Danas među lovcima LS Međimurske županije vlada posebno, slavljeničko ozračje. A kako i ne bi kada je reprezentacija LS Međimurske županije u lovnom streljaštvu na 26. državnom prvenstvu HLS u lovnom streljaštvu, održanom u Bzenici od 10. do 12. rujna, osvojila prvo mjesto. Taj su uspjeh u konkurenciji od 21 natjecateljske ekipe postigli: Josip Šoštarić (LD Zec M. Središće), Dean Horvat (LD Fazan Dekanovec), Mladen Srnec (LD Zec Vratišinec), Branko Breglec (LD Zec M. Središće), Ivica Varga (LD Zec Vratišinec) i Zoran Glavina (LD Jastreb Domašinec).

Uspjeh nije slučajan s obzirom na to da su takav uspjeh postigli već četvrti puta. O tome smo razgovarali s Ljubomirom Grgecom, predsjednikom LS Međimurske županije, iz Kotoribe koji je i ponosni dopredsjednik HLS-a.

Kako tumačite ovaj i prethodne uspjehe?

– Danas gotovo sva međimurska lovačka društva imaju svoje streljane koje se sustavno uređuju i moderniziraju pa stoga i ne čudi kako po tome spadamo u red vodećih u sklopu Hrvatskog lovačkog saveza – ističe Grgec i kaže kako lovno streljaštvo godinama unatrag postaje sve popularnije, a takvim ga čini Županijska liga strijelaca koja se kontinuirano provodi kroz ljetni period, a tu su i druga vrsta natjecanja gdje do izražaja dolazi sigurna ruka i „oko sokolovo“.

– Raduje što u sklopu lovačkih društava posebnu skrb posvećuju lovnom streljaštvu i da za njega poseban interes, a što je razumljivo, pokazuju mlađi lovci kojima je to posebna vrsta hobija. Raduje njihova volja i entuzijazam, kada su u pitanju međudruštvena natjecanja, a raduje i zajedništvo kada se naši strijelci idu predstaviti van međimurskih granica.

Što znači postignuti rezultat, mjesto državnih prvaka?

– Ponos, ali i nagrada za sve one slobodne trenutke koje su naši natjecatelji potrošili ne bi li pokazali kako im dosadašnji uspjesi nisu slučajni. Isto tako ostvareni rezultat nas obvezuje da zadržimo kontinuitet, a zadržat ćemo ga na način stalnog stručnog usavršavanja u sklopu lovačkih društva i u sklopu sveza – podvlači Grgec i za kraj dodaje:

‘Ugled imamo, stečen je marljivim i početnim radom i zato mi je želja da takvi ostanemo dugo, vrlo dugo.’

Udruga za ekološku i biodinamičku proizvodnju i očuvanje tradicije Bio etno Iz Preloga i zvukoterapeutkinja i stručnjakinja za ekološku i biodinamičku proizvodnju Natalija Peter Hunjadi iz Svete Marije organiziraju u nedjelju, 19. rujna 2021. godine, u 15 sati, događaj pod nazivom „Čarolija šume uz vodu“ na ušću Mure u Dravu u Legradu.

Riječ je o 2. po redu glazbeno-meditativnom događaju (prvi se održao u kolovozu u Pleškovcu), a uključuje opuštanje kroz boravak u prirodi te meditativne zvukove i glazbu.

– Sve zaljubljenike u prirodu i život pozivamo na “Čaroliju šume uz vodu ” na predivnom mjestu: ušću Mure u Dravu. Tamo ćemo vas povezati s prirodom uz zvuk drevnih instrumenata i glasa. Obnovit ćemo vaš unutarnji mir i prenijeti vam duboki osjećaj radosti – stoji u pozivnici organizatora, a program se sastoji od dva dijela:

• Put u harmoniju – vođna meditacija uz zvukove bubnja, zvona i kišnog drva, koju izvodi Natalija Peter Hunjadi
• Čarolija glasa – foklorne melodije koje izvodi Kristina Hlebec

Na događaj je potrebno donijeti prostirku i dekicu, a dobrodošla su i djeca. Zamolili smo Nataliju Peter Hunjadi, koja je zajedno s Kristinom Hlebec osmislila ovo događanje, da nam bolje objasni što očekuje posjetitelje.

