„Biti srednjoškolac u današnje vrijeme krajnje je opasno za zdravlje. Fizičko i psihičko“, napisao je u svom sastavku „Patnje mladog srednjoškolca“ Matej Marciuš iz 2. a razreda Srednje škole Čakovec, a među patnjama je, među ostalim, naveo kako se izlasci u doba korone mogu nabrojati na prste jedne ruke, premaleni džeparac, ukidanje privatnosti zbog e-imenika, te kako srednjoškolce tretiraju kao male bebe kad se radi o njihovim pravima, ta kao odrasle osobe kad se radi o nametanju obveza, umjesto da se nađe zlatna sredina.

Matej Marciuš dobitnik je 1. nagrade tekstualnog djela na natječaju „Patnje mladog srednjoškolca“, koju je jučer, 17. studenoga 2021. godine, preuzeo u holu Graditeljske škole Čakovec povodom obilježavanja Međunarodnog dana srednjoškolaca.

Za svoj su dan medijski tehničari (4. d) Graditeljske škole Čakovec uz vodstvo učenice Ane Šafarić i uz pomoć svoje profesorice Ljiljane Ille organizirali projekt „Mi, srednjoškolci“ te u suradnji s učenicima Srednje škole Čakovec i profesoricom Vesnom Prepelić – Đuričković pripremili vrlo zanimljiv program. Zbog epidemioloških mjera i neočekivano velikog broja zainteresiranih učenika (40 iz Graditeljske i 33 iz Srednje škole Čakovec), na različitim lokacijama tih škola održane su razne radionice i programi.

Iako je Međunarodan dan srednjoškolaca obilježen kroz radionice i pozitivno ozračje, on je zapravo nastao kao spomen na tragične mlade žrtve – praške studente i srednjoškolce koji su zbog mirnog prosvjeda protiv nacističke okupacije svoje zemlje pogubljeni 17. studenoga 1939. godine.

U Srednjoj školi Čakovec održao se pub kviz na kojem je sudjelovalo pet timova (23 učenika) iz obje škole i voditeljice, Simona Lukman iz 4. a razreda i Tena Vizinger iz 3. a razreda Srednje škole Čakovec (smjer: opća gimnazija). Na kvizu su ekipe odgovarale na pitanja iz popularne kulture (glazba, film, književnost, sport) i zabavile se, a najbolja ekipa bila je ona iz 4. c razreda Srednje škole Čakovec (opća gimnazija).

U Graditeljskoj školi Čakovec održana je i izložba učeničkih radova na temu „Patnje mladog srednjoškolca“, sportski susreti između dviju škola (stolni tenis i šah), radionica „Probaj što znam“ učenika dizajnera keramike te fizioterapeutskih i medicinskih tehničara, zatim radionica o ljudskim pravima, na kojoj je sudjelovalo osam učenika i profesorica Željka Korent-Hozmec te radionica o životnim promjenama koju je vodila Ljiljana Ille i sudjelovalo je 18 učenika iz obje škole.

Za dobar ugođaj pobrinuli su se sudionici glazbenog programa iz Srednje škole Čakovec – zbora, vokalne skupine i benda te škole, a posebno je bio zapažen nastup pjevačice Josipe Habule, učenice 4. c razreda Srednje škole Čakovec (smjer: medicinski tehničar).

Najuspješniji srednjoškolci dobili su i privlačne nagrade zahvaljujući sponzorima ove manifestacije: Gradski bazeni „Marija Ružić“ Čakovec, Central park Čakovec, restoran Barok Čakovec i 4 Rooms Čakovec. Jedna od nagrada bila je i kupon „Cjelodnevno oslobođenje od usmene ili pisane provjere znanja“.

Nagrađeni učenici na natječaju „Patnje mladog srednjoškolaca“:

STRIP: 1. Tina Janković, 2. d. SŠČ
TEKTSUALNI RADOVI: 1. Matej Marciuš, 2. a, Srednja škola Čakovec, 2. Marko Kraljić, 4.c., SŠČ i 3. Paula Širok, 3. a, GŠČ
VIDEO RADOVI: 1. Mura Levačić, 3. d., GŠČ, 2. Anja Čandi, 3.d., GŠČ i 3. Jan Novak, 3. d., GŠČ

U šahu, koji se održao pod vodstvom umirovljenog profesora i predsjednika šahovskog kluba Mihovljan Franje Jančikića, najbolji su bili: 1. Franjo Krištofić, 2. Dominik Hranilović i 3. Luka Kljaić.

Pogledajte našu fotogaleriju, u kojoj se nalaze i nagrađeni radovi na natječaju „Patnje mladog srednjoškolca“, kao i video uradak koji je osvojio 1. nagradu na natječaju „Patnje mladog srednjoškolca“, autorice Mure Levačić, učenice 3. d razreda (medijski tehničar) Graditeljske škole Čakovec.

