Kao što smo neki dan pisali, u subotu 2. listopada su se u Lopatincu sastali članovi udruge „Pomoć neizlječivima „Međimurske županije. Sastanak i druženjenje su željno očekivali jer dvije godine glede pandemije Covida-19 nisu bili zajedno, što ne znači da oni najpotrebniji u udruzi nisu radili.

Subotu su odabrali jer se svake godine druga subota u listopadu obilježava kao  Svjetski dan palijativne skrbi. – Toga dana razgovaramo o važnostima palijativne skrbi, posebno uloge medicinskih sestara u toj grani medicine, rekla nam je mr. Renata Bermanec, prva magistra palijativne skrbi u RH i predsjednica udruge „Pomoć neizlječivima“ koja djeluje od 2010. godine na području cijele Međimurske županije.  Udruga svojim radom želi podići svijest građana o potrebi palijativne skrbi, unaprijediti život ljudi koji boluju od neizlječivih, uznapredovalih bolesti te pružiti podršku i podići kvalitetu života oboljelih i nijhovih obitelji za vrijeme bolesti i nakon smrti u fazi žalovanja.

U tom kontekstu se često spominje palijativna skrb. Što ona obuhvaća, koja joj je uloga ?

– Palijativna skrb aktivna je sveobuhvatna briga za bolesnike čija bolest ne reagira na postupke liječenja. Obuhvaća bolesnika, obitelj i zajednicu. Predstavlja potrebu suvremenog društva. Afirmira život, a smrt smatra normalnim procesom, sastavnim dijelom života. Palijativna skrb mora biti besplatna i dostupna svima. Uključuje fizičku, psiholšku, socijalnu i duhovnu komponentu skrbi. Psihološka skrb obuhvaća pružanje psihološke potpore i podrške, razgovor i poticaj na izražavanje osjećaja bolesniku i obitelji, kao i podršku obitelji u žalovanju nakon bolesnikove smrti, prihvaćanju gubitka i nastavku života bez drage osobe. Psihološka potpora neizostavan je, jednako vrijedan i značajan segment skrbi za bolesnika na kraju života koju trebaju svi od oboljelog, obitelji do članova tima, pojasnila je predsjednica dodavši k tome kako su u subotu razgovarali o nužnoj i stalnoj edukaciji članova ranije spomenutog tima kojeg u njihovoj udruzi mahom čine volonteri.

U vašoj udruzi su članovi svih profila ?

-Da. Takvu pomoć može  pružiti svatko tko ima dovoljno empatije ili suosjećanja za oboljelog i obitelj. Sastoji se u razumjevanju, slušanju i prisutnosti. Ljudima treba pomoći suzbiti strahove od ishoda bolesti, neizdržljivih bolova, patnje i smrti. Kvalitetnom komunikacijom takvi se strahovi mogu ublažiti ili prevladati. Mi imamo članove „rođene“ za takvu kvalitetnu komunikaciju. Cilj psihološke potpore je emocionalno dobro osjećanje bolesnika i obitelji, samopoštovanje, prihvaćanje bolesti i zadržavanje dobrih obiteljskih odnosa, rekla je predsjednica, posebno istaknuvši:- Udruga „Pomoć neizlječivima„ želi upoznati lokalnu zajednicu s patnjama i problemima što donose teške bolesti te pomoći ljudima da se čovjek na kraju svog životnog puta osjeća sigurno i zaštićeno sa svim svojim pravima. Nadalje, želi ohrabriti malog, običnog čovjeka da prepozna trenutak kada može priskočiti u pomoć neizlječivom bolesniku i njegovoj obitelji. Uključenje psihologa u palijativnu skrb velika je potreba jer treba razgovarati o vrijednosti i kraju života, patnji i smrti. Ljudi imaju pravo na ljudsku i stručnu psihološku podršku kao i dostojanstvenu smrt. Naša lokalna zajednica prepoznala je potrebu za palijativnom skrbi i pružila suradničku ruku udruzi, a građani to čine putem doniranja pomagala i prepoznavanjem potreba svojih bližnjih kao i upućivanjem na korištenje usluga palijativne skrbi.

Posudionica ortopedskih pomagala

-Upravo zahvaljujući njima, kao i ostalim donatorima, zdravstvenim institucijama, udruga je postala bogatija za sijaset medicinskih pomagala zbog kojih smo oformili posudionicu ortopetskih pomagala, kaže Spomenka Tomašić, njena voditeljica. – Mi besplatno na privremenu uporabu posuđujemo pomagala potrebitima da bi im olakšali svakodnevnicu. Posudionica se pokazala kao iznimno praktičan oblik pomoći jer teška i dugotrajna bolest često pogoršava financijsku situaciju u obitelji te je obitelj često u nemogućnosti kupiti potrebno pomagalo, ističe Spomenka po struci bacc. med. techn. Pojašnjava kako pravo na pomagala na doznaku koju odobrava Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) nemaju svi koji imaju potrebu za njima jer prema pravilima neka pomagala, kao što je bolesnički krevet, bolesnik ne može ostvariti preko HZZO-a. Osim toga, pomagala koja se podignu na doznaku imaju određeno razdoblje za koje se odobravaju. Tako se na primjer antidekubitalni madrac može dobiti ponovno tek tri godine nakon uporabe. Ako postoji potreba prije toga vremena, posuđuje se iz posudionice na privremenu uporabu.

