Nedavno je otkrivena sedma lokacija “livada“ na području Općine Donji Kraljevec, na kojoj se nalaze najveća prirodna staništa kockavice u Međimurju. Ovih dana samo na jednoj od tih sedam livada procvalo je više od 300 kockavica!
Kockavica (Fritillaria meleagris L.) zeljasta je trajnica iz porodice ljiljanja koja niće iz lukovice. Uglavnom cvate u ožujku, a vrlo se rijetko javlja i u travnju! Ponekad se mogu pronaći primjerci sa dva cvijeta na jednoj stabljici te latice u vrlo svjetlioj nijansi (kremasto bijela boja). Kockavica je otrovna biljka. Nakon oprašivanja, latice joj otpadnu te se plod na stabljici uspravi i takav naraste do 40 cm. Nastanjuje nizinska vlažna staniša.
Kockavicu pratim od 1999. godine, na području Općine Donji Kraljevec te na još tri Donje Međimurske općine (Domašinec, Sveta Marija i Donji Vidovec). Nažalost, svake godine smanjuju se prirodna staništa kockavice, jer neki vlasnici ili korisnici tih parcela, zbog financijskog poticaja jednostavno takvu livadu preoraju u oranicu ili je devastiraju sjećom obližnjih stabala.
Široj javnosti kockavicu sam predstavio 2007. godine, u sklopu Porcijunkulova u Čakovcu (Izlozi u pješačkoj zoni Ulice kralja Tomislava), izložba 100 fotografija vaskularne flore pod nazivom “CVETJE MEĐIMURJA“. U Donjem Kraljevcu od 2009. godine, također jedna oveća fotografija kockavice, krasi jedan hotel. U knjizi “MEĐIMURSKO JE,“ iz 2018. godine, u poglavlju BILJKE, unutar 25 vrsta vaskularne flore, također je opisana i kockavica.
Kockavica je strogo zaštičena Zakonom o zaštiti prirode te se nalazi u Crvenoj knjizi vaskularne flore Hrvatske.
Ako je već netko želi imati da mu u proljeće krasi okučnicu, njezine lukovice bez problema može naručiti preko interneta, a ne nikako je brati ili iskapati iz njezinog prirodnog staništa.
Zanimljvo pitanje županu Međimurske županije, Matiji Posavcu, uputio je vijećnik Skupštine MŽ, Jurica Mesarić (HDS). Naime, njega ne čudi što se u Međimurju grade (ili su izgrađene) brojne sportske dvorane, a nemaju dodatni sadržaj kao što je kafić, frizerski salon, ljekarna i slično.
-Zbog čega se današnje sportske dvorane grade po starom sistemu, a ne po novom moderno, modularnom načinu. Tako bi se, primjerice, u sklopu dvorana izgradili poslovni prostori od javnog i privatnog interesa, a u koji bi uselili, na primjer, obiteljski liječnik, ljekarnik, stomatolog, neki manji start up obrtnici i pružatelji usluga. Gradnja sportskih dvorana mora biti pro zapadno orijentirana, a ne kao u prošla “socijalistička” vremena – konstatirao je Jurica Mesarić.
-Slažem se s ovakvim razišljanjima, ali tu ima jedan osnovni problem, a to je što su sve dvorane više-manje školske – kazao je župan Posavec.
-Uglavnom se financiraju sredstvima nadležnog ministarstva, odnosno Vlade RH. Nalaze se u sastavu škola i moraju se graditi prema propisima i pravilima koje propisuje prosvjetna struka. Ona određuje što može, a što ne! Dok je to tako, situacija se neće mijenjati. No, ostajem uvjerenja da bi uplaćeni najam prostorija poduzetnicima znatno olakšao održavanje dvorana, koje je sada izuzetno skupo – odgovorio je župan Matija Posavec.
Nakon otvaranja novouređenoga prostora za ranu intervenciju u djetinjstvu, 24. ožujka, župan Međimurske županije Matija Posavec održao je sastanak s ministricom zdravstva doc. dr. sc. Irenom Hrstić s kojeg u javnost ide sjajna vijest. Projekt formiranja centra za palijativnu skrb Međimurske županije bit će realiziran u vrlo bliskoj budućnosti. Županu Posavcu pošlo je za rukom uvjeriti ministricu da se isplati podržati tako kvalitetan projekt dragocjen našoj zajednici: „Palijativni centar je naš prioritet, civilizacijski iskorak koji je naša zajednica zaslužila, kao što je i kvaliteta ovoga projekta zaslužila realizaciju“, ponovo je istaknuo župan, nakon što je ministrici Hrstić pokazao sanirane i obnovljene prostore Feštetićeve kurije i jezgrovito predstavio projekt te mogućnosti realizacije.
