Hrvatskog saveza informatičara u partnerstvu s udrugama Mladi informatički stručnjaci (MIS) i Međimurski informatički klub (MIK) organizira 27. zimsku školu informatike. Ista se održava u Čakovcu, točnije u Graditeljskoj školi Čakovec, od nedjelje, 2. siječnja, do subote, 8. siječnja.
Zimska škola informatike dugogodišnji je program HSIN-a kojim se želi dodatno obrazovati mlade i darovite informatičare osnovnih i srednjih škola iz cijele države, a nastavnike svih struka osposobiti kako bi lakše uveli informacijske i komunikacijske tehnologije u nastavu.
Događaj će u Međimurskoj županiji okupiti 40-ak najboljih mladih informatičara iz cijele Hrvatske, bivše olimpijce i uspješne IT stručnjake. Kako bi popularizirale IT područje i omogućile što većem broju djece i mladih stjecanje IT znanja i vještina, udruge MIS i MIK tom će prilikom organizirati i dodatne informatičke radionice za zainteresirane učenike naše županije.
Raspored događanja:
– 3. siječnja (ponedjeljak) – svečano otvorenje 27. zimske škole informatike u holu sportske dvorane Graditeljske škole Čakovec, s početkom u 12 sati. Istom će prisustvovati i predstavnici pokroviteljskih institucija – Ministarstva znanosti i obrazovanja, Hrvatske zajednice tehničke kulture, Međimurske županije i Grada Čakovca, kao i brojni uzvanici iz obrazovnog, društvenog i IT sektora.
– 3. siječnja – 7. siječnja – edukacije, radionice i predavanja za polaznike organizirane u učionicama Graditeljske škole Čakovec (radionice se održavaju svaki dan u terminima od 9:00 do 13:15 te od 15:00 do 19:15)
– 7. siječnja (petak) – svečano zatvaranje 27. zimske škole informatike i podjela priznanja sudionicima u holu sportske dvorane Graditeljske škole Čakovec, s početkom u 18 sati.
Mirko Žerjav (79) iz Lovačkog društva „Fazan“ Nedelišće bio je na nedavnoj godišnjoj izvještajnoj skupštini LS Međimurja jedan od trojice dobitnika veteranskih priznanja za 50 godina neprekidnog lovačkog staža, Plakete Nikole VII Zrinskog za doprinos u razvoju međimurskog lovstva i Povelju za dugogodišnje članstvo Hrvatskog lovačkog saveza.
Želeći podijeliti ponos i zadovoljstvo te ovjekovječiti taj trenutak zamolio nas je za zajedničku fotografiju s dvojicom njegovih predsjednika.
– Prvi je Ljubomir Grgec, predsjednik LS Međimurske županije kojemu pripadam, a tu je i moj predsjednik društva Zvonko Hlebec – rekao je slavodobitnik Mirko.
Ljubomir Gregec (68) i pet godina stariji Hlebec se nadaju kako će dostići, ako ne prestići, veterana Mirka. Svaki od njih ima po 45 godina lovačkoga staža. Grgec je član LD „Jarebica“ Kotoriba.
U nedjelju, 2. siječnja, je 47-godišnji kotoripski kantor Damir Kadija proslavio 25 godina sviranja na orguljama u mjesnoj župnoj crkvi BDM u Kotoribi.
Damir je završio Orguljaško-kantorsku školu pri Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Uz sviranja na orguljama voditelj je crkvenog pjevačkog zbora. Osim na misama zbor često nastupa kao pratitelj mjesnih događanja.
Damir se pjevanjem bavi od završetka osnovne škole, što nije čudno, budući da dolazi iz glazbene obitelji.
– Rođen sam u veoma vjerskoj obitelji pošavši stopama bake i mame. U takvom okruženju i u mene se to sve nekako utkalo. Bit ću vezan za sakralnu glazbu i vodit ću zbor dokle god me bude zdravlje služilo, točnije dokle dragi Bog bude htio – kazao je Damir.