Posebno ističe: – Nakon otpusta iz bolnice bolesniku je odmah potrebno određeno pomagalo, a liječnik obiteljske medicine tek po otpustu iz bolnice može napisati doznaku, što znači da do realizacije pomagala treba proći određeno vrijeme. U takvim situacijama od značajne je pomoći posudionica pomagala. Posuđuju se tako bolesnički kreveti, antidekubitalni madraci, invalidska kolica, ormarići za hranjenje, hodalice, aspiratori, oksigenatori, toaletne stolice i kolica, hodalice i štake. Pomagala najviše trebaju bolesnici koji boluju od neizlječivih bolesti, umirući, palijativni bolesnici koji posljednje vrijeme života žele provesti u svojoj obitelji. Najviše se traže bolesnički kreveti, antidekubitalni madraci, invalidska kolica, hodalice i pelene. Posuđivanje pomagala potpuno je besplatno. Obitelj ima obvezu preuzeti i vratiti pomagalo vlastitim prijevozom u ispravnom stanju. Pomagala se posuđuju na neodređeno razdoblje, ovisno o potrebi bolesnika. Pomagalo se izdaje na temelju fotokopije specijalističkoga nalaza ili otpusnoga pisma bolesnika iz kojega je vidljiva potreba za određenim pomagalom. Liječnici najčešće u otpusnom pismu pišu šifru D 51.5., što znači palijativna skrb.

Za kraj ističe: – Pomagala se posuđuju i vraćaju u prostoriju udruge u Katoličkom domu Čakovec ili u prostor Međimurske županije – bivša vojarna u prostorima označenima oznakom 4 S. Ljudi kojima pomagalo više ne treba, a ako nemaju obvezu njegova povrata HZZO-u, mogu pomagalo ili pelene donirati našoj udruzi kako bi ona dalje mogla pružati pomoć svima kojima je to potrebno.

Izrazila je zadovoljstvo što sve veći broj korisnika vlastitih ortopetskih pomagala po smrti najmiljih pomagala ostavljaju posudionici.

Priča Manuele Drk (29) iz Križovca ispisuje riječ hrabrost. Prije gotovo sedam godina jedan je ˈrutinskiˈ pregled promijenio njezin svijet. Sa samo 22 godine dijagnosticiran joj je glaukom. Njoj, mladoj ženi koja je svoju budućnost na Akademiji likovne umjetnosti u Rijeci gradila uzdajući se u svoje ruke i oči kao najvrjednije alate. 

Ubojica
Glaukom spada u progresivnu skupinu bolesti. Zbog visokog očnog tlaka dolazi do oštećenja glave vidnog živca i vidnog polja što, ako se ne liječi, može dovesti do sljepoće. Riječ „sljepoća“ odzvanjala je u Manuelinoj glavi dovodeći u pitanju smisao njezine ljubavi prema likovnoj umjetnosti i nastavku studiranja. Strah je marširao, no Manuela je odlučila da njezina dijagnoza neće biti njezin kraj.

– Na prvom mjerenju vida pokazalo se da mi je preostalo 30 posto vida. Suženo vidno polje koje imam također se naziva i tubularnim, tunelskim ostatkom vida. To je kao da gledate kroz tubu, vidite samo centralni dio, ali ne i periferiju. Kad vi vidite čitavu sliku, ja vidim tek njezin djelić. Prihvatila sam činjenicu da ću se s time morati nositi do kraja života, no funkcionirala sam i dalje, sve do jednog jutra. Jednog sam se jutra probudila i osjetila da je moj vid daleko lošiji no prije. Tog sam trenutka osvijestila da moja dijagnoza nije samo ružan san, već da postoji šansa da svoj vid izgubim zauvijek.

Crnilo
Taj dan promijenio je sve.
– Od tada, počela sam se bojati mraka. Budila sam se u panici bojeći se da ću ostati zarobljena u crnilu. Noćna svjetiljka tih je dana gorila cijelu noć. Umirivalo svijetlo kad bih otvorila oči. Bio je to znak da još uvijek vidim. Obuzimao me strah od sutra, od budućnosti. Vožnja auta, bicikla postala je prošlost. Prelazak preko ceste, šetnja gradom, šoping, odlasci u kino i sve do sad svakodnevne aktivnosti pretvorile su se u izazov. Opuštenost se pretvorila u napetost i stalni oprez. Činjenica da gubim vid gurala bi me u očaj.  Gubitak vida smatrala sam i gubitkom smisla svog življenja.