Za projekt je, podsjetimo, Međimurska županija ishodila građevinsku dozvolu, a sada je dogovoren model koji omogućava najbržu moguću realizaciju. U Fešetićevoj kuriji u krugu zdravstvenih ustanova u Čakovcu uredit će se stacionar za palijativnu skrb, prostori za palijativne mobilne timove, ali će ostati i prostora za širenje djelatnosti Doma zdravlja Čakovec. Županijska bolnica Čakovec će svojim palijativnim posteljama osiguravati akutno zbrinjavanje palijativnih bolesnika, čime će palijativa u našem kraju biti u potpunosti zaokružena. Ministrica Hrstić modelu je dala punu podršku: „Za palijativni centar više ne morate brinuti. Ovo rješenje je sveobuhvatno, a time i strateško, što ću prenijeti premijeru, te nam preostaje da ga Vlada provede kroz zaključak“, rekla je ministrica Hrstić.
Time više nije upitna podrška Vlade od 6 milijuna eura Međimurskoj županiji za ovaj projekt, a ostatak sredstava Međimurska županija će osigurati iz proračuna.
UZLET MEĐIMURSKOG ZDRAVSTVA
Ravnatelji naših zdravstvenih ustanova iznijeli su ministrici najveće izazove s kojima se suočavaju, te predstavili dosege. Ravnateljica Zavoda za javno zdravstvo Međimruske županije prim. Marina Payerl-Pal, dr. med., zamolila je i dobila podršku ministrice u rješavanju pitanja akreditacija laboratorija ove ustanove, čiji broj raste, no taj razvoj HZZO ne prati.
Ravnateljica Zavoda za hitnu medicinu Međimurske županije Vladimira Križaj Grabant predstavila je projekt u kojem bi nastao servisno-tehnički objekt, važan za održavanje voznoga parka, s helidromom na krovu, također u krugu naših zdravstvenih ustanova, te dobila odgovor da se i za taj projekt mogu pronaći sredstva s obzirom da Ministarstvo planira osloboditi novac za gradnju sletnih mjesta za medicinske helikoptere.
Ravnateljica Doma zdravlja Čakovec Vlatka Pleh istaknula je ponos zbog uspješno popunjene mreže primarne zdravstvene zaštite u Međimurju, te najavila novi projekt u koji ustanova ide s Međimurskom županijom – podizanje kata na zgradi Doma zdravlja, gdje će biti smješten dispanzer za ranu intervenciju, ambulanta za mentalno zdravlje te će se otvoriti mogućnosti za daljnje širenje specijalistike. Uređenjem Feštetićeve kurije i razvojem palijativne skrbi u okrilju Doma zdravlja, otvaraju se perspektive za ostvarenje naše vizije, naglasila je doktorica Pleh.
Ravnatelj Županijske bolnice Čakovec Nikola Hren zahvalio je ministrici na ulaganjima države u ustanovu, te istaknuo novu salu za interventnu kardiologiju, kao i skoro otvaranje nove ginekološke sale kao aktualne iskorake koji doprinose boljoj skrbi za pacijente.
Sastanku su prisustvovali i saborski zastupnici iz Međimurja Boška Ban, Ljubomir Kolarek i Ivica Baksa, županijska pročelnica za zdravstvo Sonja Tošić Grlač, predsjednik županijske Skupštine Dragutin Glavina, zamjenik župana iz redova romske manjine Elvis Kralj, predsjednik Upravnog vijeća Doma zdravlja Jurica Vidović i predsjednik Upravnog vijeća Zavoda za javno zdravstvo Predrag Kočila.
Marta Kranjčec iz Varaždina ušla je u povijest kao prva žena u Hrvatskoj koja je formalno postala posvećena djevica. Iako je već godinama živjela svoj poziv u tišini, moleći za svećenike, njezina odluka sada je postala vidljiva u životu Crkve. Za Bitno.net je ispričala svoju životnu priču
Marta Kranjčec prva je žena u Hrvatskoj koja je, barem formalno, postala posvećena djevica. Premda je već dvanaest godina osobnim zavjetom trajnog djevičanstva bila potpuno posvećena Bogu kroz molitvu i služenje, tek je 2. veljače 2026. godine, na Dan posvećenog života, u varaždinskoj katedrali od biskupa Bože Radoša primila čin posvete. Ona je djevičanstvo izabrala kao svoj životni put, ali ne kao članica nekoga crkvenoga reda, družbe ili društva apostolskoga života (tzv. svjetovni instituti), nego je njezina referentna zajednica mjesna Crkva (biskupija), a poglavar mjesni biskup.
Naša sugovornica je odrasla, živi i djeluje u Varaždinu, ali je rođena „preko Drave“, u Čakovcu, 14. studenoga 1983. godine, na spomendan sv. Nikole Tavelića. „Kroz život sam se uvijek pitala zašto me toliko dotiče odlomak evanđelja o jerihonskom slijepcu“, prisjeća se Marta. Tek mnogo godina kasnije shvatila je da evanđeoski ulomak koji ju je pratio gotovo cijeli život ima neobičnu poveznicu s njezinim rođendanom. Tijekom studija otkrila je jednostavnu, ali snažnu molitvu koju kršćanska tradicija poznaje kao Isusovu molitvu. Kasnije ju je često kao studentica ponavljala dok bi se vozila tramvajem: „Isuse Kriste, Sine Boga živoga, smiluj se meni grešniku.“ Godinama kasnije iz znatiželje je u digitalnom liturgijskom kalendaru potražila koja su se čitanja čitala na dan njezina rođenja. Iznenadila se kada je otkrila da se upravo te nedjelje čitao evanđeoski ulomak o jerihonskom slijepcu. „On je Isusu uputio gotovo istu molitvu: ‘Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!’“, objašnjava nam Marta.
