Umirovljenik Josip Pongrac (69) iz Svete Marije ovih dana na svom zemljištu od dva hektara, na Raketnici pokraj mihaljevskog kanala, posjekao je drva, doveo ih i pripremio za ogrjev za iduću zimu.
– Drva spremamo u drvarnicu, a jedan dio i na kukuružnjak, i ona će se polako posušiti prirodno, stoga ih treba pripremiti godinu dana unaprijed, kako bi bila spremna za drugu zimu – pojasnio je Josip za one koji možda ne shvaćaju zašto se već sada treba brinuti za zimu 2022. godine.
– Grijemo se isključivo na drva jer nam je to povoljnije pošto imamo svoju zemlju – dodao je Josip. U pripremi drva za iduću zimu uvijek mu pomažu supruga Marija (64) i sin Emil (40), a njihova su drva posložena savršeno uredno.
Josip je po struci kranist u mirovini, a voli provoditi vrijeme u prirodi na njihovom zemljištu kraj kanala. U slobodno vrijeme bavi se i izradom kućica za pse, koje radi ručno i s puno strpljenja, pazeći na svaki detalj, a prodaje ih po cijelom Međimurju.
Od najranije mladosti Dragutin Vadlja (65) iz Svetog Jurja u Trnju imao je težak život. Sa 16 godina bio je na teškoj operaciji kralježnice u Ljubljani i morao se čuvati teških fizičkih napora. Kasnije se ipak uspio zaposliti u čakovečkom “Trgocentru”, da bi prije dvadesetak godina otišao u invalidsku mirovinu.
Iako živi sam u kući, Dragec se nije prepustio životu koji mu je namijenila sudbina. Želio se gibati, pobjeći od svega što ga je snašlo, od muka i briga, nije bilo novca, ni tople riječi, ali nije se predavao… Svi su ga promatrali s visoka. Zato je odlučio putovati, preokrenuti potpuno dotadašnji način života. A kako nema ni automobil, ni vozačku dozvolu, u budućnost je krenuo – biciklom. I, evo, već više od dvije decenije Dragec putuje Hrvatskom i Slovenijom na svojim biciklima. Prvi sportski poklonio mu je vlasnik tvrtke Elektro-instalateri, Zlatko Zrna, iz Sv. Jurja u Trnju. Prije nekoliko godina, Zlatko Zrna kupio mu je i drugi bicikl i opremio ga sportskom odjećom.
A Vadlja putuje i putuje, počeo je pozitivno gledati na sve oko sebe, a takvu energiju širi i na sve one koje sretne od Vukovara do Dubrovnika. Vjerojatno ga i vi znate kao Drageca – ENERGIJA!SAMO POZITIVA!
– Vozeći se na biciklu upoznajem ljude, krajeve, običaje… Biciklom sam prošao cijelu Hrvatsku, gotovo da nema većeg mjesta u koje nisam stigao na dva kotača. Već me mnogi ljudi pozdravljaju, mašu, a ja samo dignem palac i umjesto bilo kakvog pozdrava samo doviknem “Pozitiva” ili “Energija”. Nekima je to smiješno, ali ima puno i onih koji slijede moj primjer i već ih srećem na cesti kako uporno bicikliraju – kaže Dragec, koji otkako vozi bicikl nije bio prehlađen niti imao bilo kakvu drugu bolest. I liječnik mu je preporučio da nastavi voziti, jer je dobro zaliječio rane od operacije u mladosti. Cijepio se i protiv korone dva puta. Uskoro će i treći put.
