Odbor za turizam, prekograničnu suradnju i projekte EU iz Donje Dubrave  raspisao natječaj „Zima v Dobravi“. U natječaju stoji kako sadržaj fotografije mora biti povezan s temom natječaja koja je istovjetni naziv – zima u Donjoj Dubravi, a fotografije moraju biti snimljene na području Donje Dubrave.

Natječaj je otvoren od danas 10. prosinca 2021. do 31. siječnja 2022. Pravo sudjelovanja imaju sve osobe koje se bave fotografijom, bez obzira na prebivalište, spol, nacionalnu ili bilo koju drugu pripadnost. 
Svaki sudionik može poslati ukupno 5 fotografija. Obrada fotografija dopuštena je do mjere koja se ne narušava i ne mijenja osnovni smisao snimljenog sadržaja. Propisana veličina fotografije je min. 2000px po širini. Prijavljene fotografije moraju biti u JPG ili JPEG formatu. 

Fotografije se šalju na adresu elektronske pošte [email protected] s kratkim opisom sadržaja fotografije i točnom, te imenom i prezimenom autora, adresom elektroničke pošte i brojem telefona. Sudionici fotografskog natječaja „Zima v Dobravi“ suglasni su s objavom fotografije na web stranici i društvenim mrežama Općine Donja Dubrava te se korištenjem fotografije u promotivne svrhe Općine Donja Dubrava u tiskanom i elektroničkom izdanju publikacija. Fotografije se mogu objavljivati ​​i tijekom trajanja natječaja.

Sva autorska prava na poslane fotografije ostaju u vlasništvu autora, te se organizator natječaja obvezuje potpisivati ​​fotografije imenima i prezimenima autora prilikom korištenja/objave. Po završetku natječaja, neovisni će žiri odabrati najbolje fotografije, a autor odabranih fotografija bit će nagrađen prigodnim poklon paketima dobravskih poduzetnika. Rezultati bit će objavljeni na Internet stranicama i društvenim mrežama Općine Donja Dubrava na natječaju.

– Mene ljudi bolje znaju kak Sršovu z Gornjega Koncovčaka, a v Bukovec sem došla za snehu i tu ostala. A mogla sam, mogoće i morala odijti v svejt i zaslužiti si za boljši život i penziju, rezimira 84-godišnja žena iz Bukovca.

U Bukovcu u selničkoj općini i fari živi 84-godišnja Milica Dvanajščak , a posjetili smo je zato jer nas je čitateljica našeg portala iz Prekope zamolila da pohodimo, kako je rekla, ženu koja vam ima kaj povedati. Premda je Božićno vrijeme o Božiću i običajima nismo previše govorili, jer to će u ovo vrijeme činiti mnogi ili svi, nego smo od Milice htjeli čuti kako je živjela u djetinjstvu, mladosti, kao supruga i majka i naposljetku kao starica iznimne vitalnosti i bistrog uma. U toploj sobi koju grije peć na drva i špinu na stolu započesmo razgovor, a prvo pitanje je glasilo: – Gospođo Milice, što ste kao djevojčica radili u ovo vrijeme, ili još bolje, što su ljudi na selu radili u kasnu jesen ili ranu zimu?

-Prvo, ja sam živjela u brojnoj ili velikoj seljačkoj obitelji. Bilo nas je devet djece i roditelji te njihovi roditelji, a prehranjivali smo se i živjeli od onoga što smo na gruntu i polju privrijedili. Tu i tamo smo išli raditi kod bogatijih za neke novce ili hranu.  Svakodnevno smo se mi djeca međusobno borili za hranu i odjeću. Na primjer sestra je ujutro otišla u čizmicama u školu, a ja sam išla poslijepodne i na pola puta smo se susrele, te se ona izula, a ja sam u školu nastavila u tim čizmicama. Znam reći, kako te čizmice dva puta na dan išle u školu. A to su bile čizmice gumene i pohabane. No, nije siromaštvo bila samo naša ili moja privilegija, nego je tako živjela ogromna većina ljudi u našem kraju.

Svega je onda bilo u selu, ali najviše djece i u ovo predbožićno vrijeme bili smo puni nade kako će na stolu biti dobrota, no najčešće su se naša očekivanja izjalovila. Možete si zamisliti, punu kuću djece i roditelje koji ih moraju nahraniti, a nije bilo skoro ničega, odnosno jako je mama dobro morala razdijeliti kruh i mlijeko. Malo ili ništa vremena nije bilo za učenje, a igrali smo se kada smo sve napravili ili u nedjelju i blagdane. I kad sam odrasla i bila za udaju nije se puno promijenilo, osim što sam bila snažnija i mogla se malo sama pobrinuti za sebe i onda je na red došla udaja, što je bio spas za roditelje, a za mene je trebao biti novi i bolji život. Na žalost nije se puno toga poklopilo i često puta mislim zbog čega ili zašto je sve tako bilo. Jedini odgovor je kako je siromaštvo kumovalo svemu.