Mala Marta s roditeljima
Odrasla je u tradicionalnoj katoličkoj obitelji kao jedinica. Roditelji su je nazvali po svetoj Marti iz Betanije, ali su joj pri krštenju pridodali i ime Marija. „Mislim da roditelji nisu ni bili svjesni kako su time spojili dvije dimenzije – molitvu i služenje. Uvijek sam se šalila da, kad jednom dođem gore, neću znati na koje se ime trebam odazvati“, govori kroz smijeh. Još kao djevojčica bila je snažno vezana uz varaždinsku župu sv. Vida koju vode kapucinski franjevci. „Bila sam ono dijete koje mirno sjedi na klupčici ispovjedaonice i promatra što se događa u crkvi“, kaže. Posebno rado pamti dane provedene u samostanu. „Najljepše uspomene iz djetinjstva vezane su uz samostanske hodnike. Tamo sam mogla slobodno trčati i smijati se, a franjevci me nikada nisu ‘špotali’. Osjećala sam se prihvaćeno, kao kod kuće.“ Prisjeća se i razgovora s fra Konradom Šprajcom u samostanskoj porti. „Ne mogu se ni sjetiti o čemu smo sve pričali, ali sigurna sam da je mnogo toga ostalo duboko u meni. Bilo mi je jednostavno lijepo u mojoj župnoj zajednici.“, piše Bitno.net.
Kako je pronašla svoju zajednicu
U tinejdžerskim godinama Marta nije prolazila kroz dramatičnu krizu vjere. I dalje je redovito odlazila na svetu misu, ali je u srcu osjećala da njezina vjera mora sazrijeti. „Došao je trenutak kada je djetinja vjera, koju sam primila od roditelja, trebala postati moja. Morala sam si postaviti pitanja: tko je za mene Bog, zašto idem na misu i zbog čega služiti drugima.“ To razdoblje opisuje kao vrijeme potrage i povlačenja u sebe, u kojem je tražila odgovore na važna životna pitanja. Primjećivala je i da se po nekim stavovima razlikuje od vršnjaka, osobito kada je riječ o sakramentalnom životu i čistoći. „Treba naglasiti da nikada nisam imala osjećaj da zbog toga moram skrivati svoja uvjerenja. Mogla sam jasno izreći svoje mišljenje i stati iza svojih izbora“, kaže.
Pravi preokret dogodio se kada je, na poticaj svoje profesorice vjeronauka, uršulinke s. Bogoljube Cifrek, došla na molitveni susret mladih u Varaždinskom ordinarijatu. „Na prvom susretu osjetila sam neki klik; u srcu sam znala da bih ovdje trebala doći ponovno.“ Ipak, drugi dolazak nije bio tako jednostavan. „Sjećam se da sam kao sedamnaestogodišnjakinja kružila parkom oko katedrale i razmišljala hoću li ući u crkvu ili se ipak vratiti kući.“ U tom trenutku prišao joj je jedan student s kojim se naposljetku pojavila na vjeronaučnom susretu. Skupina mladih okupljena oko vlč. Damjana Korena kasnije je postala jezgra pastorala mladih Varaždinske biskupije, dok je Marta u toj zajednici pronašla mjesto u kojem su njezina pitanja dobila odgovore, a vjera dobila konkretniji oblik.
Nakon gimnazije upisala je biologiju na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. „Budući da su moji roditelji prirodnjaci – mama profesorica biologije, a tata fizičar i sveučilišni profesor – prepoznala sam talent i sklonost ka prirodoslovlju. Biologija me privlačila jer me oduvijek fascinirao misterij života: kako funkcionira priroda, organizmi koje vidimo i oni koje ne vidimo, ali i odnosi među živim bićima.“ Marta je tijekom studija počela ozbiljnije promišljati o odnosu znanosti i vjere te se pitala nadopunjuju li se ili su u sukobu. „Ubrzo sam shvatila kako su njihova preklapanja očita, pogotovo kada sam uvidjela da su mnogi veliki znanstvenici bili vjernici“, kaže.
Dok je od ponedjeljka do petka studirala u Zagrebu, vikendom je gotovo redovito putovala u Varaždin kako bi sudjelovala u životu svoje zajednice, u pastoralu mladih i Zboru mladih Varaždinske biskupije. Subote su bile rezervirane za probe zbora i susrete, a nedjeljom navečer slavila se misa mladih. „Nakon večernje nedjeljne mise ili ponedjeljkom rano ujutro vraćala bih se u Zagreb, spremna za novi tjedan“, prisjeća se Marta. Nakon što je vodstvo zajednice mladih i postorala mladih Varaždinske biskupije preuzeo vlč. Tihomir Kosec, Marta se još snažnije uključila u život lokalne Crkve jer je imenovana tajnicom Ureda za mlade, što je za nju značilo novi oblik služenja i dodatnu odgovornost u radu s mladima Varaždinske biskupije. Kasnije je, odnosno prije tri godine, počela djelovati i kao glavna koordinatorica trajnog euharistijskog klanjanja u Varaždinu.