Napisala: Zinka Čituš Čižešija (spisateljica)

Ne pitajte me kako je ovo pismo stiglo u moje ruke. Život piše najljepše, ali i najtužnije priče, a ovo je jedna od onih koje se čine nestvarnima i nemogućima. Napisana je crvenom bojom, jer nije bilo kemijske, na smotanom papiru krem boje, skinutom tankom sloju sa neke ambalažne kutije… promijenilo je nekoliko ruku… ranjenih, okrvavljenih, izboranih, mojih i naposljetku, stiglo je u ruke mlade žene.

Nikada ova slova javnost nisu vidjela jer je to bila želja žene. Pismo je dobila na desetu obljetnicu obilježavanja pada Vukovara. Tada je prvi put smogla snagu jer je našla trag do svog dragog… nada… nikada nije nestala.

Povela je i desetogodišnju djevojčicu, sliku i priliku svojega oca. Na kraju krajeva, to dijete je sada bilo On, sve što je imala i ono što joj je davalo snagu. Dijete se poveselilo putu… a kako da joj majka objašnjava da to nije obično putovanje, već put kojim je prošla u mislima milijun puta. Bog je ono što joj je preostalo i molitva da bar jednom doživi korake… one… lagane, umorne, strašne…

Nikada nije odustajala od potrage, srce nije dalo…

Ovom putu prethodila je sasvim nevjerojatna slučajnost prije mjesec dana od desete obljetnice. Našla se u grupi žena, u nekom uredu i čekala na red. Kraj nje je sjedila starica, koja je čuvala pismo ranjenika iz vukovarske bolnice. Kad kažem pismo, mislim na izgužvani papir ispisan krvlju iz vlastite rane. Dvije žene koje se nikada nisu poznavale niti nikada vidjele… Mlada žena, onako spontano i slučajno, u samo nekoliko riječi ispričala je svoju priču.

Pismo krvlju ispisano

Starica ju je pogledala i još jednom upitala kako joj je ime. Mislila je da nije dobro čula. Mlada žena se nasmiješila i ponovila… a stara žena je zaplakala. Zaridala, e to je prava riječ. Sagnula se i u velikoj starinskoj ženskoj torbi nešto tražila. Našla je molitvenik i ispresavijani papir nalik starom izgužvanom povijesnom dokumentu iskopanom ispod neke stijene. Izvadila ga iz molitvenika i uhvatila je za obje ruke.

Ako postoji Bog…

– Kćeri, ja tebe ne poznajem, a samo ti mogu reći da i sama nosim svoj križ. Zato smo tu. I ti. I ja. I ovi svi ljudi oko nas. Kad si izgovarala riječi, kad sam promatrala ovo dijete pokraj tebe, znala sam da sam te konačno našla. Nekako sam znala, ni sama ne znam kako, čim sam te ugledala. Ali molim te, pročitaj to dok se vratiš kući. Odakle si, ako nije tajna?

– Nije tajna, gospođo, moja djevojčica i ja smo iz kraja gdje ptice najljepše pjevaju i žubore dvije rijeke. Iz kraja gdje su kratke noći za snove, a preduge za bol koju nosim. Tamo ima života za mnoge, a za neke je život davno prestao. Iskreno, svakim danom ptice polako nestaju i ne raduju se više pustim poljima. Ali ja se svemu radujem. Radujem se zbog naše kćeri, gospođo.

– Ja sad moram poći…- rekla je stara žena – čuvaj djevojčicu, čuvajte se obje. Ako si udana… – Ne, nisam gospođo. Nisam.

– Ako ti ipak nešto zatreba, tebi ili djetetu, potraži me. Svi me znaju. Ja sam Klara. Živim u Vukovaru. Oduvijek. Papir što sam ti dala bacio je bradati vojnik izvadivši ga iz džepa. Ja sam ga podigla, ali, nisam znala kome da ga dam… papir je očito nekome oduzeo, mislim bar.

Draga moja…

Kad je stigla kući, mlada žena, umorna od puta, u tišini noći je sa velikim strahom dirala papir kao da je od kristala, od pijeska koji će se rasuti, karata čija kula će se srušiti… Otvorila je izgužvani i izmučeni papir i u nevjerici zurila u krvlju ispisana slova. Znala je. To je napisao… On. Njezin zaručnik. Od malih nogu, njezin dečko iz ulice. Malo riječi koje deset godina čeka. Kako je znala da će se ipak desiti ovako nešto? Ljubavi moja, ne, nisi to ti, ne, nisi, nisi…

Pisalo je: – Draga moja,… ako ove rane imaju moć i značenje, sada, kada ništa više nema smisao osim naše ljubavi, kada se gasi toplina i ne osjećam bol niti strah, ne raspoznajem boje osim ove krvave, onda ti moram reći samo još ono što nisam stigao… pišem ti svojom krvlju, jer ničega više nema…

