Oko tisuću djece odrastalo je uz Anicu Horvat, dugogodišnju odgojiteljicu Dječjeg vrtića ‘Fijolica’ u Prelogu. Tisuću malih osobnosti, emocija i sudbina koje su obilježile njezin život, ali i odrastanje cijelog niza generacija u Prelogu i Draškovcu. Danas je u mirovini već 12 godina, no i dalje živi ono što je cijeli život radila – s djecom, za djecu i kroz djecu.

‘Bog i dijete se dobro razumiju’

Njezin profesionalni put započeo je završetkom Odgojiteljske škole u Ljubljani, a nastavljen na Učiteljskoj akademiji u Čakovcu. Ljubav prema vjeri i odgoju potaknula ju je na dodatno doškolovanje za odgojitelja u vjeri na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, nakon čega je primila poseban mandat zagrebačkog biskupa za provođenje vjerskog odgoja u vrtićima. – U odgoju i obrazovanju treba ići od poznatog prema nepoznatom. Vjera je dio naše tradicije, osobnosti i identiteta. Bog i dijete se dobro razumiju, dijete nema problem s duhovnošću, ima maštu, ima sve. – objašnjava Anica.

U preloškom vrtiću postojala je jedna vjerska skupina, vodila je ‘Ribice’, pa i ‘Ovčice’, a potom i skupinu u Draškovcu. Preloški vrtić tada je imao čak četiri odgojitelja u vjeri, uz Anicu, bila je tu i Agneza Mihac, Brankica Mezga i Jasminka Hozjak. – Dijete ima potrebu za ljubavlju, a Bog je ljubav. To djeca osjećaju – kaže.

Voditi vjersku skupinu značilo je raditi temeljito i do najsitnijih detalja. – Djeca su živjela vjeru do same suštine – naglašava. Sebe opisuje kao izrazito duhovnu osobu – Sve što radim, radim s emocijom. Kako je rekao i biskup Culej, svaki rad je odraz naše nutrine. Svatko od sebe daje ono što ima.

Lutkarstvo i družina ‘Tikvići’

Uz vjerski odgoj, snažan pečat njezina rada ostavilo je lutkarstvo i dramski odgoj. Položila je certifikat za mentora i vođenje dramske skupine kod profesorice i dramaturginje Ive Grujić te šest godina vodila dramsku družinu ‘Tikvići’ u Osnovnoj školi Prelog. Družina je redovito sudjelovala na Lidranu. – Bili smo najbolja lutkarska družina u Međimurju – govori sa sjetom i dodaje – Lutkarstvo za dijete ima iznimno terapeutsko značenje. Dijete iza lutke kaže ono što nikad ne bi reklo. Kad se djeca igraju slobodne igre, uvijek nešto razgovara s lutkom. Zato sam to jako razvijala, tu se razvija mašta, kreativnost i komunikacija.

Sve je stvarala sama, od ideje do izvedbe. – Lutke smo osmislili i izrađivali. Ja sam izrađivala lutke, scenografiju, koreografiju, tražila tekst i sve osmišljavala – prisjeća se. Posebno pamti kazalište sjena, inspirirano japanskom predstavom – Djeca su se jako trudila, to je bilo nešto posebno. Posljednju predstavu radila je s velečasnim Sinišom. – Predstava je bila u crkvi sv. Jakoba i djeci je to bilo jako dojmljivo iskustvo – dodaje.

Surađivala je i sa stomatologinjom Marijom Godinom iz Preloga povodom Dana oralnog zdravlja, za koji je osmislila lutku Lopticu Hopsicu. Uz to, organizirala je brojne priredbe u vrtiću, predstave poput ‘Kad bi se Isus rodio u vrtiću’ i redovite nastupe u crkvi sv. Jakoba.