– Uz pomoć bezbroj dobrih ljudi koji su me sponzorirali, biciklom sam prošao više tisuća kilometara. U spomen na žrtve Vukovara dva puta sam prošao rutu od Čakovca, preko Osijeka do Vukovara, a onda natrag preko Iloka, Slavonskog Broda i Siska do Čakovca. Rutu sam produžio do Zagreba, Rijeke, Ogulina, Zadra, Pakoštana, gdje sam upoznao generala Antu Gotovinu, a onda nastavio do Šibenika i Ploča do Dubrovnika. Vozio sam i Slovenijom, a ove godine planiram odvoziti od slovenskog Dobrovnika u Prekmurju, do našeg Dubrovnika. Bit će to novi izazov, ali vjerujem da ću uspjeti. Pun sam pozitivne energije koja me stalno tjera dalje. Zato i svakodnevno treniram dok je lijepo vrijeme – ističe Dragutin Vadlja, koji se za naš razgovor i fotografiranje posebno pripremio. Ošišao se i obrijao.
Pitali smo ga, postoje li uređene biciklističke staze diljem cijele rute koju je odvozio?
– Slabo. Kod nas je još dobro, a evo grade se i nove baš od Čakovca, preko Štefanca i Male Subotice do mojeg Jurja u Trnju. No, tamo gdje od prije postoje biciklističke staze, moram reći, uglavnom se slabo održavaju. Ponegdje već nema asfalta pa gume stalno pucaju – kaže Dragec.
Od ove godine počeo je sudjelovati i na trkama. Ne samo biciklističkim, nego i onim klasičnim. Trčao je u Domašincu, Maloj Subotici i još nekim mjestima.
– Bitno je održavati i povećavati kondiciju – kroz smijeh govori Dragec.
Želja mu je da do kraja sredi kuću u kojoj stanuje. Kupaonu je uredio, sad još kuhinju i sobu, da mu bude lijepo i ugodno kad se vrati s puta. Neki dobri ljudi, pa i načelnici pojedinih općina, obećali su mu pomoći u tome, kao i domaći poduzetnici. Želio bi da na novoj fasadi kuće ispiše velikim slovima: ENERGIJA, POZITIVNA VIBRACIJA!
Dobrosusjedski odnosi lovačkih društva, LD “Jastreb” Domašinec i LD “Fazan” Dekanovec, već desetak godina njeguju tradiciju zajedničkog susreta nakon lova na sitnu divljač koji je održan danas (2. siječnja). Mjesto susreta jednom godišnje je u dijelu sjevernog Murščaka, Vrbulji kod Mure.
Lov je uz međusobnu razmjenu iskustava i ideja, prilika da se steknu nova poznanstva, održe kontakti i nastavi briga za divljač i lovište.
Četrdesetak članova, u prekrasnom novogodišnjem danu, podružilo se u prirodi uz lovačku delikatesu divljeg veprića ispod peke.
Velečasni Stjepan Berljak, župnik župe sv. Margarete u Donjoj Dubravi, dostavio nam je statistiku župe za godinu na izmaku.
U 2021. godini u crkvi sv. Margarete kršteno je 19-ero djece. Godinu prije krstilo se 13-ero djece. Umrlo je 37 stanovnika Donje Dubrave, a godinu prije 33. Vjenčala su se 2 para, isto kao i prošle godine. Podijeljeno je ukupno 6934 pričesti.
Započeo je i tradicionalni obilazak kuća u Maloj Subotici, nakon što je nedavno tu dužnost od bivšeg, sada umirovljenog Đure Vukalovića, preuzeo novi župnik, Tomislav Kos. S posvećenjem domova krenulo se već nakon Božića s istočnog dijela Općine, Držimurca-Strelca, preko Palovca, pa do Male Subotice, a uskoro je na redu i Sveti Križ.
Već dobro uhodana, baka Ana (93), željno je iščekivala trenutak da upozna novog župnika te se s pripremom, naravno uz pomoć ostalih članova obitelji, krenulo od ranih jutarnjih sati. Kuća se pospremila i uglancala, a na stol su postavljeni pšenica, raspelo i dvije zapaljene svijeće. Župnik je ovog puta iznenadio baku Anu iako ga je ona povremeno s puta škicala da provjeri kod koje kuće se trenutno nalazi. Kolači, vino i voda isto su bili ponuđeni, ali ih je župnik Kos, uz pratnju iz crkvenog odbora, pristojno odbio. Nećemo im to uzeti za zlo jer kolača i aperitiva im sigurno u obilasku nije nedostajalo.