U popodnevnom i večernjem terminu sportskom dvoranom Aton trčkarali su nogometaši kategorija U-11, U-13, U-16 i U-19. Domaćin je za najbolje pripremio novčane nagrade dok su pojedinačne nagrade dijelili najboljim vratarima, strijelcima i igračima. Sam turnir okupio je veliki broj ekipa i djece koji su kroz školske praznike napunili dvoranu Aton.
U nastavku vam donosimo rezultate odigranih utakmica, kao i nagrađene ekipe i pojedince, a dodjelu možete pogledati u našem videu.
Umirovljenik Josip Pongrac (69) iz Svete Marije ovih dana na svom zemljištu od dva hektara, na Raketnici pokraj mihaljevskog kanala, posjekao je drva, doveo ih i pripremio za ogrjev za iduću zimu.
– Drva spremamo u drvarnicu, a jedan dio i na kukuružnjak, i ona će se polako posušiti prirodno, stoga ih treba pripremiti godinu dana unaprijed, kako bi bila spremna za drugu zimu – pojasnio je Josip za one koji možda ne shvaćaju zašto se već sada treba brinuti za zimu 2022. godine.
– Grijemo se isključivo na drva jer nam je to povoljnije pošto imamo svoju zemlju – dodao je Josip. U pripremi drva za iduću zimu uvijek mu pomažu supruga Marija (64) i sin Emil (40), a njihova su drva posložena savršeno uredno.
Josip je po struci kranist u mirovini, a voli provoditi vrijeme u prirodi na njihovom zemljištu kraj kanala. U slobodno vrijeme bavi se i izradom kućica za pse, koje radi ručno i s puno strpljenja, pazeći na svaki detalj, a prodaje ih po cijelom Međimurju.
Od najranije mladosti Dragutin Vadlja (65) iz Svetog Jurja u Trnju imao je težak život. Sa 16 godina bio je na teškoj operaciji kralježnice u Ljubljani i morao se čuvati teških fizičkih napora. Kasnije se ipak uspio zaposliti u čakovečkom “Trgocentru”, da bi prije dvadesetak godina otišao u invalidsku mirovinu.
Iako živi sam u kući, Dragec se nije prepustio životu koji mu je namijenila sudbina. Želio se gibati, pobjeći od svega što ga je snašlo, od muka i briga, nije bilo novca, ni tople riječi, ali nije se predavao… Svi su ga promatrali s visoka. Zato je odlučio putovati, preokrenuti potpuno dotadašnji način života. A kako nema ni automobil, ni vozačku dozvolu, u budućnost je krenuo – biciklom. I, evo, već više od dvije decenije Dragec putuje Hrvatskom i Slovenijom na svojim biciklima. Prvi sportski poklonio mu je vlasnik tvrtke Elektro-instalateri, Zlatko Zrna, iz Sv. Jurja u Trnju. Prije nekoliko godina, Zlatko Zrna kupio mu je i drugi bicikl i opremio ga sportskom odjećom.
A Vadlja putuje i putuje, počeo je pozitivno gledati na sve oko sebe, a takvu energiju širi i na sve one koje sretne od Vukovara do Dubrovnika. Vjerojatno ga i vi znate kao Drageca – ENERGIJA!SAMO POZITIVA!
– Vozeći se na biciklu upoznajem ljude, krajeve, običaje… Biciklom sam prošao cijelu Hrvatsku, gotovo da nema većeg mjesta u koje nisam stigao na dva kotača. Već me mnogi ljudi pozdravljaju, mašu, a ja samo dignem palac i umjesto bilo kakvog pozdrava samo doviknem “Pozitiva” ili “Energija”. Nekima je to smiješno, ali ima puno i onih koji slijede moj primjer i već ih srećem na cesti kako uporno bicikliraju – kaže Dragec, koji otkako vozi bicikl nije bio prehlađen niti imao bilo kakvu drugu bolest. I liječnik mu je preporučio da nastavi voziti, jer je dobro zaliječio rane od operacije u mladosti. Cijepio se i protiv korone dva puta. Uskoro će i treći put.