Suradnici i animatori u Pastoralu mladih Varaždinske biskupije
‘Gdje me Bog zove?’
Nakon završetka inženjerskog smjera biologije dogodilo se nešto što Marta doživljava kao jasan znak Božje providnosti. Premda ranije nije razmišljala o radu u školi, ubrzo nakon diplome otvorila su se vrata upravo u tom smjeru. „Čim sam diplomirala i prijavila se na burzu rada, odmah su me nazvali iz jedne škole; prihvatila sam ponudu, počela raditi kao profesorica biologije i ubrzo zavoljela rad s mladima“, kaže Marta.
Marta je nakon studija počela ozbiljnije promišljati o svojem životnom putu. Pitala se gdje je Bog zove: u brak ili u redovnički život. „Tijekom studija bila sam u nekoliko veza. To su bili zaista krasni dečki, ali negdje duboko u sebi znala sam da to nije moj put. Osjećala sam da me Bog zove u nešto drugo. Znala sam da postoji više mogućnosti i nisam htjela ništa forsirati. Strpljivo sam čekala i tražila odgovor.“ Čitala je o redovničkim zajednicama, upoznavala različite oblike katoličke duhovnosti i susretala redovnice iz različitih redova, ali ništa je nije toliko privuklo da bi mogla reći: „To je to.“
Gimnazijski dani
Molitva za svećenike
U tom razdoblju dogodio se još jedan snažan duhovni poticaj koji je obilježio njezin život. Još kao studentica, nakon jedne svete mise, osjetila je duboki nutarnji poticaj da počne moliti za svećenike. „Iskreno, bila sam zbunjena. Pomislila sam kako još nisam ni svoj molitveni život do kraja uredila, a sada bih trebala moliti za svećenike“, prisjeća se. U početku je to bila vrlo jednostavna molitva: jedan Očenaš dnevno, zatim desetica krunice. U međuvremenu je otkrila sv. Ivana Vianneya, koji ju je oduševio svojom jednostavnošću, dosljednošću i vjernošću Kristu. Kako je vrijeme prolazilo, Martinа molitva postajala je sve dublja i intenzivnija; počela je redovito moliti za svećenike pred Presvetim oltarskim sakramentom i prikazivati ih u krunici.
S vremenom je primijetila kako joj se sve više svećenika povjerava i stavlja svoje služenje u njezine molitve. „Prihvatila sam to kao dio svojega molitvenog poziva i kao nešto što Bog od mene traži. Uz to su dolazila i iskušenja, pogotovo s one druge duhovne strane kojoj se ne sviđa poticanje na molitvu za Svetog Oca, biskupe i svećenike“, prisjeća se. Objašnjava kako je u molitvi vrlo konkretna jer u njoj izgovara imena svih svećenika u biskupiji.
Prije dvanaest godina, u razgovorima s vlč. Tihomirom Kosecom, Marta je prvi put čula za ono što Crkva naziva „trećim putem“ – poziv posvećene djevice. Tada je počela odlučivati o načinu života koji će tek nedavno, nakon posvete u varaždinskoj katedrali, poprimiti formalni oblik. Premda je riječ o jednoj od najstarijih tradicija u Katoličkoj Crkvi, u Hrvatskoj se o tom pozivu relativno malo zna. Posvećene djevice (Ordo virginum) su žene koje se Bogu posvećuju zavjetom trajnog djevičanstva, ali ne žive u samostanu, nego ostaju u svijetu, u svojim gradovima, na radnim mjestima i u svakodnevnom životu, dok svoj život predaju Kristu i služenju Crkvi. Ovaj oblik života potječe još iz prvih stoljeća kršćanstva. Žene su iz ljubavi prema Kristu odlučivale živjeti u djevičanstvu i posvetiti se Bogu u potpunosti. Među njima su i poznate svetice poput svete Agneze Rimske, svete Lucije, svete Cecilije, ali i Angele Merici, osnivačice uršulinki, uz koje je i naša sugovornica bila čitav život povezana.
Marta s vlč. Damjanom Korenom (lijevo) i vlč. Tihomirom Kosecom (desno)
Žena koja osjeti takav poziv prolazi razdoblje razlučivanja i formacije u svojoj biskupiji. Kada biskup prepozna autentičnost njezina poziva, predsjeda svečanom obredu posvećenja djevice. U njemu žena javno obećava trajnu čistoću, predaje svoj život u službu Kristu i Crkvi te prima znakove posvećenja: prsten kao znak zaruka s Kristom, vjenčić ili veo kao znak djevičanstva i čistoće te časoslov kao znak molitve Crkve. Marta se smatra prvom posvećenom djevicom u novije doba u Hrvatskoj. Premda se pretpostavlja da postoji određeni broj žena u Hrvatskoj koje žive ovaj poziv, Marta je prva koja je prošla službenu posvetu, što je postalo moguće nakon što su uređeni svi kanonski i liturgijski preduvjeti.
