Priča Manuele Drk (29) iz Križovca ispisuje riječ hrabrost. Prije gotovo sedam godina jedan je ˈrutinskiˈ pregled promijenio njezin svijet. Sa samo 22 godine dijagnosticiran joj je glaukom. Njoj, mladoj ženi koja je svoju budućnost na Akademiji likovne umjetnosti u Rijeci gradila uzdajući se u svoje ruke i oči kao najvrjednije alate. 

Ubojica
Glaukom spada u progresivnu skupinu bolesti. Zbog visokog očnog tlaka dolazi do oštećenja glave vidnog živca i vidnog polja što, ako se ne liječi, može dovesti do sljepoće. Riječ „sljepoća“ odzvanjala je u Manuelinoj glavi dovodeći u pitanju smisao njezine ljubavi prema likovnoj umjetnosti i nastavku studiranja. Strah je marširao, no Manuela je odlučila da njezina dijagnoza neće biti njezin kraj.

– Na prvom mjerenju vida pokazalo se da mi je preostalo 30 posto vida. Suženo vidno polje koje imam također se naziva i tubularnim, tunelskim ostatkom vida. To je kao da gledate kroz tubu, vidite samo centralni dio, ali ne i periferiju. Kad vi vidite čitavu sliku, ja vidim tek njezin djelić. Prihvatila sam činjenicu da ću se s time morati nositi do kraja života, no funkcionirala sam i dalje, sve do jednog jutra. Jednog sam se jutra probudila i osjetila da je moj vid daleko lošiji no prije. Tog sam trenutka osvijestila da moja dijagnoza nije samo ružan san, već da postoji šansa da svoj vid izgubim zauvijek.

Crnilo
Taj dan promijenio je sve.
– Od tada, počela sam se bojati mraka. Budila sam se u panici bojeći se da ću ostati zarobljena u crnilu. Noćna svjetiljka tih je dana gorila cijelu noć. Umirivalo svijetlo kad bih otvorila oči. Bio je to znak da još uvijek vidim. Obuzimao me strah od sutra, od budućnosti. Vožnja auta, bicikla postala je prošlost. Prelazak preko ceste, šetnja gradom, šoping, odlasci u kino i sve do sad svakodnevne aktivnosti pretvorile su se u izazov. Opuštenost se pretvorila u napetost i stalni oprez. Činjenica da gubim vid gurala bi me u očaj.  Gubitak vida smatrala sam i gubitkom smisla svog življenja.

Rusija
Posljednji Manuelini studentski dani vrtjeli su se oko studentskih obaveza i liječničkih pregleda.
– U tom vremenu isprobala sam sve terapije koje su se nudile od Zagreba do ruskih poliklinika, no značajnijih pomaka nije bilo. Morala sam se pomiriti s time da sam uz ostatak vidnog polja od 5 posto deklarirana kao slabovidna osoba. Nisam željela biti samo to, pronašla sam snage i diplomirala. Stekla sam titulu magistrica likovne pedagogije. Bila sam to dužna sebi i svojoj obitelji, majci Ljiljani i ocu Stanislavu te bratu Alenu koji su mi pružali bezuvjetnu ljubav i podršku. I dan danas oni na sebe preuzimaju brigu oko stvari koje su meni onemogućene. Iako sam uglavnom samostalna, više ne mogu voziti automobil. Na posao me tako svakog dana vozi moj brat Alen.

Dok vidim
Unatoč dijagnozi i svim preprekama, Manuela je odlučila da njezina bolest neće biti njezina sudbina.
– Vratila sam se u Međimurje i odlučila da je vrijeme za nove korake. Odlučila sam se zaposliti, a jedini uvjet bio je da posao bude kreativan, da stvaram. Tu priliku dobila sam zaposlivši se u Humana Novoj. Moj posao je krojenje, crtanje i dizajniranje, a posebno me oduševljava mogućnost recikliranja i prerade sirovina te njihovo pretvaranje u umjetnost. I kad nisam na poslu, moj posao ne prestaje. Svoje slobodno vrijeme koristim za kreativni rad i stvaranje. Dok vidim, stvarat ću, to je maksima kojom se vodim. Sebi i svojoj okolini tako dokazujem da naši „nedostaci“ nisu ti koji određuju ono što mi jesmo. Ja sam više od svog vida.