– Uz pomoć bezbroj dobrih ljudi koji su me sponzorirali, biciklom sam prošao više tisuća kilometara. U spomen na žrtve Vukovara dva puta sam prošao rutu od Čakovca, preko Osijeka do Vukovara, a onda natrag preko Iloka, Slavonskog Broda i Siska do Čakovca. Rutu sam produžio do Zagreba, Rijeke, Ogulina, Zadra, Pakoštana, gdje sam upoznao generala Antu Gotovinu, a onda nastavio do Šibenika i Ploča do Dubrovnika. Vozio sam i Slovenijom, a ove godine planiram odvoziti od slovenskog Dobrovnika u Prekmurju, do našeg Dubrovnika. Bit će to novi izazov, ali vjerujem da ću uspjeti. Pun sam pozitivne energije koja me stalno tjera dalje. Zato i svakodnevno treniram dok je lijepo vrijeme – ističe Dragutin Vadlja, koji se za naš razgovor i fotografiranje posebno pripremio. Ošišao se i obrijao.
Pitali smo ga, postoje li uređene biciklističke staze diljem cijele rute koju je odvozio?
– Slabo. Kod nas je još dobro, a evo grade se i nove baš od Čakovca, preko Štefanca i Male Subotice do mojeg Jurja u Trnju. No, tamo gdje od prije postoje biciklističke staze, moram reći, uglavnom se slabo održavaju. Ponegdje već nema asfalta pa gume stalno pucaju – kaže Dragec.
Od ove godine počeo je sudjelovati i na trkama. Ne samo biciklističkim, nego i onim klasičnim. Trčao je u Domašincu, Maloj Subotici i još nekim mjestima.
– Bitno je održavati i povećavati kondiciju – kroz smijeh govori Dragec.
Želja mu je da do kraja sredi kuću u kojoj stanuje. Kupaonu je uredio, sad još kuhinju i sobu, da mu bude lijepo i ugodno kad se vrati s puta. Neki dobri ljudi, pa i načelnici pojedinih općina, obećali su mu pomoći u tome, kao i domaći poduzetnici. Želio bi da na novoj fasadi kuće ispiše velikim slovima: ENERGIJA, POZITIVNA VIBRACIJA!
Dobrosusjedski odnosi lovačkih društva, LD “Jastreb” Domašinec i LD “Fazan” Dekanovec, već desetak godina njeguju tradiciju zajedničkog susreta nakon lova na sitnu divljač koji je održan danas (2. siječnja). Mjesto susreta jednom godišnje je u dijelu sjevernog Murščaka, Vrbulji kod Mure.
Lov je uz međusobnu razmjenu iskustava i ideja, prilika da se steknu nova poznanstva, održe kontakti i nastavi briga za divljač i lovište.
Četrdesetak članova, u prekrasnom novogodišnjem danu, podružilo se u prirodi uz lovačku delikatesu divljeg veprića ispod peke.
Velečasni Stjepan Berljak, župnik župe sv. Margarete u Donjoj Dubravi, dostavio nam je statistiku župe za godinu na izmaku.
U 2021. godini u crkvi sv. Margarete kršteno je 19-ero djece. Godinu prije krstilo se 13-ero djece. Umrlo je 37 stanovnika Donje Dubrave, a godinu prije 33. Vjenčala su se 2 para, isto kao i prošle godine. Podijeljeno je ukupno 6934 pričesti.
Započeo je i tradicionalni obilazak kuća u Maloj Subotici, nakon što je nedavno tu dužnost od bivšeg, sada umirovljenog Đure Vukalovića, preuzeo novi župnik, Tomislav Kos. S posvećenjem domova krenulo se već nakon Božića s istočnog dijela Općine, Držimurca-Strelca, preko Palovca, pa do Male Subotice, a uskoro je na redu i Sveti Križ.
