O Ani Đerek i Tinu Srbiću te njihovim trenerima Miroslavu Končareviću i Lucijanu Krceu “pričamo” već tjednima, no ova sjajna četvorka nije jedini dio hrvatske gimnastike koji će sljedećih dana žestoko raditi na Olimpijskim igrama u Tokiju.
Naime, Hrvatski gimnastički savez u Japanu će imati i čak troje vrhunskih sudaca – u ženskoj sportskoj gimnastici na svojim prvim Igrama suditi će Julija Ljubančić, na 3. u nizu u ritmičkoj gimnastici biti će Mirjana Starčević Bosnar, te naš rekorder sa 4. Igrama u džepu, Mario Vukoja u muškoj sportskoj gimnastici.
Mario je u nedjelju prvi stigao u Tokio, Julija pak dva dana kasnije, a kako je ritmika posljednje gimnastičko natjecanje u Tokiju, Mirjanu tek čeka daleki put prema Japanu.
“Imali smo ždrijeb. U kvalifikacijama sudim konja s hvataljkama”, javio se iz Tokija Vukoja, inače i naš vrhovni sudac, jedan od najboljih na svijetu za mušku sportsku gimnastiku koji je i član Nacionalnog vijeća za sport, dopredsjednik HGS-a, član Tehničkog odbora Europske federacije, ali i naše sportske gimnastike.
“Moje prve Igre bile su u Pekingu 2008. I još uvijek najdraže.”
I ne samo zato što je njegov “učenik” Filip Ude na njima osvojio olimpijsko srebro na konju s hvataljkama.
“Peking je stvarno bio organiziran na vrhunskoj razini. Besprijekorno. A uz to su mi bile prve Igre, pa još i Filipova medalja… Ta atmosfera tamo kad usred Filipove vježbe dok radi “ruska kola između hvataljki” cijela dvorana plješće, pa skandiranje ‘Yang Wei, Yang Wei’… I danas se naježim kad se sjetim toga. Sa 36 godina ispunio sam dječačke snove zbog kojih sam i počeo raditi u gimnastici. Jer, i nama sucima i trenerima su Olimpijske igre vrhunac karijere, kao i sportašima. Meni je Peking nekako bio vjetar u leđa, zato sam danas na svojim 4. Igrama. Naporno sam radio da bih svake godine bio još bolji.”
Mario je već 10 godina sudac 1. kategorije, no priznaje da je na ovaj put “sasvim slučajno” došao.
“Nisam si ovo postavio kao cilj, bio sam kolateralna žrtva, netko se morao prihvatiti tog posla. Hrvatska gimnastika uvijek je imala više trenera nego sudaca, a uvijek je mogao ići 1 trener na natjecanje sa sportašem. Bio sam među mlađima i netko je morao priključiti se iskusnim sucima Nenadu Solaru i Petru Režiću. I dopalo je mene. A kad sudiš, ne možeš to raditi na pola. O tebi ovise karijere i snovi sportaša i trenera. Rekao sam si ‘ako moram suditi, onda ću pokušati otići do kraja’.”
I evo ga, već 4. put je stigao do “kraja”. A danas je među tri najbolja suca na svijetu.
“Koliko god sam sretan što imam priliku biti dio još jednih Igara, iskreno, malo sam tužan kad sam jučer došao u dvoranu na podij trening a ona prazna. Žao mi je sportaša. Njima je ovo kruna karijere, a neće doživjeti onu olimpijsku atmosferu u pravom smislu, pravi olimpijski duh. Nema onog veselja, druženja… Nema slobode. Samo slušate “nemojte ovo, nemojte ono, pazite ovo”… Samo slušate upozorenja. Imali smo sudački sastanak na kojem smo sat vremena pričali samo o COVID-u i o tome što ne smijemo.”
Ako na tren maknemo pandemiju, čemu se veseli na natjecanju? Što očekuje?
“Očekujem od Tina da odradi kvalifikacije onako kako zna, jer je to onda vježba za finale. Uz Tina, volio bih vidjeti Uchimuru što je pripremio. Rusi su oslabljeni zbog Dalalojanove ozljede, zato će borba za momčadsko zlato vjerojatno ipak biti Japan – Kina. Da je Dalalojan zdrav, Rusi bi se sigurno mogli umiješati u zlato, ali ovako… Teško.”
