Gornji Koncovčak, Jurovec, Čestijanec i Vrhovljan su naselja koja su dio Općine Sveti Martin na Muri, a njihovi žitelji su izrazili želje i potrebe da se na autobusnim postajama u njihovim naseljima izgrade nadstrešnice sa stranicama s tri strane.

Prema riječima općinskog načelnika Martina Srše ova naselja će dobiti željene i potrebne nadstrešnice čim se za to steknu uvjeti koji prethode ovakvim zahvatima. Srša kaže kako to neće biti obične nadstrešnice nego oslikane, slično kao što je to na području Općine Štrigove.

-Dok su u Štrigovi motivi vino i vinogradi, kod nas će motivi biti vezani uz našu turističku, sakralnu i povijesnu baštinu, koja je bogata, raznovrsna i lijepa. Ovome ćemo dodati i INFO ploče s osnovnim informacijama i sve će to biti lijepa priča o Općini Sveti Martin na Muri i njezinim žiteljima, naglašava načelnik Općine Martin Srša.

Za ostvarenje ovih potreba biti će potrebno osigurati najmanje osamdesetak tisuća kuna.

Nakon senzacionalističkih napisa o tome kako će ljudi biti gladni krumpira, do toga kako država namjerno uvozi krumpir na štetu domaćih proizvođača krumpira, odgovore na krumpirske senzacije potražili smo u – naravno – kraljici krumpira, mjestu Belica.

Međimurska županija je, naime, dosad držala čak oko 60 posto proizvodnje ukupnog hrvatskog krumpira, a Belica, mjesto broj 1 po proizvodnji krumpira, ima 60-70 posto sveukupne proizvodnje krumpira na području Međimurske županije.

Takao smo u Belici razgovarali s dva najbolja sugovornika koje smo mogli pronaći – Damirom Mesarićem, predsjednikom Udruge međimurskih proizvođača merkantilnog krumpira, dopredsjednikom udruge proizvođača krumpira AGROBELA i vlasnikom OPG-a Damir Mesarić, te Mirjanom Dodlekom, jednim od najvećih proizvođača krumpira iz Belice, poznatijem kao Hrvatski kralj krumpira, koji su nam otkrili su nam što se zapravo događa.

Proizvodnja krumpira u Hrvatskoj je sve do prošle godine bila u punom mahu. Krumpir se ubirao i čuvao na način da su ga veliki proizvođači krumpira posipavali sredstvima za dugotrajniju kvalitetu i sprječavanje klijanja. Međutim, prije dvije godine na scenu hrvatske proizvodnje krumpira stupila je Europska unija koja zaključuje da su ta sredstva veliko „NE“. Rješenje? Adekvatna, suvremena skladišta koja su neovisna o vanjskim temperaturama i imaju vlastiti sustav hlađenja i ventilacije. Kojih Hrvatska – nema! I što sad? Bilo je potrebno sagraditi ta skladišta, ili… jednostavno odustati od proizvodnje krumpira. Stoga je velika većina hrvatskih proizvođača jednostavno – odustala

– Zbog ukidanja tuberita ukinula se proizvodnja krumpira, pa se ogroman broj proizvođača krumpira okrenuo drugim ratarskim kulturama i više uopće neće proizvoditi krumpir, ili će čekati neka bolja vremena, odnosno izgradnju suvremenih skladišta. To je jako loša situacija. – objašnjava Mirjan Dodlek.

Naravno, on i Damir Mesarić, kao i niz OPG-ova u Belici, nisu među onima koji su odustali od proizvodnje krumpira, već su krenuli u – izradu modernih skladišta, čiji radovi su još u tijeku, a koje smo zabilježili u našoj fotogaleriji.

Da nije novih skladišta koja se grade, više ne bi bilo proizvođača krumpira u Hrvatskoj

– Ova skladišta su pun pogodak. Ministarstvo poljoprivrede je samim raspisivanjem natječaja za izgradnju suvremenih skladišta zapravo spasilo proizvodnju krumpira u Republici Hrvatskoj, pa tako i u Međimurju. Ministarstvo poljoprivrede je ta skladišta dalo novac od sredstava fondova Europske unije u vrijednosti od 117 milijuna kuna. Da nismo napravili ova skladišta, morali bismo se jednostavno početi baviti nečim drugim – istaknuo je Damir Mesarić.