Već dobro uhodana, baka Ana (93), željno je iščekivala trenutak da upozna novog župnika te se s pripremom, naravno uz pomoć ostalih članova obitelji, krenulo od ranih jutarnjih sati. Kuća se pospremila i uglancala, a na stol su postavljeni pšenica, raspelo i dvije zapaljene svijeće. Župnik je ovog puta iznenadio baku Anu iako ga je ona povremeno s puta škicala da provjeri kod koje kuće se trenutno nalazi. Kolači, vino i voda isto su bili ponuđeni, ali ih je župnik Kos, uz pratnju iz crkvenog odbora, pristojno odbio. Nećemo im to uzeti za zlo jer kolača i aperitiva im sigurno u obilasku nije nedostajalo.
Nakon blagoslova, župnik Kos, vedrog duha je bacio koju šalu i pristao na fotografiju.
Iako ima već 82 godine, umirovljenik Slavko Vidović iz Podturna, poznat po izradi autohtonih podturenskih fašničkih maski, tzv. čaplji, u odličnoj je kondiciji i kaže: „Delal bum te čaplje sve dok me zdravlje drži!“, a u svojim radionicama, osim čaplji, ima i svašta zanimljivog…
Po struci stolar, koji je obuku za stolara započeo još kao dječak od 14,5 godina te je cijeli život proveo radeći stolariju, a danas umirovljenik, Slavko Vidović je uvijek u pokretu i danas ima puno toga za raditi. Izrađuje poznate Podturenske čaplje kao maske i suvenire te radi ili popravlja stolariju članovima obitelji i prijateljima.
Napravio je i dugovječne, masivne okvire za krevete od jasena i jabuke za svoje roditelje, koji su ih nadživjeli, renovirao jedan ormar iz 1936. godine itd. U kući je popravio ili izradio gotovo kompletnu stolariju, parkete, vrata, stol i stolce, namještaj… Prije desetak godina napravio je i veliki regal i ormariće za svećenikove stvari u crkvi u Podturnu, dug 6.5 metara, koji će, kaže, biti u crkvi još stoljećima.
Ističe da je glavninu života kao stolar radio sve ručno, od masivnog drva, bez današnjih strojeva za prešanje, iverice…
– Danas sve ide strojno i nema majstora za ručnu izradu. Nekad smo sve radili ručno, od masivnog drveta, ali bilo je kvalitetnije i dugovječnije – priča nam Slavko.
Ormar iz 1936. godine kojeg je Slavko restaurirao
A koja je tajna njegove dugovječnosti?
– Puno se krećem i stalno nešto radim, iako ne idem okolo zbog korone, već samo do trgovine, pa malo idem na masažu, malo popijem kakvu tableticu protiv bolova jer me muči kičma, i to je to – priča Slavko, osoba koja je podturenske čaplje dovela na pijedestal i učinila ih zaštitnim znakom općine Podturen.
Rado se prisjeća i prošlosti, pa smo ga pitali kako je uopće sve počelo i saznali da je svoju prvu „čaplju“ napravio s 15 godina, a danas u svojoj radionici trenutno ima cijeli niz fašničkih maski i suvenira u izradi, kao i da popravlja one stare. Svake godine posuđuje mještanima čaplje, koje idu po naselju, neki ih i kupe. Posjećuju ga i vrtićke i školske grupe i bez njega Podturen ne bi bio to što je. Iako, sama ideja o klepečućim fašničkim maskama na štapu postoji u Podturenu već dugo.
Odakle klepečuće podturenske maske?
– Klepetanje u vidu lampi već je postojalo u Podturnu kao fašničke maske, još od vremena Austro-ugarske. Kad su mještani prvi put izašli van s tim klepečućim maskama na štapu, u plahtama (tad su ih zvali lampama) za fašnik, mnogi ljudi su se prepali, ha ha – prisjeća se Slavko i dodaje kako su se mještani svake zime u veljači maskirali i posjećivali rodbinu i prijatelje, plesali i bajali. Zima je bila duga i bilo mi je dosadno, pa su se na taj način zabavljali.