Danas pak upravo djeca fale jer ljudi nisu spremni trpjeti za njih

-Većina obitelji ili bračnih parova ivi dobro, gotovo im ništa ne nedostaje, a ne odlučuju se imat više djece.-Ljudi svega imaju, gotovo sve što požele, pred kućama je po nekoliko automobila, nosi se visoka moda, kuće su lijepe i stolovi bogati, ali malo tko će reći kako je sretan, zadovoljan i da ima vremena za razgovor, pak je pitanje zašto je to tako. Ja mislim kako se puno toga danas ne radi dobro što rezultira gotovo općim nezadovoljstvom, a tu leži i razlog zašto bračni parovi nemaju više djece. Upravo više djece u obitelji  donijelo bi više zadovoljstva roditeljima, braći ali i školama i društvu. Treba samo više strpljenja i odlučnosti, jer ljubavi sigurno ima kod muževa i žena, smatra Milica Dvanajščak iz Bukovca.

Da je Tito živ svi bi cijepljeni protiv COVID-a bili

-Više od godinu  pol dana svijetom pa tako i našom domovinom uznemirenost čini pandemija koronavirusa, a Milica o tome kaže:

– Uvijek je bilo i bolesti i cijepljenja. Bila je tuberkoloza, bile su velike boginje, kao i druge zarazne bolesti i ljudi su se cijepili i svoju djecu su dali cijepiti jer se smatralo kako je to dobro za čovječanstvo. Ne razumijem zašto se toliko vladari muče i svađaju oko cijepljenja. Da je Tito živ, svi do jednoga bi bili cijepljeni protiv COVIDA 19 i nitko se bunio ne bi. Ovo sve sliči na cirkus, jedni su za, drug protiv, treći ne znaju što bi. Cirkusa je na žalost gotovo po svuda pogotovo u poljoprivredi, gdje se daju poticaji velikima i za ‘čudne’ kulture, a mala gospodarstva se zatiru i prerastaju u drač i kupinje. Isto tako nije u redu da mladi ovdje nisu dobri radnici, a otiđu stotinjak kilometara na zapad, tamo su super…….

Škola u Bukovcu je sramota države Hrvatske

Rekli ste da ste školu polazili u Bukovcu i kako vas je bilo toliko da svi u nju niste stali. Danas je ta škola ruševina.

-Ja nisam išla u ovu sadašnju ruševinu nego u školu koja je bila na brijeg iznad ove porušene. Istina, djece, učenika je bilo mnogo i stoga su  šezdesetih godina prošlog vijeka odgovorni donijeli odluku da se izgradi nova škola. I krenulo je ljudi su gotovo sve sami napravili. Mi djeca smo donosili cigle, letve, crijep i druge lakše predmete.  Obitelji su davale kola i životinje za dovoz i vuču tereta i dobili smo veliku i lijepu školu. Na žalost, netko je donio odluku kako je premalo djece te je škola zatvorena. Propadala je bez ‘života’ iz dana u dan dok se evo nije porušila. Ovo, kako sada izgleda bukovska škola je sramota za državu Hrvatsku, makar govore kako je odgovorna županija i načelnik općine. A načelnik općine Ervin Vičević je za Bukovec napravio više nego svi načelnici i odbornici u novoj hrvatskoj državi i ne razumijem zašto ga toliko napadaju, mišljenja je Milica Dvanajščak iz Bukovca. Ispričala nam je o susretu s dragom osobom iz mladosti te kratkog druženja s njome, proputovavši mnoge države svijeta, a posebno ističe boravak u Parizu i pohod na Eifelov toranj. Čovjek je umro, a Milica dane provodi razmišljajući o tim danima i tom divnom čovjeku. Pohodi je dosta ljudi,  pa tako i drvar Darko Lesar koji joj pribavi drva i pokosi dvorište. Ostavili smo Milicu u toploj kuhinji koja je i dnevno boravak razmišljajući o gotovo enigmi. ‘Živi se dobro, malo je djece i gotovo nitko nije zadovoljan’. I u ovo predbožićno vrijeme Bukovec je u sjaju raznih žarulja i prikaza, ali djece nema pak nema.  Samo još jedna priča iz Hrvatske ili je to europska stvarnost?