Razlika između posvećenih djevica i svjetovnih instituta posvećenog života
Premda živi u svijetu i zaposlena je, Marta redovito moli časoslov i svetu krunicu te svakodnevno sudjeluje na svetoj misi. Budući da nije redovnica, ne nosi habit, ali na ruci joj blista posvetni prsten. „Ja sam još prije dvanaest godina, kada sam počela živjeti trajno djevičanstvo, osjetila poseban mir; znala sam da je to moj put i nestala je svaka tjeskoba. Prestala su pitanja: što ako ne želim biti supruga ni redovnica? Sada sam znala što želim biti“, prisjeća se Marta.
Često odgovara na pitanja o razlici između posvećenih djevica i svjetovnih instituta posvećenog života. Posvećene djevice zavjetuju trajno djevičanstvo i svoj život predaju Bogu pred biskupom, ostajući u svijetu, a njihov poziv Crkva priznaje i nadzire. Svjetovni instituti okupljaju muškarce i žene koji žele posvetiti život Bogu unutar organizirane zajednice. Glavna razlika je u tome što posvećene djevice primaju čin posvete od biskupa i djeluju individualno, dok članovi svjetovnih instituta djeluju kroz zajednicu i često polažu zavjete slične redovničkima.
„Nadam se da će uskoro u Hrvatskoj biti više posvećenih djevica, svaka sa svojom karizmom, pa ćemo se međusobno podržavati i stvarati zajedništvo“, kaže. Objašnjava kako je ovaj poziv na Zapadu uobičajen te da su posvećene djevice tijekom Jubilarne godine imale susret u Rimu, što potvrđuje da su prepoznate od Crkve. „One su dragocjen segment naše Crkve, koji u Hrvatskoj još nije zaživio, što ne znači da i neće.“
Na Grintovcu (najvišem vrhu Kamniško-Savinjskih Alpi)
‘Poziv koji ne pripada samo meni’
Priznaje kako je spoznaja da je prva posvećena djevica u Hrvatskoj u njoj probudila strah Božji prema onome što joj je povjereno. „Svjedočki moment je važan jer taj poziv ne pripada meni, nego ga Bog daruje i drugima, cijeloj Hrvatskoj, ženama koje su možda tiho živjele ovaj način života, ali žele biti transparentne pred Crkvom. Čini mi se da sam svoju odluku da živim posvećenim laikatom činom posvete učinila vidljivom; ušla sam u brak s dragim Bogom pod okriljem Crkve i u poslušnosti svojem biskupu“, objašnjava.
Čin posvete u katedrali uslijedio je nakon čitanja evanđelja. U tom je trenutku Marta pristupila oltaru, a u rukama je držala svijeću, što simbolizira mudru djevicu. Potom je odgovarala na biskupove upite, zatim je slijedila prostracija, nakon toga biskupova posvetna molitva, a potom je Marta primila posvetni prsten i časoslov. Nakon toga uslijedila je euharistijska žrtva.
„Moram priznati da sam do samog tog trenutka bila blago nervozna jer ne volim biti u središtu pažnje, pa mi je teško palo što sam bila jedina i što je pažnja bila usredotočena na mene. Međutim, kada je započela sveta misa, uspjela sam se usredotočiti na čin posvete. Znala sam da sam se na ovo pripremala molitvom, postom i askezom, tako da sam u katedrali napokon primila puninu. Legla sam na taj tepih u prostraciji kao stari čovjek i podigla se kao nova osoba. Znala sam da sam u toj novosti i dalje stara Marta, ali da u meni od sada djeluje novi Duh. Na tome možeš samo u tišini zahvaljivati“, objašnjava.
Posveta u varaždinskoj katedrali / Foto: Varaždinska biskupija
‘Ljude muči taj pojam djevičanstva’
Priznaje da se ponekad susreće s predrasudama okoline. „Čini mi se da ljude najviše muči taj pojam djevičanstva; nepojmljivo im je zbog čega bi se netko odrekao obitelji i živio bez užitaka. Moji bližnji su me u ljubavi znali pitati kako se nosim s tim kritikama. Ja sam potpuno mirna jer znam da pojedine kritike, na koje sam najčešće nailazila u komentarima na portalima, ne izlaze bez razloga, nego se iza njih krije duboka povrijeđenost koju Zli iskorištava. Zbog toga treba znati razlučiti izrečeno od osobe. Pokušavam ih zavoljeti, ne zamjerati im i moliti za njih“, kaže.
Marta ističe kako oblik života i stalež nisu toliko važni koliko ispunjenje Božje volje koja s njima dolazi. “Ako znam zbog čega sam pozvana nešto živjeti, taj stalež dobiva puni smisao. Stekavši sigurnost poziva na molitvu i post za svećenike po euharistijskom klanjanju, poziv na posvećeno djevičanstvo bio je logičan slijed koji je dobio svoju puninu”, objašnjava.
