Priča Manuele Drk (29) iz Križovca ispisuje riječ hrabrost. Prije gotovo sedam godina jedan je ˈrutinskiˈ pregled promijenio njezin svijet. Sa samo 22 godine dijagnosticiran joj je glaukom. Njoj, mladoj ženi koja je svoju budućnost na Akademiji likovne umjetnosti u Rijeci gradila uzdajući se u svoje ruke i oči kao najvrjednije alate.
Ubojica
Glaukom spada u progresivnu skupinu bolesti. Zbog visokog očnog tlaka dolazi do oštećenja glave vidnog živca i vidnog polja što, ako se ne liječi, može dovesti do sljepoće. Riječ „sljepoća“ odzvanjala je u Manuelinoj glavi dovodeći u pitanju smisao njezine ljubavi prema likovnoj umjetnosti i nastavku studiranja. Strah je marširao, no Manuela je odlučila da njezina dijagnoza neće biti njezin kraj.
– Na prvom mjerenju vida pokazalo se da mi je preostalo 30 posto vida. Suženo vidno polje koje imam također se naziva i tubularnim, tunelskim ostatkom vida. To je kao da gledate kroz tubu, vidite samo centralni dio, ali ne i periferiju. Kad vi vidite čitavu sliku, ja vidim tek njezin djelić. Prihvatila sam činjenicu da ću se s time morati nositi do kraja života, no funkcionirala sam i dalje, sve do jednog jutra. Jednog sam se jutra probudila i osjetila da je moj vid daleko lošiji no prije. Tog sam trenutka osvijestila da moja dijagnoza nije samo ružan san, već da postoji šansa da svoj vid izgubim zauvijek.
Crnilo
Taj dan promijenio je sve.
– Od tada, počela sam se bojati mraka. Budila sam se u panici bojeći se da ću ostati zarobljena u crnilu. Noćna svjetiljka tih je dana gorila cijelu noć. Umirivalo svijetlo kad bih otvorila oči. Bio je to znak da još uvijek vidim. Obuzimao me strah od sutra, od budućnosti. Vožnja auta, bicikla postala je prošlost. Prelazak preko ceste, šetnja gradom, šoping, odlasci u kino i sve do sad svakodnevne aktivnosti pretvorile su se u izazov. Opuštenost se pretvorila u napetost i stalni oprez. Činjenica da gubim vid gurala bi me u očaj. Gubitak vida smatrala sam i gubitkom smisla svog življenja.
Rusija
Posljednji Manuelini studentski dani vrtjeli su se oko studentskih obaveza i liječničkih pregleda.
– U tom vremenu isprobala sam sve terapije koje su se nudile od Zagreba do ruskih poliklinika, no značajnijih pomaka nije bilo. Morala sam se pomiriti s time da sam uz ostatak vidnog polja od 5 posto deklarirana kao slabovidna osoba. Nisam željela biti samo to, pronašla sam snage i diplomirala. Stekla sam titulu magistrica likovne pedagogije. Bila sam to dužna sebi i svojoj obitelji, majci Ljiljani i ocu Stanislavu te bratu Alenu koji su mi pružali bezuvjetnu ljubav i podršku. I dan danas oni na sebe preuzimaju brigu oko stvari koje su meni onemogućene. Iako sam uglavnom samostalna, više ne mogu voziti automobil. Na posao me tako svakog dana vozi moj brat Alen.
Dok vidim
Unatoč dijagnozi i svim preprekama, Manuela je odlučila da njezina bolest neće biti njezina sudbina.
– Vratila sam se u Međimurje i odlučila da je vrijeme za nove korake. Odlučila sam se zaposliti, a jedini uvjet bio je da posao bude kreativan, da stvaram. Tu priliku dobila sam zaposlivši se u Humana Novoj. Moj posao je krojenje, crtanje i dizajniranje, a posebno me oduševljava mogućnost recikliranja i prerade sirovina te njihovo pretvaranje u umjetnost. I kad nisam na poslu, moj posao ne prestaje. Svoje slobodno vrijeme koristim za kreativni rad i stvaranje. Dok vidim, stvarat ću, to je maksima kojom se vodim. Sebi i svojoj okolini tako dokazujem da naši „nedostaci“ nisu ti koji određuju ono što mi jesmo. Ja sam više od svog vida.
Talent
Priroda je Manueli dala bolest, ali i veliki dar, talent. Unatoč neizvjesnoj budućnosti, Manuela je našla snage da svoj dar koristi sve dok joj to njezine oči budu dozvoljavale. Bolest je stjerala u kut i stvara, hrabro se odupirući onome što joj je naizgled namjenjeno.
– Bojim se, no stvaram. To je ono što ću činiti dok mogu. Imam još vremena da se izrazim. Prihvatila sam svoje stanje iz kojeg crpim kreativnu energiju. Biram ne robovati bolesti. Određuje nas samo ono što želimo da nas određuje. Čak i ako će moj vid s godinama slabiti, pronaći ću način da se izrazim drugačije. Moja umjetnost sam ja.