Ulazak u njezin dom danas znači ulazak u riznicu uspomena. Kutije pune fotografija, dječjih radova, izrezaka iz novina i rukom pisanih papirića svjedoče o desetljećima rada. Posebno mjesto zauzimaju dječje izjave zapisane povodom Dana očeva. – Moj tata je dosta jak, jako fino kuha, prefino, tak kaj bi i ti teta ti kod nas ostala – stoji na jednom papiriću starom nekoliko desetljeća. – To su prekrasni biseri iz dječjih usta – kaže Anica, priznajući da joj svaka takva rečenica i danas izmami osmijeh.

Prva generacija predškolaraca iz davne 1979. godine

Prvu generaciju imala je 1979. godine, i to predškolce. Sudjelovalo se na Danima kruha, svečano su se obilježavali Dan očeva i Majčin dan, pripremao se dolazak sv. Nikole. Sačuvala je i dječje poruke poput one – Teta Anica, nek te zdravlje prati, umjesto zlatnog dara, ja ću ti pjesmu moju dati! – Kad to dođe od djece, to zbilja nije mala stvar – ističe.

Posebno su joj drage posljednje dvije godine rada u Draškovcu. – Sjećam se kad nas je došla snimati varaždinska televizija. Roditelji su se svi aktivirali, sadili cvijeće, uređivali prostor. U prekrasnom sjećanju ostali su mi roditelji i sva djeca. Još ih i danas pamtim – govori.

U svom dugogodišnjem iskustvu primijetila je i velike promjene. – Prvo je razlika bila u samom nazivu, bile smo drugarice, pa učitelji predškolskog odgoja. Roditelj je nekad dijete donosio doslovno na čuvanje, kao torbu. Važno je da roditelji shvate da je vrtić odgojno-obrazovna ustanova i da je sve što radimo za dobrobit djeteta – naglašava. Posebno ističe prve tri godine života – Nije bez veze rečeno da su prve tri najvažnije, tu se postavlja temelj za kasniji razvoj čovjeka.

Govori i o današnjim izazovima roditeljstva – Nitko mlade roditelje ne priprema na roditeljstvo. Djeci se često ne postavljaju granice, a djeca ne vole anarhiju. Ona vole red, rutinu i predvidljive aktivnosti. Smatra iznimno važnim poticati samostalnost – Sve što dijete može, neka radi samo. Tako jača svoje kompetencije i sposobnosti.

Ideje, kaže, nikad nisu bile problem. – Odakle vam ideja? Od mene – odgovara uz osmijeh. Posebno ističe vrijeme kada nije bilo interneta i društvenih mreža. Organizirala je izložbe dječjih radova u vrtiću i crkvi, radionice za Uskrs, izradu križeva, cvjetića dobrote za Isusovu krunu, rad s tijestom u boji, obilježavanje Dana planeta Zemlje, dolazak Pape u Hrvatsku. – Radili smo paralelu – Isusova majka, moja majka. Cilj je bio približiti vjeru djeci, ali da im bude shvatljiva. Roditelji su mi znali reći da nisu ni znali da se tako može raditi s djecom.

Jedan dječji crtež donio je i nagradu na natječaju, zahvaljujući kojoj su kupljena igrala za vrtić. – Do djece treba doprijeti preko emocija. Tek tada dobiješ takve crteže – kaže.

‘U svakoj priči takav je red…’

Stvorila je i generacijama poznate likove bake i djeda uz stihove – U svakoj priči takav je red, postoji baka, a uz nju i djed. Kreativnost, vjeruje, nosi iz djetinjstva – Odrasla sam uz priče iz Rusije koje mi je pričao djed. On je barem jednim dijelom zaslužan za moju neiscrpnu maštu.

Dodaje kako odgojitelj mora biti ‘multipraktik’ – Mora znati plesati, pjevati, prilagoditi se djeci da bi oni razvili sve svoje potencijale. Važno je stalno se educirati, razvijati i unapređivati praksu, a ne biti pasivan promatrač.

Anica Horvat majka je troje djece i baka troje unučadi, kojima se iznimno ponosi. Njihovi radovi danas krase zidove njezina doma, kao tihi nastavak priče koju je desetljećima pisala zajedno s djecom Preloga i Draškovca.