Martin posvetni prsten / Foto: Varaždinska biskupija
Nenametljivo, ali postojano ‘da’
Svatko od nas ima neke oltare na koje se vraća kada mu je teško, kada se osjeća usamljeno i neshvaćeno, pa čak i prezreno. Martin oltar zasigurno je čin posvete u varaždinskoj katedrali, kada su iza nje stajali svi njezini bližnji i kada je sve sjelo na svoje mjesto. „Sve što se događalo u mojem životu nije bilo bez razloga i sve je napokon dobilo smisao u trenutku kada sam se pred svojom Crkvom i u poslušnosti biskupu posvetila svojem Zaručniku“, zaključuje.
Martina priča ostaje tiho, ali snažno svjedočanstvo da Bog svakoga od nas na različite načine poziva na potpuno predanje, i to usred svakodnevnog života. Put posvećene djevice možda je skriven od očiju svijeta, ali donosi obilne plodove za Crkvu i društvo, često upravo ondje gdje se najmanje primjećuje, a najviše daruje. Upravo u toj skrovitosti leži snaga Martina nenametljivog, ali postojanog „da“ Gospodinu.
Veliko srce i čista dobrota – tim bi se riječima mogla sažeti aktivnost provedena u OŠ Gornji Mihaljevec uoči Svjetskog dana osoba s Down sindromom. Upravo su radost, ljubav, dobrota i iskreno prijateljstvo obilježili druženje s bivšom učenicom Stelom Lovrec.
Stela i njezina majka Nada bile su gošće škole, kako bi učenici i djelatnici iz prve ruke saznali više o načinu života, iskustvima i izazovima s kojima se susreću osobe s ovim sindromom.
Stela je u međuvremenu završila srednju školu i stekla vještine šivanja te je predstavila što sve izrađuje zajedno s majkom na šivaćem stroju. Među radovima su bile torbe, pregače, jastuci i košare. Osim toga, Stela se pokazala i kao talentirana umjetnica – donijela je desetak svojih crteža koji su nakon susreta izloženi u školskom hodniku.
Uz kreativni rad, Stela voli glazbu i ples. Na susretu s učenicima 6. razreda spremno je odgovarala na brojna unaprijed pripremljena pitanja, a u razgovoru je sudjelovala i njezina majka Nada. Razgovor je protekao u vedrom i zanimljivom ozračju, a na samom kraju Stela je izvela svoj omiljeni ples s originalnom koreografijom na pjesmu Golden iz filma KPop Demon Hunters.
Toga je dana posebno do izražaja došla snaga ljubavi koju Stela, kao osoba s Down sindromom, spontano i iskreno daruje drugima. Upravo je ta jednostavna, ali snažna poruka podsjetila sve prisutne na vrijednosti koje često nedostaju suvremenom svijetu.
Kulturno umjetničke udruge Općine Nedelišće, uz podršku Turističke zajednice područja Srce Međimurja, ponosno vas pozivaju na tradicionalnu manifestaciju „Večer pjesme i plesa“, koja će se održati u nedjelju, 29. ožujka, s početkom u 17:00 sati, u dvorani Osnovne škole Nedelišće.
Ovaj poseban događaj okuplja brojne kulturne udruge iz Općine Nedelišće, koje zajedno pripremaju bogat program za sve ljubitelje glazbe, plesa i tradicije. Uživajte u jedinstvenom spoju suvremenih i tradicionalnih izvedbi koje će obogatiti vaše nedjeljno popodne.
Sudjeluju:
Mažoretkinje Nedelišća
Puhački orkestar Općine Nedelišće
Dječji pjevački zbor Josip Vrhovski
Plesači i tamburaši Kulturno umjetničke udruge “Seljačka sloga” Nedelišće
Pjevački zbor Josip Vrhovski
Pridružite im se na ovoj nezaboravnoj večeri kulture i umjetnosti, koja slavi zajedništvo i bogatstvo međimurske baštine.
Dođite i podržite rad udruga s područja kulture Općine Nedelišće.
Danas je u Čakovcu boravila ministrica zdravstva RH, dr. Irena Hrstić, kojoj su predstavljeni izuzetni rezultati u području rane intervencije u djetinjstvu u Međimurskoj županiji. Riječ je o rezultatima najboljima u Hrvatskoj. No, brige o djeci nikad nije dovoljno, pa je ministrici podastrt rezultat novog, snažnog odgovora Doma zdravlja Čakovec i Međimurske županije na ovu potrebu motiviran ciljem da niti jedno dijete ne smije ostati bez pravovremene intervencije u djetinjstvu.
Međimurska županija i Dom zdravlja, prvi su u Hrvatskoj uveli sustavno rješenje za efikasno provođenje rane intervencije u djetinjstvu te mobilizirali stručnjake u sklopu programa koji će se provoditi u novoopremljenom prostoru u Zrinsko-frankopanskoj 6 u Čakovcu.
