67- godišnji Ljubomir Grgec je jedan ovogodišnjih dobitnika Plakete Kotoribe u rujnu mjesecu, a povodom Dana Kotoribe. Ime je koje ne treba posebno predstavljati u društvenom i političkom životu Međimurja. Po tome je poznat još od vremena socijalizma i rada u ondašnoj Mjesnoj zajednici Kotoribe, a njegova aktivnost nije stala niti u vrijeme demokratskih promjena u Hrvatskoj. U to vrijeme na njega, i njegove istomišljenike se je počelo gledati drugačijim očima jer su bili pripadnici bivšeg SKJ premda je svoje sposobnosti i aktivnosti nastavljao raditi drugačijim elanom, pod drugačijim uvjetima, a kako kaže za dobrobit Kotoribe, ovoga puta kao član SDP. Ta njegova nastojanja duga su preko pola stoljeća.

Grgec je poznat i po tome što su ga njegovi sumještani četiri puta izabrali za općinskog načelnika. Da izbori peti mandat nije uspio, u drugom  krugu porazio dosadašnji načelnik Dario Friščić iz HSLS-NL Matija Posavec. Peti mandat je zato lani izborio kao kandidat za predsjednika LS Međimurske županije.

Svrha ovog napisa je da Ljubomira predstavimo kao dobitnika jednog od prestižnih priznanja Općine- Plaketu Kotoribe za koju je, od ustroja Općine i stotinjak dobitnika, tek sada došao na red!? Za tu nagradu su ga predložili njegovi lovci, članovi LD Prepelica. Kao gotovo za svog dobitnika željeli smo pisati o njemu nešto više i šire netom po dobivanju nagrade. Nije nas odbio, no zamolio nas je da pričekamo 9. prosinca  kada će obilježiti 44 godine kada je postao lovac, kada je položio lovački ispit. U obrazloženju odluke za dobivanje nagrade je primarno  stajalo kako se nagrada dodjeljuje za doprinos u unapređenje lovstva.

Ljubomir Grgec kao lovac?

U 44 godine toliko toga se dogodilo i promijenilo da bi o tome mogli knjigu napisati- rekao je Ljubomir zamolivši da samo napišemo kako se sve te godine nastojao biti u službi lovstva. U Prepelici je najprije bio mladi lovac-pripravnik.- A jednom kada počneš nešto obavljati, kada te kolege prepoznaju tada se toga ne možeš riješiti. Bio sam u Prepelici gotovo sve, predsjednik, tajnik, blagajnik pa čak i lovnik, a i danas u društvenom čelništvu.

Zahvaljujem mojem LD što me „prepoznalo“ i predložilo za nagradu. Hvala OV-u Kotoribe koje je prijedlog prihvatilo, a s time da ću dodati kako sam glede lovstva već dobtinik nagrada na državnoj razini, a najviša je Zlatna medalja s likom sv. Huberta. HLS nagradio ga je kao najzaslužnijeg lovca, a medalja   se smatra nagradom za životno djelo. Na sve to sam ponosan što mi, unatoč godinama, daje poticaj za daljnji rad u svim segmentima lovstva.

Proslavili ste 44 godine u službi lovstva ?

Da. Bila je to dvostruka proslava jer je 9. prosinca i rođendan moje supruge Evice  koja ima veze s lovstvom na način što je u lovnoj sezoni, kao i sve supruge lovaca, svakog vikenda, kada su obično obitelji na okupu, ona sama. Zar to nije žrtva ?- završio je pitanjem i s radošću dodao kako ga raduje što je njegovim stopama pošla kćerka 42- godišnja kći Irena. Ona je s prezimenom Mikulan članica LD Fazan Donja Dubrava kojemu je predsjednik njezin suprug Mario.

Sada malo izvan lovstva. Nije to zakašnjela nagrada od strane Kotoripčana ?

Nije želio odgovoriti na pitanje, a niti ga komentirati.