Prolaze ljudi, zauvijek odvoze ljude, a tako će i mene… ne, ne plači, ne osjećam bol… Ti ove krvave redove nikada nećeš pročitati, jer kad prolaze pored mene, tu gdje ležim, u hodniku bez nade, sigurno će mi netko papir istrgnuti iz ruke, smijati se mojim riječima. Da, želio sam ti reći… – Ne čekaj me, draga moja…

Odlučio sam krenuti drugim putem, sam, za nas oboje… ti se čuvaj kao da to ja činim za tebe. Žao mi je jedino što smo odugovlačili sa vjenčanjem, što se nije rodilo naše dijete o kojem smo maštali, naša djevojčica, žao mi je što ti još tisuću puta nisam rekao da…

Tu je pismo završilo. Priča je naglo prekinuta, ali zauvijek dobila svoj nastavak. Pismo je ranjeniku istrgnuto, bačeno na zemlju nešto kasnije, a nepoznata žena iz kolone znatiželjno ga sljedećega dana pokupila i sačuvala. Na papiru je pisalo samo ime njegove zaručnice…

Ovo je samo jedna od priča koja živi unutar četiri zida, papir je čekao pravu adresu deset godina. Od tada je prošlo još dva desetljeća. Njegova kćer koju nikada nije upoznao, rodila je sina prije mjesec dana. Svi bi se morali radovati novom životu. I raduju se. Ali ovi dani… Tako su prazni, tako tužni i tako veliki.

Veliki zbog njegove krvi kojom je ispisao život svoje djece.

Talentirana trubačica Tina Horvat (29) iz Belice u glazbi je odmalena. Danas živi i radi u Rijeci, gdje je već tri godine zaposlena kao profesionalna trubačica u simfonijskom orkestru riječkog HNK-a.

Za naš je portal ispričala je kako se kao djevojčica uplela u svijet glazbe i tko je zaslužan da od svih instrumenata odabir padne baš na trubu.

Tina nije jedina glazbenica u obitelji, a upravo u tome leži razlog zašto je glazba odredila njezin profesionalni put.

– Dolazim iz glazbene obitelji. Moj otac Josip i sestra Josipa sviraju harmoniku, a ja sam se odlučila za trubu. Da to bude BAŠ truba zaslužna je moja majka Ljubica koja ju je odabrala. Iako ne svira, ona je naša menadžerica, kako ju volimo zvati odmilja. Ja sam pak u to vrijeme kao i svaka djevojčica željela svirati klavir ili flautu. Na prvom satu trube bilo mi je teško, no s vremenom sam ju zavoljela. Majka me neprestano podržavala, ohrabrivala i poticala, čak i onda kada sam željela odustati. Danas bez trube ne bih mogla zamisliti svoj život. Da nisam trubačica, ne znam što bih bila. Zato sam beskrajno zahvalna svojoj majci.

U Osnovnu glazbenu školu Tina je krenula još kao osnovnoškolka.

– Prvo sam upisala Osnovnu glazbenu školu u Čakovcu, a potom i Srednju glazbenu školu u Varaždinu. Prirodno, nakon toga je slijedio upis Muzičke akademije u Zagrebu. Uz sve to, godinu i pol provela sam na usavršavanju u Njemačkoj, u Leipzigu. Nakon toga prošla sam audiciju u Rijeci i zaposlila se u kazalištu. Kad bi me itko pitao koji je bio moj cilj, rekla bih mu da je on ispunjen. Željela sam se zaposliti u orkestru. Imala sam i sreće jer je moj profesionalni put išao ˈglatkoˈ.

Raditi kao profesionalni glazbenik sve je samo ne lagan posao.

– Probe traju po tri sata dnevno, no to ovisni i o projektu. Također, ponekad se održavaju svih pet dana u tjednu, dok su nam vikendi rezervirani za koncerte. To nije dovoljno, već je potrebno vježbati i samostalno kod kuće. Optimalno je provesti vježbajući tri do četiri sata. Biti profesionalni glazbenik isto je kao i biti profesionalni sportaš. Ako redovito ne vježbaš, tvoja izvedba slabi – ističe Tina.

Svijet glazbenika zna biti itekako surov.

– U svijetu glazbe sve se svodi na audicije. Iza zastora ti si samo si broj sve dok ne dokažeš suprotno. Svoj talent ovdje iznova i iznova moraš dokazivati. Svirka s ocem tu dođe kao prava relaksacija. Tata je samouki harmonikaš, a kada se sprema fešta, onda mu se povremeno i pridružim. Tu je ne samo najbolja zabava, već i najbolja zarada, govori nam kroz smijeh Tina.

Iako je primila nekoliko ponuda da se priključi različitim glazbenim sastavima, Tina je odbila ponude.

– Sretna sam s poslom koji imam, no najviše problema u tome bi mi stvaralo privikavanje na noćni život i sviranje do jutra. Nije to moj put. Umjesto toga, članica sam kvinteta Tubismo koji je prvi hrvatski ženski brass kvintet.