Danas u evanđelju promatramo što se događa s Isusom i mnoštvom nakon što je Isus čudesno umnožio kruh i nahranio narod. Ljudi ga traže jer su vidjeli čudo umnažanja kruha. Poželjeli su imati Isusa za vođu i kralja. Kako bi to bilo divno kada bi netko na taj način, čineći čudo, rješavao sve njihove materijalne probleme i osiguravao im kruh svagdašnji. No, Isus im izmiče. On ne želi da ljudi svoju sigurnost polažu u propadljivu hranu, nego ih želi upozoriti na istinsku hranu koja preporađa čovjeka, koja mijenja njegovo srce, hranu koja nije privremena nego naprotiv nosi na sebi snagu i život vječne Božje ljubavi.
Zar i mi nismo slični onim Židovima? Zar ne bismo i mi često htjeli da nas Isus usliša u našim svakodnevnim potrebama? Zar ne dolazimo najčešće pred Isusa s vlastitim receptima i narudžbama? A onda se čudimo što nas ne uslišava, što nam ne ispunjava želje. U tim trenucima znamo i posumnjati. Dođe nam na pamet misao kako Bog za nas ne mari. Neki se u takvim situacijama mogu čak i slomiti u vjeri, i pomisle kako Boga nema, jer pored brojnih molitava i devetnica ne dobivaju ono i onako kako su molili.
Isus želi da shvatimo kako on ne želi nahraniti čovjeka samo u njegovoj trenutačnoj potrebi, u gladi tijela. Jer čovjek je više od tijela, više od materijalnih potreba.
Čovjek je stvoren na sliku Božju i stoga je pozvan u životu ostvarivati divna Božanska djela. I upravo stvarnosti dobrote, ljubavi, radosti i mira znatno su dublje i potrebnije čovjeku nego materijalni kruh. Isus želi nahraniti ljude tom dubokom, trajnom hranom.
Kada su ipak Židovi nešto shvatili od ovoga što im je Isus govorio, onda su zamolili Isusa da im dade takvog kruha, kruha za život vječni, kruha novoga života. I tada Isus do kraja razotkriva tajnu svoje osobe. U biti, On je taj kruh. Isus je naš put, istina i život. Doći k Isusu znači živjeti, nahraniti se njegovim životom, onim što je Isusu bila hrana, tj. volja Očeva. Samo to može utažiti životnu glad svakog čovjeka. Tada je čovjek zaštićen od praznina i besmisla koji prijete njegovim danima, zaštićen od nasilja i mržnje, zaštićen od one smrti koja je gora od tjelesne.
Umnažanje kruha u pustinji za Isusa je divna prilika da progovori o kruhu života, tj. o Euharistiji, o svetoj pričesti. Govori o svome tijelu i svojoj krvi, tijelu koje će on predati
za nas, da bismo mi živjeli, krv koju će proliti za nas da bismo bili spašeni od zla i grijeha. Ono najgore što se može čovjeku dogoditi nije toliko ni tjelesna bolest ni smrt, nego umiranje koje razara srce, dušu, kada više nema nade, kada nema mjesta za ljubav i praštanje.
Gospodine, daj i nama od toga kruha, daj nam ga danas, u ovim danima, u ovim čudnim i teškim vremenima. Daj nam svoga kruha, toga kruha života, kruha ljubavi. Daj nam, Isuse, sebe, da u nama ne umre nada i da u nama ne ponestane ljubavi. Nahrani nas sobom, jer smo pozvani da živimo onim životom koji obećava budućnost, životom koji je vječan. Isuse, kruše života, nahrani nas sobom.