– Kroz ovakvu čaroliju povezujemo čovjeka s prirodom. Kada čovjek izgubi dodir s prirodom, nema zdrav odnos prema njoj. U takvoj situaciji on ne razmišlja o posljedicama kada zagađuje prirodu na različite načine. A iz prirode dolazi sve (hrana, materijali, voda, gorivo). Dakle, trebamo se odnositi s velikim poštovanjem i zaštitnički prema izvoru sveg našeg dobra – rekla je.

– Posljedično navedenom, kad čovjek nema dodir s prirodom i shvaćanje ciklusa u prirodi gubi sebe. Jer čovjek nije “nad” prirodom, već on  treba biti u suživotu s njom. Doslovno čovjek tako gubi elementarni kontakt koji mu je važan za kvalitetan i zdrav život.

Zvuk je svuda oko nas i sve je zvuk. Oko modernog čovjeka često prevladava buka. Tako da on niti ne zna biti u tišini i što je to izvorni zvuk.

Kroz „Čaroliju šume čovjek vraća“ konekciju s prirodom kroz elemente zemlje, vatre, vode i zraka. Elementi upotpunjeni sa zvukom glazbala i glasa vraćaju čovjeku radost i mir te mu daju veliko ispunjenje – objasnila je Natalija.

U subotu, 18. rujna, i na području Grada Čakovca održat će se akcija „Zelena čistka“. Provodit će se na cijelom administrativnom području Grada, a čistit će se otpad koji su neodgovorni pojedinci ostavili u šumarcima, na livadama, oranicama i pored poljskih puteva. Akcija započinje u 9.00, a trajat će do 12.00.

– U akciju se mogu uključiti udruge koje djeluju na našem području te svi pojedinci kojima je stalo do čistog okoliša – poručuju iz Grada.

U dogovoru s Komunalnim redarstvom Grada Čakovca i Gradskim komunalnim poduzećem „ČAKOM“, čistit će se sljedeće površine: nelegalna deponija u Krištanovcu, okoliš romskog naselja u Kuršancu, teren oko odlagališta otpada u Totovcu, poljski putevi između Novog Sela Rok i Mačkovca te Novog Sela Rok i Mihovljana, koridor Ulice Dragutina Domjanića u Čakovcu, šumarak između Savske Vesi i Totovca, željeznička pruga u Čakovcu, od Glavnog kolodvora do Gradskog groblja te derivacijski kanal od Kuršanca do Novog Sela na Dravi.

Koordinatori akcije za pojedina naselja su predsjednici Mjesnih odbora, a za Čakovec komunalni redari:

Čakovec – Komunalno redarstvo Grada Čakovca
Krištanovec – Damir Bakač
Kuršanec – Siniša Kregar
Mačkovec – Kruno Vidačić
Mihovljan – Ivica Novak
Novo Selo na Dravi – Martin Jalušić
Novo Selo Rok – Miroslav Novak
Savska Ves – Srećko Vranović
Totovec – Marta Topličanec

Grad Čakovec će za sve sudionike osigurati vreće za prikupljanje otpada i zaštite rukavice. Lokacije će na kraju akcije obići djelatnici GKP „Čakom“, prikupiti, popisati vreće i izvagati sakupljeni otpad. Udruge potrebni materijal predstavnici udruga rukavice i vreće mogu podići u Gradskoj upravi ( u četvrtak i petak od 9 do 14 sati), a svaki koordinator za svoje će područje osigurati dovoljan broj vreća i rukavica.

‘S kolegama iz Lendavskog Varstroja morao sam na posao u po prometu brodova i roba u najveću svjetsku luku Roterdam. Kad sam već morao, rekao sam sebi; ostaneš gore godinu dana samo kaj si kupiš u ono vrijeme popularnog Fiata 850, ali sam na kraju ostao punih 50 godina.’