Naime, krumpir se ranije, u nedostatku adekvatnih skladišta, posipavao sa kloroprofamom, to su bili trgovački nazivi preparata Neo stop i Tuberite, kako bi se spriječilo klijanje i kvaliteta krumpira. Uredbom EU to se više ne smije raditi, morala su se napraviti skladišta i ovo je potpuno novi model čuvanja krumpira, puno bolji i puno ekološkiji – objašnjava Mesarić.

– Svako od ta 4 skladišta ovdje ima kapacitet za oko 3000 tona krumpira, odnosno ukupno oko 13.000 tona krumpira. Kad dodamo skladišta od AGROBELE i Belpaka, koji zajedno imaju 5000 tona, dolazimo do ukupno 18.000 tona krumpira. Ima tu i manjih projekata od 300-500 tona koji su trenutno u izgradnji. Kad se sve završi, samo Belica imat će kapacitet za oko 20.000 tona krumpira. – otkriva Mirjan Dodlek i dodaje:

 – Dosad se u Republici Hrvatskoj godišnje skladištilo oko 100 – 120.000 tona krumpira. Belica će imati kapacitet za 20.000 tona krumpira, a ostatak Hrvatske ne bude sagradio još skladišta za 10.000 tona krumpira.

Sve to upućuje da će glavni proizvođači i dalje, i to u još većem postotku, biti Međimurska županija i Belica.

Ali, izgradnja skladišta kasni…

Damir Mesarić je očekuje završetak glavnih radova na skladištu AGROBELE između 15. i 20. rujna. Naravno, trebalo je to biti ranije, no još će dobro ispasti. Mirjan Dodlek i njegova skladišta te skladišta AGROBELICE i AGRPOLJA su nažalost u nepovoljnijoj situaciji.

– Nažalost, radovi kasne jer je veliki problem nedostatak materijala i ljudi. Ova 4 skladišta trebala su biti gotova 15.8., a sad ne znamo budu li uopće gotova do 1.10.! Abnromalni je problem s panelima, primjerice, paneli za skladište su trebali su doći još 19.7.  i još nisu došli. U cijeloj Europi sve kasni! Materijala nema, proizvodnja je zakazala, velik je nedostatak rade snage u Hrvatskoj, pogotovo građevinaraca, pa se rokovi samo odugovlače i odugovlače… A o poskupljenju cijena da i ne govorimo. Iako cijena sad ni ne igra ulogu, jer moramo „zvleči“ s polja 10.000 tona krumpira, a skladišta još nemamo! – požalio se Dodlek.

 Uvoz krumpira po smiješnim cijenama je – šverc-komerc!

Sugovornike smo pitali i što misle o uvozu koji je toliko na meti medija.

– Međimurje ima sve kvalitetniju i proizvodnju i distribuciju krumpira, idealnu za opskrbu trgovačkih lanaca. Isto tako, Hrvatska dosta izvozi krumpira, ali ga i uvozimo ako nemamo dovoljno svojih količina. Nije problem kad ga se uvozi iz npr. Egipta, a našeg krumpira nema nema. I sad će negdje trebati pronaći i uvesti krumpire jer ih nećemo imati dovoljno. Ako bismo samo trošili naše količine krumpira, imali bismo ga do siječnja iduće godine i to je to.

Najveći problem što se tiče uvoza je uvoz po dampinškim cijenama, odnosno višak sa Zapada koji se nađe na našem tržištu i ruši cijenu našem krumpiru. Damping nije ni dozvoljen. To je roba koja se daje praktički zabadava. Nažalost, nađu se uvoznici s laptopom koji takav krumpir jednostavno uvoze i preprodavaju, što je praktički švercovana roba – objasnio je Damir Mesarić.

