Ovi dani su bili posebni za Irenu Šestak iz Čakovca. Napredovala je u struci, promovirana je iz zvanja mentora u zvanje  stručnog suradnika psihologa savjetnika. Životni je to događaj koji je vrijedan pažnje i poštovanja. U želji da ga obznanimo, Irena se dvoumila:- Ovo stvarno nije samopromocija, znate kak vele, “Sebe fala ništ ne vala.”. drugi nas trebaju hvaliti ako dobro radimo, a ne sami sebe, ja se toga uvijek držim-rekla je jer smo je nagovorili da se otvori prema javnosti.

Kao  diplomirana psihologinja, prije pet godina je stekla  zvanje stručnog suradnika psihologa mentora i sada je došlo novo već spomenuto promaknuće. Nije došlo samo od sebe već je ono rezultat predanog rada, permanentnog usavršavanja. Nastavit će i dalje istim tempom da bi dostigla  zvanje stručnog suradnika izvrsnog   savjetnika premda je već sada imala  dovoljno bodova za to, ali prema Pravilniku o napredovanju, nema ”preskakanja” titula.

-To znači da se treba stvarno puno, kako mi to u školi kažemo, permanentno usavršavati. Nije dovoljno znanje koje prikupimo na faksu, već treba slušati predavanja, čitati literaturu, educirati se, ali isto tako i održavati predavanja . Ja sam u ovom periodu od 5 godina ukupno odslušala 570 sati edukacija,  odradila 135 sati predavanja i radionica, objavljivala sam edukativne materijale, bila mentorica pripravnicima, sudjelovala u radnoj skupini za mentalno zdravlje pri Agenciji za odgoj i obrazovanje, sudjelovala u projektima što na razini škole, što u Erasmus projektima, sudjelovala u povjerenstvima na natjecanjima, sudjelovala na priredbama u školi (klavirska pratnja) , voditeljica sam Županijskog stručnog vijeća za stručne suradnike psihologe u OŠ i SŠ i nastavnike psihologije Krapinsko-zagorske, Međimurske i Varaždinske županije, sudjelujem u radu Županijske lige protiv raka Čakovec gdje članica  predsjedništva i tajnica već u trećem mandatu, članica sam član  Društva psihologa Varaždin, Hrvatske psihološke komore, volontiram još uvijek na Banovini… Dakle da bi netko došao do tih titula, treba stvarno jako puno raditi, ali i voditi evidenciju o svojem radu. Na žalost, u školama je malo učitelja ili stručnih suradnika koji to žele jer iziskuje jako puno truda i vremena, puno njih sve to radi, ali se loše snalaze u papirologiji ili im se jednostavno ne da to sve pripremiti , stresno im je da im dolazi savjetnik  na uvid, na sat i u pregled dokumentacije, pa se ne odvaže za tako nešto, što je zapravo velika šteta. Ja sam jako dobrih organizacijskih sposobnosti, pa opet trebalo mi je dosta vremena da sve to posložim i sortiram po godinama  traženim područjima, ali eto, uspjela sam- pojasnila je Irena. Ona je do sada radila 6 godina u OŠV. Nazor Pribislavec, 1 godinu  kao prof. psihologije u Srednjoj školi Čakovec,  a sad je  već 9 godina u OŠ I G. Kovačića Sveti Juraj na Bregu.

-Volim rad u školi, rad s djecom, dosta radim i privatno savjetovanja u sklopu Društva psihologa Varaždin te testiranja djece u školama koje nemaju stručnog suradnika psihologa, a također sam i honorarno vanjski suradnik Doma zdravlja, u sklopu medicine rada, mijenjam kolege kada su na godišnjem i taj dio mi se jako sviđa i vidim se u tome, zanimljiv mi je i dinamičan taj posao dodala je popisu svojih aktivnosti.

A budućnost ?