Na Gradiščak bregu koji se nalazi u podnožju kultnog Venca sasvim slučajno sretoh Franju Vrhara i kroz kratko vrijeme uvidjeh kako je čovjek širokog spektra poznavanja svijeta, domovine i poljoprivrede, što me posebno zaokupilo. A znate što ili kaj? Žganica, međimurska i tako je nastajala ova priča s čovjekom koji je život živio od siromaštva, borbe za posao, rad i lutanje svijetom i na kraju povratak u svoju Hrvatsku koju ljubi iznad svega. Novinara puno toga zanima, sugovornik još više želi reći i nastaje situacija kada je teško odrediti o čemu razgovarati, kako ne bi nastao ‘bučkuriš’ nego štivo kakvo zaslužuju naši čitatelji. Jer sve što i o čemu smo razgovarali četiri dana, dovoljno je za roman, dok je za novinarski članak preobilno. Rekoh, idemo z međimurskom žganicom.

Črešnjova žganica cejlog Gradiščaka kralica

Pita Vrhar, budete gospon novinar probali črešjovo žganicu? Naravno, to mi je najcjenjenija od svih krasnih međimurskih žganica. Odmah mi je volja minula jer sam vidio kako Vrhar žganicu drži u plastičnoj flaši od Jamničke. Prinese mi je i veli podehnite (pomirišite). Nisam bio oduševljen što je Franjo odmah iščitao s mojeg lica.

– Je i drugi mi veliju kaj je malo slaba. Ja pak velim, Franjo natočite u kupicu ili štamperlin, što on učini. I stavismo kupicu z žganicom na stol i za par minuta soba je mirisala na trešnju. E, gospon Franju, sada je to dama žganica, i onda kupicu prinjeh ispod nosa i zatim na usnice.

Romantika, Franjo dragi, nikša slaba, nego kraljica! Velite? Je savršena, bolja od moje za koju sam u Splitu na ocjenjivanju od mogućih 90 bodova dobio 90 bodova. Znači dobra je, upita još jednom Vrhar, i donese još kupicu. Uz koju doznajemo kako je žgajario črešje da je tak dobra zišla. Črešje mi je tu na Gradiščak bregu dao i sam pobrao prijatelj Ivek Andrašec, a ja sam je tradicionalnim postupom pospremio u posudu, gdje je uzavrela ili fermentirala. Potom je uslijedila klasična žgajara u 80 litarskom kotlu, kurenjem na drva. Kako ja alkohol ne pijem više sam se orijentirao na ranija iskustva, a i Iveka sam pitao kakva je. Sada mi Vaša ocjena znači najviše i siguran sam da je prava međimurska črešjova žganica. Par smo štamperlini popili, a Franjo veli: Ej, ve pak vam dam jenu drugu, kaj budete rekli.

Savršena travarica od 9 međimurskih trava

I donese Franjo, sada već unaprijeđen u veličanstvenog travaricu u staklenci, otvori, a ono miris koji osvježava, veseli i vabi pijenju. Mirišem, klimam, pitam, gutnem. Božanstvo. Priznajem da sam kušao u životu više travarica nego je na čislu (krunici) zrna(šca), ali ovakav dojam nikada nisam shranio. Odmah mi je bilo jasno kako ova travarica nije nastala onako kako to rade naši sveznalci po receptu: liter žganice i kiticu ružmarina, ili pelina, ili majčine dušice ili lavande, ili smilja i bosilja te malo na sunce i to je travarica? Rekao bi legendarni novinar Drago Ovčar, dejte najte!

Gospon Franjo, koje su trave korištene za ovu travaricu, a u flaši ne vidimo kiticu biljke?