Rusija
Posljednji Manuelini studentski dani vrtjeli su se oko studentskih obaveza i liječničkih pregleda.
– U tom vremenu isprobala sam sve terapije koje su se nudile od Zagreba do ruskih poliklinika, no značajnijih pomaka nije bilo. Morala sam se pomiriti s time da sam uz ostatak vidnog polja od 5 posto deklarirana kao slabovidna osoba. Nisam željela biti samo to, pronašla sam snage i diplomirala. Stekla sam titulu magistrica likovne pedagogije. Bila sam to dužna sebi i svojoj obitelji, majci Ljiljani i ocu Stanislavu te bratu Alenu koji su mi pružali bezuvjetnu ljubav i podršku. I dan danas oni na sebe preuzimaju brigu oko stvari koje su meni onemogućene. Iako sam uglavnom samostalna, više ne mogu voziti automobil. Na posao me tako svakog dana vozi moj brat Alen.

Dok vidim
Unatoč dijagnozi i svim preprekama, Manuela je odlučila da njezina bolest neće biti njezina sudbina.
– Vratila sam se u Međimurje i odlučila da je vrijeme za nove korake. Odlučila sam se zaposliti, a jedini uvjet bio je da posao bude kreativan, da stvaram. Tu priliku dobila sam zaposlivši se u Humana Novoj. Moj posao je krojenje, crtanje i dizajniranje, a posebno me oduševljava mogućnost recikliranja i prerade sirovina te njihovo pretvaranje u umjetnost. I kad nisam na poslu, moj posao ne prestaje. Svoje slobodno vrijeme koristim za kreativni rad i stvaranje. Dok vidim, stvarat ću, to je maksima kojom se vodim. Sebi i svojoj okolini tako dokazujem da naši „nedostaci“ nisu ti koji određuju ono što mi jesmo. Ja sam više od svog vida.

Talent
Priroda je Manueli dala bolest, ali i veliki dar, talent. Unatoč neizvjesnoj budućnosti, Manuela je našla snage da svoj dar koristi sve dok joj to njezine oči budu dozvoljavale. Bolest je stjerala u kut i stvara, hrabro se odupirući onome što joj je naizgled namjenjeno.
– Bojim se, no stvaram. To je ono što ću činiti dok mogu. Imam još vremena da se izrazim. Prihvatila sam svoje stanje iz kojeg crpim kreativnu energiju. Biram ne robovati bolesti. Određuje nas samo ono što želimo da nas određuje. Čak i ako će moj vid s godinama slabiti, pronaći ću način da se izrazim drugačije. Moja umjetnost sam ja.

Jučer, na Svjetski dan učitelja Sandra Breka-Ovčar, prof. savjetnik, ravnateljica Gimnazije Josipa Slavenskog uputila je iskrene čestitke svim učiteljima i profesorima za njihov dan.

Tog dana su u Gimnaziji Josipa Slavenskog Čakovec imali razlog biti i dodatno ponosni. Naime, njihove vrijedne i neumorne profesorice dr. sc. Žaklin Lukša, Tamara Srnec, Vedrana Močnik i Melita Sambolek nagrađene su za izniman doprinos struci i uvrštene među 511 najuspješnijih odgojno-obrazovnih radnika RH u školskoj godini 2020./2021.

– Prigoda je ovo da im još jednom čestitamo i zahvalimo na svemu što čine za našu školu i kažemo da smo sretni i ponosni što su naše! Bravo! – poruka je njihovih kolega.

UNESCO-va je inicijativa pokrenuta 1999. godine radi osvješćivanja javnosti o važnosti i potrebi cjeloživotnog učenja, promicanja kulture učenja te poticanja osobne motivacije pojedinaca za uključivanje u procese cjeloživotnog učenja.

Ovogodišnji 15. Tjedan cjeloživotnog učenja održavao se od 27. rujna do 3. listopada 2021. pod sloganom PROVJEŽBAJ MOZAK, a obilježen je radionicama u matičnoj i područnoj školi.

Učenička zadruga Drenek jako pazi na ekologiju i recikliranje. S obzirom na to da su dobili  mnogo starih knjiga, pretvorili su ih u anđele ili prekrasne krletke. Učenice su marljivo savijale stranice i ukrašavale krletke ili izrađivale anđele po svom izboru. Krletke su bile namijenjene za aukciju Azila za pse Prijatelji u Čakovcu. Na radionici su se izrađivale i tikvice – prigodna jesenska dekoracija. Učenice su krojile, šivale i punile tikvice te ih ukrašavale. Tkanina koju su upotrebljavali za tikvice bile su stare majice i ostala odjeća koja nije više za uporabu. 

Učenici 6.a razreda su na temelju značenja poznatih poslovica trebali osmisliti dramski tekst/scensku igru u kojoj će se ostvariti poruka odabrane poslovice. Tako su dobili zanimljive dramske tekstove koji im mogu poslužiti za izvođenje scenske igre.

U Područnoj školi Držimurec – Strelec program predškole obilježio je Tjedan cjeloživotnog učenja uz priču „Djed i repa“. S učiteljicama Renatom i Ružicom djeca su se uživjela u ulogu likova pokušavajući iščupati „repu“. Likovni dio aktivnosti provodili su bojajući pastelama bojanku na kojoj su prikazani likovi iz priče. Razvoj svojih grafomotoričkih vještina i kreativnosti nastavili su izrezujući likove te njihovo lijepljenje na zadanu podlogu, prema redoslijedu kako su likovi pomagali „iščupati repu“.