Najveće bogatstvo svakog učitelja je spoznaja da je svoje znanje, ljubav i dio sebe podario mnogim generacijama učenika. Poseban je osjećaj kada shvatiš da se stotine odraslih ljudi s poštovanjem i lijepim uspomenama sjete svoje prve učiteljice.

Upravo takav trenutak dogodio se protekle subote, kada se umirovljena učiteljica razredne nastave Jelena Fuss iz Šenkovca susrela s prvom generacijom učenika koji su prije 45 godina završili tadašnju Osnovnu školu Marija na Muri – kako se nekada zvala današnja Sveta Marija.

Pod dojmom susreta, Jelena je izjavila:

– Bio je to susret prožet sjećanjima na mladost, divne roditelje, kolegice i kolege, na putovanja u Donji Mihaljevec, gdje sam radila u područnoj školi. Prisjetili smo se priredbi u Zadružnom domu, aktivnosti Aktiva žena, tečaja krojenja i šivanja u vjeronaučnoj dvorani u vrijeme kada je bilo zabranjeno koristiti te prostore – ali uspjeli smo. Obnovila su se sjećanja na sve ono što sam kao mlada učiteljica s radošću radila u dragoj Svetoj Mariji punih deset godina. Ponosna sam na sve svoje učenike – danas odrasle ljude – u Svetoj Mariji, Donjem Mihaljevcu i, naravno, Šenkovcu, gdje sam radila 33 godine, sve do odlaska u mirovinu. Sve ovo što danas proživljavam najbolje će razumjeti učiteljice i učitelji kad i sami dođu u mirovinu, jer ostaviti trag u životima ljudi – to je neprocjenjivo blago.

Na susretu je bila i njezina kolegica Marija Frančić, budući da su se ondje okupili učenici „a“ i „b“ razreda koje su one vodile.

Jelena je na susret donijela album s fotografijama te generacije iz 1975. – star pola stoljeća.

U svom dugom radnom vijeku, provedenom u seoskim sredinama, ostaju živa sjećanja na sve obveze koje su tadašnji prosvjetni radnici imali, ne samo u školi, već i u zajednici. Ispričala nam je:

– Tada sam vodila Aktiv žena i organizirala tečaj krojenja i šivanja. U to vrijeme velikih zabrana, nitko nas nije prijavio. Tečaj je trajao tri mjeseca, a dva puta tjedno vlakom je dolazila Vera Rosić iz Radničkog sveučilišta, uvijek u strahu da ne dobije otkaz jer radi u crkvenim prostorijama. Naravno, i ja sam bila hrabra. Moj suprug Joža svaki ju je put dočekivao automobilom na željezničkoj stanici u Donjem Mihaljevcu i vozio je natrag kući u kasnim večernjim satima. Važno je da se nakon toga čak 25 žena zaposlilo u MTČ-u – Tvornici trikotaže u Kotoribi – prisjetila se Jelena.