Na današnjoj konferenciji za medije, sazvanoj povodom otvorenja prostora, ravnateljica Doma zdravlja Vlatka Pleh, dr. med., pozdravila je uzvanike i zahvalila na dolasku ministrici zdravstva doc. dr. sc. Ireni Hrstić i njezinoj suradnici Ivani Portolan Pajić, dr. med., ravnateljici Uprave za zdravstvenu zaštitu pri resornom ministarstvu.
Doktorica Pleh naglašava da je tijekom 2025. godine u našoj bolnici rođeno 974 djece, od kojih najmanje 10 posto ima neku razvojnu poteškoću, a barem 15 posto će ih trebati stručnu podršku do polaska u školu, što dovoljno govori o važnosti i ulozi ovoga programa.
-U našoj Županiji nedostaje rana podrška, tj. podrška do treće godine života, za 329 djece, logopedska terapija za 266 djece, psihosocijalna podrška za čak 337 djece – što u brojke koje nas obvezuju – rekla je ravnateljica DZ-a Čakovec Vlatka Pleh.
Župan Matija Posavec zahvalio je na iznimnoj predanosti svim stručnjacima i institucijama uključenima u unaprjeđenje rane intervencije u djetinjstvu u Međimurju, izrazivši ponos na rezultat kojem danas svjedočimo.
Program je predstavila edukacijska rehabilitatorica Silvija Pucko, koja će raditi u novom stručnom timu ovoga projekta:
-Drago mi je što je Međimurska županija prva prihvatila i pokrenula ovaj program rane intervencije – odnosno prvu točku pristupa kojoj je cilj smanjiti poteškoće i lutanja roditelja. To je mjesto na koje se uz roditelje mogu obratiti odgojitelji, patronažne sestre, naši pedijatri, specijalisti obiteljske medicine, kao i socijalni radnici, dakle svi oni koji u kontaktima prepoznaju rizike – rekla je Silvija Pucko, dodavši da je zadaća ovoga programa stvaranje povezanosti koja je nedostajala u području rane intervencije.
Ministrica zdravstva Irena Hrstić zahvalila je Međimurskoj županiji na aktivnom uključivanju u akcijski plan države te stvaranju uvjeta za kvalitetnu implementaciju ovoga programa i to kao prva u Hrvatskoj, dok je Ivana Portolan Pajić dodala da je su Dom zdravlja Čakovec s osnivačem Međimurskom županijom pokazali izniman kapacitet prepoznavši ovaj program kao šansu za unaprjeđenje rane intervencije.
U novom prostoru roditelji će dobiti informacije o dostupnim uslugama, interdisciplinarnu procjenu djeteta, te usmjeravanje na daljnju podršku bez dodatnog financijskog opterećenja.
Svako dijete dočekat će stručni tim kojega, uz edukacijsku rehabilitatoricu Silviju Pucko, čine koordinatorica Klara Klobučarić, magistra sestrinstva, Berta Bregović, logopedica i pedijatar Roko Munđar, kao vanjski suradnik u programu.
Ovaj program Ministarstva zdravstva trenutno se financira sredstvima HZZO-a u iznosu od 10.933 eura što nije dostatno za njegov razvoj, pa je Dom zdravlja dodatno uložio vlastita sredstva u prostor, opremu i edukaciju.
Na našem području oko 70 posto djece u dobi do treće godine života obuhvaćeno je nekim oblikom rane podrške, a u dobi od 4. do 7. godine života obuhvat pada na 30-ak posto, te je oko 200 djece ostajalo izvan sustava rane podrške.
Međimurska županija ovim programom je otvorila put konkretnoj, kvalitetnoj, dostupnoj i pravovremenoj podršci djeci i njihovim obiteljima, s ciljem da svako dijete dobije priliku razviti svoj puni potencijal.
Na području Općina Selnica ponovno su zabilježeni slučajevi ilegalnog odlaganja otpada koji su izazvali ogorčenje među mještanima i reakciju načelnika Ervina Vičević. Naime, kako je istaknuo putem društvenih mreža, iako se činilo da se broj divljih odlagališta smanjuje, najnoviji prizori govore suprotno.
– Kad se ponadam da se smanjuje broj mjesta s ilegalno odbačenim otpadom, pojave se dvije lokacije koje svakako mogu pod rubriku “vjerovali ili ne” – poručio je Vičević.
Prva lokacija otkrivena je u šumi uz prometnicu Zebanec – Plešivica, gdje je nepoznati počinitelj odbacio veću količinu otpada. Riječ je o brojnim vrećama i raznom smeću koje narušava okoliš, ali i ostavlja lošu sliku o brizi za prirodu.
Prema važećim zakonskim propisima, odgovornost za uklanjanje otpada često pada na vlasnika zemljišta, bez obzira na to što nije sudjelovao u njegovom odlaganju. Ipak, u ovom slučaju Općina je odlučila reagirati drugačije.
– U dogovoru s komunalnim redarom organizirali smo čišćenje o trošku Općine – naveo je načelnik, naglasivši kako neće dopustiti da nečiji nemar dodatno optereti nedužne vlasnike parcela.
