Tijelo i vrat gitare su iz prastarog javora i ariša, žice iz plemenitog čelika koji zajednički stvaraju zvuk za kojim sam godinama čeznuo i sada uživam u njezinom izgledu i zvukovima, zadovoljan je Konrad Korunić iz Bukovca.
Vrstan stolar i neopisivo kvalitetan gitarista i ponizan čovjek i gospodin, a sve zajedno nastalo je iz silne talentiranosti i samoučenja koje je stvorilo iznimno dragu osobu koja se zove Konrad Korunić rodom iz Dragoslavca, a živući u Bukovcu.
Danas je ljudima iz bliže i daljnje okolice poznat kao vrstan stolar (takšega majstora nejga na svetu) rekao je za Korunića pred tridesetak godina na mojem upoznavanju s njim novinar Drago Ovčar. I sve je točno. Kad Korunić izrađuje namještaj to je majstorstvo, a kada je gotov, onda je to umjetnost. A umjetnost zbog koje i pišem ili govorim o Koruniću je njegova ljubav prema pjesmi i glazbi općenito, a poglavito prema gitari, za koju zna reći kako mu je najveća ljubav i radost u životu. Ali ne klasičnoj ili industrijskoj, poglavito ne konfekcijskoj, a bogme niti prošćejarskoj, nego onoj koju sam napravi.
Naravno, svirati gitaru je naučio na nekoj od spomenutih gitara, no zadnjih godina svira na gitarama koje je sam izradio. Prvu 2014. godine, drugu 2017. godine i treću, ne i posljednju ove 2021. godine. Bile su te dvije gitare po određenim elementima kao druge, dok je ova treća unikat i Korunić je siguran kako takve nema, ne samo u Međimurju nego niti Hrvatskoj okolici. Šest godina Korunić je prikupljao materijale i snivao kakvu gitaru će napraviti, jer jedno je u glavi, a drugo kada je ona pred očima. Potom je uslijedi posao od otprilike dva mjeseca umjetničkog rada.
Naime, kao i za pisanje novinarskih tekstova, pjesama i knjige, tako i za izradu gitare nije ‘uvijek vrijeme’ i nije kao na primjer, idem nacijepati drva, otrčati dva kilometra, pokositi dvorište, nego su to trenutci visoke usmjerenosti na ono što se stvara i osjećaj trenutka, kako je to upravo sada, makar u pola noći. Zato to i traje relativno dugo, ali na kraju je rezultat kvalitetan.
Najljepša sjećanja naviru kada gitara svira
I dogovorili smo s Konradom promociju ‘pod brajdama’ autora ovog napisa i ostvarili je uz onoga što na stol pod brajdama ide, ali usmjereni na ljepotu gitare i njezinih zvukova. I onda po redu: Neka živim, kako živim, Djeca Pireja, Jedna gitara tisuću snova, La paloma, Sviraj, sviraj mi gitaro, Vino i gitare, Ti, samo ti i nekoliko stvari Elvisa Presleya, Toma Jonesa, Jima Hendrixa, Grupe 220, Meteora, Crvenih koralja, ali i Miše Kovača, Vjekoslava Jutta, Ivice Šerfezija…
Između pjesama štamperlin vrhunske međimurske žganice i razgovor o gitari, pjesmi, životu i ljubavi.
– Volim glazbu, a posebno gitaru kojoj sam vjeran još iz nižih razreda osnovne škole svirajući u Tamburaškoj sekciji Osnovne škole Gornji Mihaljevec. Svirao sam u raznim sastavima, a vrhunac mi je bio sviranje u Vokalno instrumentalnom sastavu ‘Kondori’ te dobivanje naslova Specijalist u struci izdanog od strane LIRE Čakovec u jednom vremenu kada je LIRA bila vodeće glazbeno-menađersko društvo na ovim prostorima. Iz više razloga nisam mogao pratiti ritam stalnih nastupa te sam se posvetio stolarstvo gdje sam stekao visoke naslove u Austriji. Danas sam umjetnik drvenarije i fanatik kada je u pitanju izrada gitara – ispričao je u stankama između pjesama Korunić.
Kaže skroman na riječima o sebi, Korunić, kako uz zvukove gitare naviru sjećanja na sve životne avanture, stvarnosti, pijanstva, tuge, razočarenja, buđenja u zoru tamo negdje, dima cigareta u društvo napuštenih dama i zaljubljenosti, one istinske. Kako je na dan ove ‘promocije’ autoru ovog napisa bio imendan pala je i jedna imendanska.’…sretna bila vaša majka, koja vas je rodila…’. I što je omogućila čuti zvukove i vidjeti ljepote gitare samoukog majstora iz malog međimurskog Bukovca, koje je ovog trenutka prepoznatljivo upravo po stolariji ‘Korunić’ koju je ukorijenio Konrad Korunić.