Provedite sportsko-rekreativno subotnje prijepodne sa svojim najmilijima u sklopu Sportskog Adventa u Čakovcu. Zajednica sportskih udruga Čakovca zajedno sa svojim partnerima Gimnastičkim klubom Marijan Zadravec Macan, Međimurskim savezom sportske rekreacije „Sport za sve“ i Međimurskim veleučilištem ove su subote, 11. prosinca za vas pripremili zanimljiv program. 

U 10 sati sudjelujte u Orijentacijskom kretanju sa zadacima. Na šest punktova u Perivoju Zrinski i u gradskom središtu od 10 do 11 sati čekat će vas treneri GK Marijan Zadravec Macan i volonteri MEV-a. Na početnom punktu kod Doma sindikata moći ćete podići blok za pečatiranje i kartu na kojoj će biti ucrtani svi punktovi i. Na svakom punktu mališanu i njihovim roditeljima treneri  će staviti pečat na blok. Nakon što dobe pečat treneri će im dati jednostavni zadatak (napraviti 10 čučnjeva, skakanje po jednoj nozi ili slično) kojeg moraju ispuniti do sljedećeg punkta. Karticu sa svih šest pečata sudionici Orijentacijskog kretanja na punktu kod Doma sindikata mijenjaju za bon na temelju kojeg mališani imaju pravo na čaj, a njihovi roditelji i staratelji na kuhano vino.

U 11 sati  na Franjevačkom trgu započet će program nordijskog hodanja. Licencirane trenerice Tanja Mesarić Novak i Lana Križarić će nakon početnog zagrijavanja sve sudionike hodanja sa štapovima provesti kružnom stazom kroz grad, Perivoj Zrinski i obližnje ulice te opet na Franjevački trg gdje će sudionici dobiti bonove koje će moći zamijeniti za topli napitak. Za sudjelovanje trebate imati dobru volju, blagdansko raspoloženje i topliju odjeću.

U fotogaleriji pogledajte kako su ove aktivnosti izgledale u ranijim mjesecima.

Iz UNICEF-a Hrvatska saznajemo da su radionice za roditelje i djecu koji žive u teškim okolnostima „Rastimo zajedno i mi Plus“, koje su ove godine krenule u Međimurskoj županiji, trenutno zaustavljene zbog situacije s Covidom-19, međutim, planiraju se ponovno tijekom 2022. godine.

Koliko su ove radionice važne za majke iz romskih naselja i pozitivan utjecaj na njih i njihovu djecu, možete vidjeti u videu od UNICEF-a, na primjeru majke Draženke Oršoš. Ovoj majci šestero djece iz romskog naselja Pribislavec radionice su otvorile nove životne vidike i pomogle joj u svakodnevnom životu i odnosu prema djeci.

Na radionicama, u kojima su majkama pomagale i romske medijatorice, čime im je program bio prihvatljiviji, a i nije bilo ni jezičnih barijera, romske su majke dobro usvojile pozitivnu disciplinu, rutine hranjenja, spavanja i učenja djece. Same su priznale da nisu znale kako posložiti sebe i organizirati dan.

Djeci su radionice također pomogle jer, kako ističu majke, pružile su im veselje, motivaciju i energiju. Počela su više crtati i pisati, samostalno si pripremati odjeću i sl. Radionice su tako puno pomogle i majkama i djeci.

Draženka Oršoš danas bi voljela da njezina djeca jednog dana idu u srednju školu, pronađu posao i ostvare napredak.

– Ja ću ih usmjeravati u tom smjeru, bit ću brižna mama – rekla je.

Radionice „Rastimo zajedno i mi Plus“ dio su pilot-programa „Faza III: Testiranje Jamstva za svako dijete u Hrvatskoj“, financiranog sredstvima Europske unije, koji provodi Ured UNICEF-a za Hrvatsku u suradnji s 11 provedbenih partnera u Međimurskoj županiji.

U sklopu radionica napravljeni su i stripovi, koji na jednostavan način savjetuju o roditeljstvu, suradnji s partnerom i odnosu prema djeci.

– UNICEF je prepoznao da u Međimurskoj županiji postoje obitelji koje žive u riziku, mahom korisnici sustava socijalne skrbi, pa tako i ove mame koje su bile polaznice programa, i važno nam je što smo se mi kao Obiteljski centar uspjeli približiti njima u njihovu zajednicu – rekla je Lidija Vinković iz Obiteljskog centra Centra za socijalnu skrb Čakovec.