Nakon što se u ožujku ove godine prijavio na natječaj, a nakon toga uspješno prošao psihologijsko ispitivanje, provjeru tjelesne spremnosti, liječnički pregled i selekcijsko letenje, 17-godišnji maturant čakovečke Gimnazije „Josip Slavenski Domagoj Haramija iz Donje Dubrave postao je jedan od četiriju stipendista Ministarstva obrane RH, odnosno stipendist – vojni pilot.
Ponosan na sve dosad postignuto, Domagoj vjeruje kako će se ostvariti san o letenju i upravljanju zrakoplovom.

Obožavam adrenalin i oduvijek sam maštao o izazovnom zanimanju, a i zrakoplovi su mi jako zanimljivi- rekao je Domagoj kod potpisivanja ugovora i dodao kako se za deset godina vidi u kabini aviona ili helikoptera.
Potpisivanju ugovora su, uz obitelj i prijatelje, nazočili i zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva brigadni general Michael Križanec, ravnatelj Uprave za ljudske potencijale MORH-a Ivan Jušić i voditelj Službe za izobrazbu brigadir Boženko Đevoić.

U Gimnaziji izražavaju ponos na Domagoja. Kažu da će biti uz njega sada, u tijeku školovanja pa i onda kada bude u nebeskim visinama.

Nismo živjeli niti živimo u izobilju, ali imamo sve što nam treba kako bismo ove pozne godine provodili u miru kvalitetno. Sve što imamo postigli smo radom, a dugogodišnji brak sačuvali smo međusobnim poštovanjem, povjerenjem i strpljenjem, kažu Ivan i Vera Grahovec iz Mačkovca kojima sam nenajavljen pokucao na vrata.

Bračni par Ivana i Veru Grahovec iz Mačkovca upoznao sam kao članove KUD-a Mačkovec, a kasnije ih susretao na brojnim kulturno umjetničkim, zabavnim, vjerskim i drugim događanjima i druženjima i o njima sam stekao lijepo mišljenje koje u proteklih dvadesetak godina poznanstva nije splasnulo. Sjećam se prvih susreta na susretu tamburaških orkestara, Ivana kao uljudnog, srdačnog i dragog čovjeka, a Veru kao mirnu, dragu i lijepu ženu te mi je bilo čudno zašto je svi tako lijepu i dragu zovu Vera, a ne Veronika ili Verica. Takvim ljudima sam nakon dužeg vremena bez najave pozvonio na vrata, koja mi je pomalo iznenađen, ali sretan otvorio Ivan te me pozvao u kuhinju u čijoj je toploti uživala Vera. Neke,( koliko sam kao novinar trebao, a kao čovjek zajedno doživio i doznao), sam stvari o ovo dvoje ljudi znao, no ne i one koje su mi njihovu sliku kao dvoje sretnih ljudi učinile svjetlijom, sjajnijom i vrijednom ju postaviti pred ljudstvo, odnosno naše drage i poštovane čitatelje. Kad smo se međusobno ispitali gdje smo i kako smo i nakon što sam se ja potužio za svoju lanjsku nesreću i bolove, a oni ispričali kako su se rastali s donedavnim župnikom i sprijateljili s novim kojemu su kao prvome jednako odani i vjerni te tu da pomognu, rekoh im idemo vas pobliže upoznati u ovo ‘vrijeme godišta’.

