– Neće biti dobro jer ćemo imati porast neurorazvojnih poremećaja poput autizma, a paralelno i rast broja djece koja imaju mentalne teškoće, na prvom mjestu djece koja su duboko anksiozna. Sad zamislite kako će to izgledati kad se ta dva trenda spoje u nekoj školi, a škole su “ćelave”, ogoljele, nemaju ni približno dovoljno stručnog kadra, a ni nastavničko osoblje nema blage veze što treba raditi – tako Suzana Rešetar, predsjednica Udruge Sjena i majka autističnog tinejdžera Ivana, odgovara na pitanje Večernjeg lista, kako će se Hrvatska nositi s očito sve većim brojem djece s dijagnozom autizma kad već i sad svako malo izbijaju sramotne afere poput one kad je autističnu djevojčicu odbila primiti 31 ustanova ili slučaja autističnog dječaka iz Metkovića koji ni do danas nije primljen u vrtić kako mu to jamče hrvatski zakoni.

– Nije se planiralo i nije se pratilo trendove, a imali smo skok u prepoznavanju autizma kao posebne dijagnoze još u osamdesetima, kada se nešto i radilo. Postojao je opservacijski centar na Jankomiru, a poslije su otvorene neke ustanove u Rijeci i Osijeku, ali s premalim kapacitetima s obzirom na stvarne potrebe, a te potrebe rastu. A onda je sredinom prošlog desetljeća došao veliki bauk inkluzije, kad se mislilo da sve osobe s autizmom mogu i trebaju biti što uključenije u svakodnevni život, a inkluzija ne odgovara svima s tom dijagnozom, niti je korisna za sve njih, a ni za okolinu. Država se tako izvukla iz toga da mora i dalje planirati kapacitete jer, eto, vani svi idu u školu i imaju osobnog asistenta, a vidimo koliko je dugo trebalo da se uopće uspostave osobni asistenti i znamo kako to funkcionira u praksi. Dakle, ništa od toga nije do kraja odrađeno, da ne govorimo o mladima kojima nakon školovanja trebaju smještajni kapaciteti – ističe Ružić dodajući da će sve brojnija djeca ili adolescenti s dijagnozom autizma vrlo brzo postati odrasli ljudi možda i bez roditeljske skrbi, i opet će biti potrebni novi kapaciteti, što sustav cijelo vrijeme zanemaruje.

Tragom zabrinutosti roditelja, odgojitelja u vrtićima i nastavnika, stručnjaka kao i ljudi iz civilnog sektora koji se bave tom populacijom, ali i zbog lažnih vijesti, predrasuda pa i teorija zavjera koji se vežu uz ovaj poremećaj, iz Večernjeg lista potražili su informaciju o tome koliko u Hrvatskoj stvarno ima djece i odraslih s tom dijagnozom te je li taj neurorazvojni poremećaj doista u dramatičnom porastu ili je riječ o boljem prepoznavanju i dijagnosticiranju autizma.

– Prema podacima američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti za 2023. jedno dijete od njih 36 ima autizam, a prema Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo iz iste godine kod nas je 4730 djece s ovom dijagnozom. Dakle, američka je prevalencija ovog poremećaja 2,7 posto (ili 27,6 na 1000 djece), a hrvatska 0,12 posto (ili 1,2 na 1000 djece). Uočljiv je disbalans između ovih brojki. U skladu s tim, kad bismo američke brojke primijenili na populaciju djece u Hrvatskoj, možemo procijeniti da imamo od 70.000 do 80.000 osoba s autizmom – kaže prof. dr. Sanja Šimleša, profesorica na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu.

Cijeli članak pročitajte klikom ovdje.