 – Voljela bih završiti specijalistički  baš iz tog područja medicine rada, sada na žalost nije bilo edukacija već 5 godina, a možda ću upisati i supervizijski dio iz Kognitivno- bihevioralne psihoterapije jer sam završila 2 stupnja, a to znanje jako dobro dođe u mojem radu.

 Riječ, dvije o volontiranju ?

-U Ligi sam volonter već treći mandat, volim pomagati potrebitima, to je uostalom i moja struka. Nekako mi je normalno da nisam usmjerena samo na sebe, tako sam odgajana, da dajem svoje vrijeme i drugima i drago mi je dok vidim da ima ljudi koji volontiraju, stvarno ima i mislim da djecu od malena treba tako odgajati da posvete svoje vrijeme, pa kasnije i novac, onima u potrebi, jer ima ih jako mnogo , samo ako ih želimo vidjeti.

Naše mentalno zdravlje

 -Trenutno čitam 3 knjige, stručnu literaturu na temu usamljenosti , s kolegicama psihologinjama  Tota, Kovačić, Vugrinec- Pivčević i Matjačić Kovačić planiram održati predavanje i moguće i radionicu na temu Usamljenosti i to vrlo vjerojatno u sklopu Tjedna psihologije jer vidimo da je to gorući problem,  paradoks je da više digitalne povezanosti ne prati povećanje doživljene društvene  povezanosti.. Udaljavamo se jedni od drugih, za druženja se dogovaramo mjesecima, tempo života je strašno brz.. No treba to mijenjati zbog vlastitog mentalnog zdravlja koje je strašno ugroženo i narušeno , posebno kod djece školske dobi. Tome je, naravno , pridonijela i pandemija, izolacija , rekla bih i (zlo)upotreba digitalnih tehnologija gdje djeca prate svašta, svakakve sadržaje, najčešće bez ikakve kontrole od strane roditelja…Treba od malena brinuti o fizičkom, psihičkom, pa i duhovnom zdravlju jer smo sazdani kao duh, duša i tijelo, i često to zanemarujemo i tada dođe do problema. Treba voditi brigu u mentalnoj higijeni, higijeni spavanja, sve su to bitne stvari- pojasnila je.

Vi ste primjer ?

 -Evo recimo moj dan počinje obično oko 5 sati u jutro, često odmah odradim trening u trajanju od 45 min. Zanemarujemo  važnost brige o tjelesnom zdravlju, premalo se krećemo, navikli smo svugdje ići autom, a ja baš to izbjegavam. Kada kod mogu, idem radije pješke. Naravno , tu je i važnost pravilne prehrane.  Previše unosimo rafiniranog šećera, instant namirnica s visokim kalorijskim, a niskim nutritivnim vrijednostima i tako se debljamo… Onda kreću problemi sa zdravljem na svim razinama ako ne vodimo računa o prehrani i kretanju, ali i o dovoljno sna. Treba hraniti i duh i dušu, to je jako važno za naše psihičko zdravlje, jer ako smo samo usmjereni na sebe, nemamo empatije za druge, to se sve odražava na nama. Također je važno provoditi introspekciju, mijenjati loše navike, stavove,  vrijednosti i uvijek raditi na sebi… Nije uvijek jednostavno, često je jako izazovno, ali svi želimo biti dobro, zdravo i sretno, a to ne dolazi samo od sebe. Važno je uz sebe imati ljude koji nam znače, često to je obitelj, ali nekada, na žalost nije… Tada je važno naći taj mali krug ljudi na koje možemo računati, koji su nama , ali i kojima smo mi podrška.  Sve to iziskuje vrijeme, ulaganje s naše strane, ali vrijedi, isplati se. Trebamo naći nešto što nas opušta, što nam pomaže da se riješimo stresa sport, putovanje, hobi, molitva…Često se neke važne odluke donose na početku nove kalendarske godine. Mislim da ne treba čekati takvo što, svaki dan je prilika da nešto promijenimo, da brinemo o sebi i drugima- završilo je s hvalevrijednim savjetima.