Zašto su prošle godine hrvatski proizvođači čak bacali krumpire?

– Ove godine imamo 70 posto manje proizvodnje krumpira. Svaka godina je specifična. Prošla godina bila je specijalni slučaj – imali smo preveliki urod, krumpira je bilo previše. Nismo imali turizma i sve skupa se zaglavilo, kao i na europskom tržištu. Nije bilo nekog uvoza, jer je naša roba bila jako jeftina. Čak smo izvezli jako puno krumpira u Bugarsku, Rumunjsku, Mađarsku… Jedan dio krumpira smo morali jednostavno pospremiti ili uništiti. Prošle godine uništilo se, prema mojoj procjeni, oko 20.000 tona krumpira, na razne načine. Cijena krumpira bila je te godine jako niska – objašnjava Mesarić.

Ova godina jedna od najgorih na razini cijele EU

– No, ove godine situacija je sasvim suprotna. Hrvatska ima 70 posto manje uroda u odnosu na prošlu godinu, a slično je i na razini čitave Europske unije. Na sjeveru imaju velikih problema s vodama i bit će puno trulog krumpira, šteta se još sagledava. Krumpir neće biti jeftin ni vani.

Dio Europe – Slovačka, Češka, Poljska, Rumunjska, Bugarska, Slovenija, Mađarska i Hrvatska te dio Italije i Španjolska doživjele su velike suše. Njemačka, Nizozemska. Belgija i Francuska su imale jako dobre uvjete dosad, no u 7. i 8. mjesecu im je stiglo puno kiša i poplava i to će jako naškoditi urodu. Dakle, na jednoj strani suša, a na drugoj previše vode, pa će ova godina biti jedna od najgorih što se tiče krumpira u Europskoj uniji.

 A trenutne cijene?

– Cijene krumpira na placu su individualne i na to ne možemo utjecati. Cijene u Međimurskoj i Varaždinskoj županiji se kreću od 2 do 2,20 kuna za rinfuzu, a ono što ide na tržište je od 2,50 do 3 kuna s pakiranjem i transportima. Mala pakiranja imaju veću cijenu, no to je logično jer se roba pere, pakira, a cijena ambalaže je poskupila 40-50 posto i sam trošak po kili pakiranog krumpira od 2,2,5 ili 3 kg iznosi oko 1,50 po kilogramu, plus transport, plus marže, plus PDV… – objašnjava Dodlek.

– Kad se krumpir uskladišti, cijena će porasti, no to neće biti neko ludo poskupljenje. Pojedinci će možda dići cijenu, no ozbiljni proizvođači ne – ističe Mesarić.

Interes za industriju krumpirskih proizvoda?

Naše sugovornike smo pitali i što misle o proizvodnji škroba, smrznutog pomfita i sl.

– Ne bavimo se takvom proizvodnjom … Interes postoji, no Hrvatska ima mali broj stanovnika, a ta proizvodnja je dosta skupa – rekao je Mesarić

Ni Dodlek-Agro kao tvrtka nije razmišljala o proizvodnji proizvoda od krumpira kao što su škrob, zamrznuti pomfrit i sl.

– Mi se isključivo bavimo proizvodnjom i plasmanom svježeg krumpira za tržište, a kod Slatine se završava tvornica za proizvodnju škroba koja bi trebala ovaj mjesec početi s radom. U Hrvatskoj postoje i dvije čipsare s velikim kapacitetima – Kanaan u Donjem Miholjcu  i Intersnack Adria (bivši Franck) u Hercegovcu i tu jednostavno više nema prostora. A za neke velike prerađivačke kapacitete u smislu smrznutog pogona, premali smo. Nemamo niti te kapacitete proizvodnje. Primjerice, ako na dnevnoj bazi proizvodite barem 1.000 tona smrznutog pomfrita, za što vam dnevno treba 2.000 tona krumpira, onda ne možete konkurirati na tržištu, a k tome to košta puste milijune. To rade jaki igrači, najviše sjever Njemačke i Belgije, koji su u tom biznisu već 50-60 godina i tu prostora nema.