Bila je lijepa i još k tome medicinska sestra

Pitam Grahovce odakle su, gdje su se susreli, kada oženili i kako su im tekle prve godine braka……? – Ovako. Obje smo iz Mačkovca, kao mladić i djevojka, ja s jednog, a ona s drugog kraja, ja iz katoličke obitelji, ona iz babtističke i sada ono najzanimljivije gdje i kako smo se upoznali, uzeo je odmah riječ Ivan, govoreći po međimurski. Kao dečko hodao sam k rodbini pomagat podirat staru hižu i naravno gledao sam okolo i u jednom hipu spazio sam lejpu kak ružica pucku i rekeo sem sam sebi, ova mora biti moja. Kad je bilo skoro sigurno kaj me bude štela, doma sem mami rekeo, mama najšo sem si pucu, a mama je pitala šteru. Znaš onu tam kaj su živeli gori, a ve su se doselili tu v selo, ono kaj hodi v medicinsko školu, sam joj v hipu povedal. Kaj buš z tom ona je nej otod i baptisti su, a i pitanje budete li štela klimala je mama, no meni su to nej bili problemi, prisjetio se tih trenutaka Ivan, a ja upitah Veru, kaj je njezina mama rekla njoj o ljubavi na obzoru? – Moja mama se sam bojala kaj ja ne bi školu zapustila jer bi joj to bilo strašno, a sve drugo je bilo v redu. – I tak smo počeli hodati na priredbe, susrete, plesne večeri, čajanke i druge skupove te se odlučili oženiti. Vera je završila medicinsku školu i zaposlila se u čakovečkoj bolnici i onda je moja mama rekla: – Tak lejpa, zrihtana i još medicinska sestra!!! – Kad je bilo gustuvaje (svatovi) svi su bili sretni i veseli, punica prezadovoljna z snehom, a mi smo se spominali, kak si čim prije svojo hižo napravit i na svoje odijti, kao da je danas spominje se Ivan.

Uskoro 55 godina zajedničkog života u braku  

I kada je to bilo, koliko godina su Ivan i Vera u braku, pitam dvoje ljudi, kojima je malo teško ili neugodno što se nisam najavio jer sada su u svakodnevnoj domaćoj pa i radnoj odjeći? – Je i 1970. godine smo se doselili v svojo hižo i tu smo den denes. Evo, včasi bude punih pedeset pet lejt kak smo oženjeni, ponosno kaže Ivan i nastavlja. – To vam je pedeset pet Adventov, pedeset pet Božićov, toliko Novih godina i pedeset pet godina braka. Sve godine proveli smo skupa, odvojeni samo kada je to od nas tražio posel ili druge obveze. Ja sam od prvog do zadnjeg dana, puni radni staž odelao v Ljevaonici Čakovec i odnud otišeo v mirovinu, ponosan je Ivan, a Vera, kaže: – Ja pa sem od prvog do zadnjeg dana radnoga staža delala v čakovečkoj bolnici, denešnjoj Županijskoj bolnici Čakovec na dječjem odjelu. Stariji ljudi znaju da je v krugu bolnice bila mala kućica, zapravo ambulanta koju je doktor Đorđe Pal dao izgraditi za oboljele od tuberkoloze, a kasnije je preuređena v pedijatrijski odjel. Šteta kaj su ju podrli, mogla je ostati kak uspomena na one godine. Mogu reći kako m je cijeli radni staž bio lijep jer delala sam posel kojeg sam od mladih dana obožavala i voljela. Bilo je puno dragih i dobrih doktora i doktorica, posebno doktorica Verica Jačmenica Jazbec s kojom sam dugo radila i koja je na mene ostavila duboki trag kada je u pitanju dječja medicina, s puno senzibilnosti rekla je Vera. Oboje su rekli kako je njihov uspješan i dugogodišnji brak u kojem su dobili sina i kćerku rezultat međusobnog povjerenja, poštovanja, radosti i trpljena i naglašavaju kako je sve to Božji dar i blagoslov, naravno uz zdravlje koje ih kako kažu Bogu hvala i danas služi dobro. Lijepo je bilo kod Iveka i Veronike i još bi toga lijepog bilo za napisati, ali treba ostaviti nešto za drugi put ili za druge kolege. Na primjer koliko ondašnjih dinara je Vera svojemu Iveku pošiljala u vojsku i ples uz gramofonske ploče i kako ‘su si navejk zdobra z baptistima’ i kako su ponosni što je kćerka orguljašica u crkvi u Ivanovcu i kako su ponosni na četvero unuka i dvoje praunuka. Na odlasku sam ih zamolio da pozdrave Ivana Ujlakija i Vladimira Jambora mačkovečke velemuževe. A i sutra je na redu Zornica koju su pohodili.