– Jedan dečec u Podturnu je rekao svom tati, Viktoru Martinjašu: „Tata, ja bi išel med maškare, daj mi napravi nekaj!“ i tako mu je tata, tokar, napravio prvu čaplju. Također je klepetala i imala plahtu. Kad je on došao, djeca su povikala: „I čaplja je došla!“, a svima se svidjela jer Podturen je mjesto u kojem je nekad, zbog blizine Mure, bilo jako puno i čaplji i roda – kaže Slavko.
I „pajcek“ je Čaplja!
Nakon toga čaplja je postala uobičajena na fašniku u Podturnu i danas autohtone podturenske maske nose ime „čaplje“ po sivoj čaplji, bez obzira što, zahvaljujući Slavku Vidoviću, uključuju i druge životinje: rode, krave, jarce, pa čak i svinje. U Slavkovoj garaži s čapljama, na štapu ponosno stoji i jedan „pajcek“.
– Ja sam tada bio 10-godišnji dečec. Sjećam se da je poslije 2. svjetskog rata maskiranje bilo zabranjeno radi sprječavanja osveta. To je počelo popuštati 50-ih godina, ali još je znala patrolirati policija, sjećam se da smo se znali skrivati i čekati da ode.
– Svoju prvu čaplju napravio sam sa 15 godina. Došli su mi u stolariju gdje sam radio stariji dečki i rekli „Slavko, ajde i ti jednu napravi“, pa sam se zainteresirao za to i ubrzo ih počeo izrađivati i popravljati. Neko vrijeme sam prestao, naime 1966. sam otišao na pet i pol godina u Austriju, gdje sam radio stolariju i osigurao si dodatnu mirovinu, koja mi danas dobro dođe – priča Slavko.
Podturenski suveniri – mini Čaplje
Za jednu Čaplju treba mu dva-tri dana
Nakon povratka u Hrvatsku, Slavko se dalje intenzivno bavio stolarijom, ali se vratio i svom dragom hobiju – izradi autohtonih podturenskih „čaplji“. Radi ih od vrbe i lipe u svojim radionicama kraj kuće, dok mu društvo prave jedan mazni mačak i opasan čuvar kuće, belgijski ovčar Rex. Za jednu masku potrebno mu je dva -tri dana, a sve počinje obradom kalupa na dva dijela (koji se spajaju kožom kako bi mogli klepetati), njihovim rezbarenjem u oblik određene životinjske glave, bojanjem i postavljanjem na štap, dok se na koncu oko štapa postavlja plahta.
Podturenski suveniri
Slavko Vidović osmislio je i podturenske suvenire – mini čaplje, odnosno domaće životinjice na stalku, koje također klepeću, a svaka ima i žig „Podturenska čaplja“. Godine 2006. godine za njih je dobio i nagradu za najsuvenir Turističke zajednice Međimurske županije. U Međimurju inače postoje samo tri priznate autohtone maske: pikač u Selnici, larfa u Turčišću te čaplja u Podturnu.
– Kaj Međimurci delaju dok nikaj ne delaju? Ja eto, čaplje – rekao je Slavko, u čijem domu nikad nije dosadno. Njegova supruga Ljubica i on svoju veliku kuću dijele sa sinom Ivicom i unucima Markom (22) i Lovrom (21).
– Kad su bili mlađi, stalno su visjeli u mojoj radionici, međutim zbog obveza više ne stignu, ali uvijek su mi spremni pomoći u svemu – kaže Slavko, te ističe i da ima kći Vesnu, koju je život odveo u Zagreb.
Zajedno sa suprugom, Slavko je i član KUD-a Podturen. Mnogo su godina sudjelovali na popevkama i podučavali mlađe članove starinskim običajima. Danas zbog korone nisu toliko aktivni.
Sa suprugom Ljubicom dugogodišnji je član KUD-a Podturen
U njihovom domu ćete pronaći, očuvane, i razne starinske strojeve, kao što su onaj za ruženje kukuruza (tzv. ružđara za kuruzu), prešu za grožđe, kolovrati i vitlo za lan, alate za čupanje drača… Slavko planira jednoga dana sve to postaviti u etno kuću… Želimo mu puno sreće!