Talent
Priroda je Manueli dala bolest, ali i veliki dar, talent. Unatoč neizvjesnoj budućnosti, Manuela je našla snage da svoj dar koristi sve dok joj to njezine oči budu dozvoljavale. Bolest je stjerala u kut i stvara, hrabro se odupirući onome što joj je naizgled namjenjeno.
– Bojim se, no stvaram. To je ono što ću činiti dok mogu. Imam još vremena da se izrazim. Prihvatila sam svoje stanje iz kojeg crpim kreativnu energiju. Biram ne robovati bolesti. Određuje nas samo ono što želimo da nas određuje. Čak i ako će moj vid s godinama slabiti, pronaći ću način da se izrazim drugačije. Moja umjetnost sam ja.

Jučer, na Svjetski dan učitelja Sandra Breka-Ovčar, prof. savjetnik, ravnateljica Gimnazije Josipa Slavenskog uputila je iskrene čestitke svim učiteljima i profesorima za njihov dan.

Tog dana su u Gimnaziji Josipa Slavenskog Čakovec imali razlog biti i dodatno ponosni. Naime, njihove vrijedne i neumorne profesorice dr. sc. Žaklin Lukša, Tamara Srnec, Vedrana Močnik i Melita Sambolek nagrađene su za izniman doprinos struci i uvrštene među 511 najuspješnijih odgojno-obrazovnih radnika RH u školskoj godini 2020./2021.

– Prigoda je ovo da im još jednom čestitamo i zahvalimo na svemu što čine za našu školu i kažemo da smo sretni i ponosni što su naše! Bravo! – poruka je njihovih kolega.

UNESCO-va je inicijativa pokrenuta 1999. godine radi osvješćivanja javnosti o važnosti i potrebi cjeloživotnog učenja, promicanja kulture učenja te poticanja osobne motivacije pojedinaca za uključivanje u procese cjeloživotnog učenja.

Ovogodišnji 15. Tjedan cjeloživotnog učenja održavao se od 27. rujna do 3. listopada 2021. pod sloganom PROVJEŽBAJ MOZAK, a obilježen je radionicama u matičnoj i područnoj školi.

Učenička zadruga Drenek jako pazi na ekologiju i recikliranje. S obzirom na to da su dobili  mnogo starih knjiga, pretvorili su ih u anđele ili prekrasne krletke. Učenice su marljivo savijale stranice i ukrašavale krletke ili izrađivale anđele po svom izboru. Krletke su bile namijenjene za aukciju Azila za pse Prijatelji u Čakovcu. Na radionici su se izrađivale i tikvice – prigodna jesenska dekoracija. Učenice su krojile, šivale i punile tikvice te ih ukrašavale. Tkanina koju su upotrebljavali za tikvice bile su stare majice i ostala odjeća koja nije više za uporabu. 

Učenici 6.a razreda su na temelju značenja poznatih poslovica trebali osmisliti dramski tekst/scensku igru u kojoj će se ostvariti poruka odabrane poslovice. Tako su dobili zanimljive dramske tekstove koji im mogu poslužiti za izvođenje scenske igre.

U Područnoj školi Držimurec – Strelec program predškole obilježio je Tjedan cjeloživotnog učenja uz priču „Djed i repa“. S učiteljicama Renatom i Ružicom djeca su se uživjela u ulogu likova pokušavajući iščupati „repu“. Likovni dio aktivnosti provodili su bojajući pastelama bojanku na kojoj su prikazani likovi iz priče. Razvoj svojih grafomotoričkih vještina i kreativnosti nastavili su izrezujući likove te njihovo lijepljenje na zadanu podlogu, prema redoslijedu kako su likovi pomagali „iščupati repu“.

Nakon što je više od mjesec dana donjodubravska Župa svete Margarete bila bez župnika, danas u nju konačno dolazi novi župnik, prečasni Stjepan Berljak. Prvi put će se s oltara svojim novim župljanima obratiti nakon molitve svete krunice koja počinje u 18 sati. On će na tom mjestu zamijeniti vlč. Mirka Pilaja i to Odlukom varaždinskog biskupa Bože Radoša u sklopu imenovanja, premještaja i razrješenja u Varaždinskoj biskupiji.

Prečasni Berljak je bio u službi župnika u Velikom Bukovcu od 2000.-te godine, a ujedno će biti i župni upravitelj u Donjem Vidovcu. Treba istaknuti kako je prečasni Berljak ove godine u mjesecu kolovozu u Cirkovljanu obilježio 30-tu obljetnicu svećenstva.