena roditeljska skrb.