I započne Franju priču, a ja ga samo slušam, jer to je u ovakvim situacijama najpametnije. Ovako, u stvaranju ove travarice nije bilo niti jedne jadranske ili ličke trave, kakše smilje i bosilje, drače i bosilje, lavanda… Moj prijatelj Stanislav Hržnjak iz Selnice nabrao je i osušio 9 veličanstvenih međimurskih trava i kada sam žgajario plaviša u kotao sam stavio ‘šansonu’ trava domaćih, međimurskih, ne tretiranih i tako blago opakih. I potekla je žganica travarica zeleno-žuto-plave boje, mirisa poput najboljih svjetskih sličnih napitaka iz Rusije, Colorada, Libije, Grčke, Mađarske i Slovačke.

Dakle, nisam kao mnogi ‘naši dečki i meštri’ koji u bocu rakije stave kiticu uglavnom biljaka ili trava s Mediterana i onda nam prodaju maglu o vrhunskoj travarice. To su neke isplahine od travarice, a ova je iskonska koju smo žgajarili u kotlu, a u flaši je samo okus i miris, kitice ili lista nema. Trebala bi ostati tajna koje trave su dio ove travarice, ali Vi ste novinar kojeg vidim i doživljavam prijateljem zemlje, poljoprivrede, a znam i da ste stvorili Festival žganice, pak Vam budem rekao. Ovako: koromač, rutika, kadulja, melisa, pelin, mravinja, stolisnik, rudbekija i pljuskavica. Neke od njih jesu uljezi, ali dugo godina rastu ovdje te su s pravom udomaćene. Ja sam ovu travaricu nazvao turbo travarica stanislava i hvala mi kaj Vam je dobra, nanizao je Franjo Vrhar iz Donjeg Koncovčaka koji kraljuje u prelijepom krajoliku i hacijendi te goricama na Gradiščak bregu.

Pedeset godina u Roterdamu i uvijek najbolji radnik

Prije 52 godine je Franjo Vrhar radio u Sloveniji u poduzeću VARSTROJ u Lendavi i trebalo je ići raditi u Roterdam, u mega luku gdje je trebalo nešto raditi na postrojenjima i spremištima naftnih kompanija.

– Nisam odmah bio za to, ali sam strašno želio imati auto, u ono vrijeme lijep i popularan Fiat 850 cupe. Rekoh, idem kaj si zaslužim za Fiat 850 i onda ostajem u Hrvatskoj među dečkima i naravno pucama, koje će bacati oko za Fiatom 850, a ja u njemu. Dogodilo se niz stvari, kako to već je u životu te sam ostao pola stoljeća. Stekao sam mnoga poznanstva s ljudima iz stotinjak država i shvatio koliko je lijepa i bogata moja Hrvatska. Naj govori što kaj oče i fali ovu ili onu državu, ali od Hrvatske ljepše zemlje nema.

Volim je i obrađujem sve što sam naslijedio i kupio. Jer, koliko voliš zemlju, dakle njivu, sjenokošu, gorice toliko ljubiš čovjeka, toliko ljubiš Boga i svoju domovinu. Zemlja je jedina na svijetu koja te nikada neće iznevjeriti, svi ostali će to učiniti više ili manje. Zemlja međimurska i hrvatska je zlato naše! Pola stoljeća sam radio na složenim i teškim poslovima u Roterdamu, gdje sam bio dulje nego u Hrvatskoj i uvijek bio najbolji radnik. Dosta sam zaradio i ništa nisam tamo uložio. A u onda Jugoslaviji, i kasnije fala Bogu u nezavisnoj Hrvatsko, nisam zaslužio ništa, a sve zasluženo vani tu sam uložio – negdje na pola priče kaže Franjo.

Ako mi urednik dopusti, da još jednom pišem o Franji Vrharu, jer puno toga on zna, ima, voli i poštuje. Ovo s ljubavi prema zemlji me posebno opčinilo. Ako pak odluči urednik drugačije, onda koristim priliku i Franji čestitam nadolazeći rođendan i 50. obljetnicu braka. I nadam se kako ću doći u berbu grožđa i na prvu ljetošnju žgajaru. A i kao oldtimer s zavidnim brojem starih, ali lijepih traktora zaslužuje spomena i pisanja.