Premijeru na Igrama u nedjelju u kvalifikacijama ženskog dijela natjecanja imati će naša vrhunska sutkinja Julija Ljubančić. Nekad sjajna ukrajinska gimnastičarka koja se 1997. preselila u Hrvatsku, već 21 godinu kao trenerica u Gimnastičkom klubu Vita u Rijeci stvara nove gimnastičke nade, a paralelno je i profesorica u školi. I ona je s Tokijom dosanjala svoje snove.
“Imam iza sebe suđenja na 3 svjetska prvenstva, na jako puno europskih, ali Olimpijske igre su moj san koji sam počela sanjati još kao vježbačica sa 5 godina. Cijeli život mi je vezan uz gimnastiku, ali ovo sada je vrhunac karijere. Doduše, nadam se da će biti jedan od. Tko zna, možda na neke druge Igre dođem i kao trenerica”, sa smješkom se iz Tokija javila Julija.
“I nadam se da će te neke druge ipak biti malo opuštenije, jer ovdje smo kao u zatvoru. Mi suci smo zatvoreni u hotel u karanteni, uskraćeno nam je sve. Doslovno ne smijemo ništa. Ali, zato sam se ja fokusirala na posao, želim to odraditi maksimalno koncentrirano. Ipak sudjelujem u nečemu što će biti povijest. Ove Igre su toliko netipične da će biti u svim udžbenicima. Ovo je povijesni događaj, drago mi je što sam dio njega, pa makad i ovako neobičnog.”
Juliji je ždrijeb dodijelio suđenje dvovisinskih ruča.
“Zadovoljna sam. Volim suditi sve.”
Suditi će i najvećoj gimnastičkoj zvijezdi, četverostrukoj olimpijskoj pobjednici iz Ria (ekipa, višeboj, preskok, tlo), Amerikanki Simone Biles koja je u Tokio došla još malo “doraditi” povijesne brojke.
“Amerikanke su glavne favoritkinje za ekipno zlato, a Simone… Ona je nekog vanzemaljskog podrijetla. Toliko je odskočila od drugih. SAD, Kina i Rusija – tu će se dijeliti ekipne medalje, ali mislim da će SAD ipak biti na vrhu.”
Za razliku od Julije i Marija koji su uspješno prešli sve prepreke do Tokija, Mirjana Starčević Bosnar tek ih treba proći.
“Iskreno, još uvijek nisam ni svjesna da za nekoliko dana idem na Igre. Svi smo toliko okupirani oko tih epidemioloških uputa, aplikacija, testiranja, da ni ne stignemo razmišljati o samom natjecanju. Prvi cilj je doći sretno tamo.”
Mirjani će ovo biti treće Igre, nakon premijere u Londonu 2012. te Rija 2016.
“Bila sam prvo vježbačica, pa dok sam studirala paralelno sam radila kao trener u GK Maksimir i oni su me predložili da krenem na sudačke edukacije. Inače mi je suđenje uvijek bilo zanimljivo i nekako je to bio prirodan put.”
Poprilično mlada je postala međunarodna sutkinja, no danas je sastavni dio sudačkih timova za sva velika prvenstva.
“Olimpijske igre u Londonu su bile moje prve Igre, možda su mi zato nekako najdraže. Iako, Rio je za mene bio nova destinacija, nepristupačna inače, daleka pa mi je posebno zadovoljstvo bilo i tamo otići. Moja praksa je uvijek bila da poslije natjecanja ostanem još tjedan dana turistički u tom gradu, da ga bolje upoznam, zato mi je sada žao što u Tokiju neću ništa vidjeti. Nećemo se moći upoznati s njihovom kulturom, s ljepotama tog grada, te zemlje… Bojim se da ambijent na olimpijskom turniru neće biti isti kao inače. Ritmička gimnastika je uvijek sjajno posjećen sport, a publika i atmosfera koju proizvedu daje posebnu draž natjecanju. Zato sam sada podijeljenja oko ovih Igara. Žao mi je sportašica. Ritmička gimnastika je takav sport da vrlo rijetko imate sportašicu koja će ići na dvoje OI. Imate jednu jedinu priliku. Rijetki su slučajevi kao Jevgenije Kanajeve i Aline Kabajeve koje su na dvojim Igrama za redom bile na postolju. Zato mi je žao što će nekim curama Tokio biti prva i posljednja prilika u životu biti na Igrama, a neće imati pravi, istinski doživljaj Igara”, poručila je Mirjana.
Hrvatskim, ali i svim drugim sucima želimo uspješan i objektivan posao u Tokiju. Jer, ipak je u njihovim rukama dio nečijih olimpijskih snova…