Druga lokacija, otkrivena dan kasnije, izazvala je još veće čuđenje. Naime, netko je iskopao jamu, u nju bacio otpad te je ostavio nezatrpanu, što cijelom slučaju daje gotovo nevjerojatan prizvuk.
– To je vrhunac bahatosti i bezobrazluka. Spada u kategoriju bizarnih situacija – upozorio je Vičević.
Jučer, 23.3.2026. godine, vatrogasci Općine Podturen preuzeli su novu opremu u sklopu projekta „Jačanje kapaciteta za protupožarnu zaštitu na brdsko-planinskim i potpomognutim područjima“.
Preuzeto je ukupno 39 vatrogasnih kaciga za šumske požare s naočalama te 39 pari rukavica za intervencije.
– Do kraja godine očekujemo i primopredaju ostatka opreme – kombinezona za gašenje šumskih i požara otvorenog prostora te intervencijskih čizama. Zahvaljujemo Hrvatskoj vatrogasnoj zajednici na podršci i kontinuiranom ulaganju u sigurnost naših vatrogasaca i zajednice – poručuju iz Općine Podturen.
Na potpisivanju ugovora za financiranje udruga u Općini Kotoribaza 2026. godinu, održanom 23. ožujka 2026. godine u vijećnici Općine Kotoriba, veliku kritiku općinskim manifestacijama, posebno mnogim mještanima Kotoribe i šire popularnim „Danima šibe i ribe“ i besmislu truda udruga uputio je, bez dlake na jeziku, načelniku Općine Kotoriba Dariju Friščiću predsjednik Limene glazbe Općine Kotoriba Vinko Horvat.
Vinko Horvat
– Pitam se koliko je realno isplativ trud udruga oko manifestacija. Zašto se mučimo, trošimo novac, a od toga nemamo ništa? Kotoripski fašenk je svake godine sve veća bezvezarija, niti je obveza udrugama, No, ima i veći problem. Smatram da smo totalno devastirali „Dane šibe i ribe“, a da su „Dani Općine Kotoriba“ postali mučenje – rekao je Vinko Horvat otvarajući raspravu koja je trajala još jedno vrijeme, a dogovoreno je da će se nastaviti na sastanku udruga.
Dodao je kako smatra da je premalo truda uloženo u te manifestacije da bi opstale i razvijale se.
– „Dani Šibe i ribe“ svake godine sve više gube na svom značaju čak i u samoj Kotoribi i pretvorili su se samo u dernek gdje se fino jede i pije! Mi članovi udruga na to potrošimo puno svog trud,a slobodnog vremena, a i svog novca, te smatram da bi se na razini općine trebala poboljšati organizacija.
‘OTVOREN SAM ZA NOVE IDEJE I PRIJEDLOGE!’
Načelnik Općine Kotoribe Dario Friščić
Načelnik Dario Friščić odgovorio mu je da što se Kotoripskog fašenka tiče, da bi on rado da se sve udruge uključe no neke se ne žele uključivati.
– Nekad je postojao Odbor za fašenk KUD-a Kotoriba, kao i Turistička zajednica Općine Kotoriba, koja je zatvorena i ne možemo je više otvoriti. „Dane šibe i ribe“ organiziramo kako najbolje znamo i možemo, imali smo i radionice tradicionalnog zanata u Kotoribi, pletenja šibe, košaraštva, no i košaraša je nažalost sve manje. Uvijek sam otvoren za prijedloge i ideje udruga za nove sadržaje, ne samo za „Kotoripski fašenk“ i „Dane šibe i ribe“ već i za sve manifestacije – rekao je Friščić.
‘SVE JE NA VOLONTERIMA’
Predsjednik Motonautičkog kluba ‘Mura’ Kotoriba Zvonko Legin predložio je da se štandovi na „Danima šibe i ribe“ urede u znaku simbola Kotoribe i njezinih tradicijskih vrijednosti.
Zvonko Legin
U raspravu se uključila i predsjednica Društva žena Kotoriba Danijela Sabol, koja je rekla da je situacija takva kakva je jer je sve na volonterima i općina nema turističku zajednicu, što bi puno olakšalo realizaciju i dogovore. Predložila je da se udruge nađu na zajedničkom sastanku i više puta prije „Dana šibe i ribe“.
Predsjednik Podružnice umirovljenika Općine Kotoriba Marijan Rusak rekao je kako se manifestacije u Kotoribi trebaju malo rasteretiti, a posebno fašenk.
Marijan Rusak
ŠTO JE S OBLJETNICOM KOTORIPSKOG KOLODVORA?
Vinko Horvat upitao je i što je sa svečanošću 166. obljetnice prve pruge u Hrvatskoj i kotoripskog kolodvora, planiranoj u Kotoribi za 24. travnja ove godine, jer opet će sva organizacija u zadnji čas spasti na udruge i privatne angažmane.
– O tome se bruji na razini ministarstva, a načelnik o tome jedva zna? – konstatirao je Horvat.
Načelnik Friščić se složio da bi on trebao biti više informiran o svemu. Rasprava se dalje nastavila, a dogovoreno je da će se o svemu više razgovarati na sastanku udruga.