Nakon blagoslova, župnik Kos, vedrog duha je bacio koju šalu i pristao na fotografiju.
Iako ima već 82 godine, umirovljenik Slavko Vidović iz Podturna, poznat po izradi autohtonih podturenskih fašničkih maski, tzv. čaplji, u odličnoj je kondiciji i kaže: „Delal bum te čaplje sve dok me zdravlje drži!“, a u svojim radionicama, osim čaplji, ima i svašta zanimljivog…
Po struci stolar, koji je obuku za stolara započeo još kao dječak od 14,5 godina te je cijeli život proveo radeći stolariju, a danas umirovljenik, Slavko Vidović je uvijek u pokretu i danas ima puno toga za raditi. Izrađuje poznate Podturenske čaplje kao maske i suvenire te radi ili popravlja stolariju članovima obitelji i prijateljima.
Napravio je i dugovječne, masivne okvire za krevete od jasena i jabuke za svoje roditelje, koji su ih nadživjeli, renovirao jedan ormar iz 1936. godine itd. U kući je popravio ili izradio gotovo kompletnu stolariju, parkete, vrata, stol i stolce, namještaj… Prije desetak godina napravio je i veliki regal i ormariće za svećenikove stvari u crkvi u Podturnu, dug 6.5 metara, koji će, kaže, biti u crkvi još stoljećima.
Ističe da je glavninu života kao stolar radio sve ručno, od masivnog drva, bez današnjih strojeva za prešanje, iverice…
– Danas sve ide strojno i nema majstora za ručnu izradu. Nekad smo sve radili ručno, od masivnog drveta, ali bilo je kvalitetnije i dugovječnije – priča nam Slavko.
Ormar iz 1936. godine kojeg je Slavko restaurirao
A koja je tajna njegove dugovječnosti?
– Puno se krećem i stalno nešto radim, iako ne idem okolo zbog korone, već samo do trgovine, pa malo idem na masažu, malo popijem kakvu tableticu protiv bolova jer me muči kičma, i to je to – priča Slavko, osoba koja je podturenske čaplje dovela na pijedestal i učinila ih zaštitnim znakom općine Podturen.
Rado se prisjeća i prošlosti, pa smo ga pitali kako je uopće sve počelo i saznali da je svoju prvu „čaplju“ napravio s 15 godina, a danas u svojoj radionici trenutno ima cijeli niz fašničkih maski i suvenira u izradi, kao i da popravlja one stare. Svake godine posuđuje mještanima čaplje, koje idu po naselju, neki ih i kupe. Posjećuju ga i vrtićke i školske grupe i bez njega Podturen ne bi bio to što je. Iako, sama ideja o klepečućim fašničkim maskama na štapu postoji u Podturenu već dugo.
Odakle klepečuće podturenske maske?
– Klepetanje u vidu lampi već je postojalo u Podturnu kao fašničke maske, još od vremena Austro-ugarske. Kad su mještani prvi put izašli van s tim klepečućim maskama na štapu, u plahtama (tad su ih zvali lampama) za fašnik, mnogi ljudi su se prepali, ha ha – prisjeća se Slavko i dodaje kako su se mještani svake zime u veljači maskirali i posjećivali rodbinu i prijatelje, plesali i bajali. Zima je bila duga i bilo mi je dosadno, pa su se na taj način zabavljali.
– Jedan dečec u Podturnu je rekao svom tati, Viktoru Martinjašu: „Tata, ja bi išel med maškare, daj mi napravi nekaj!“ i tako mu je tata, tokar, napravio prvu čaplju. Također je klepetala i imala plahtu. Kad je on došao, djeca su povikala: „I čaplja je došla!“, a svima se svidjela jer Podturen je mjesto u kojem je nekad, zbog blizine Mure, bilo jako puno i čaplji i roda – kaže Slavko.
I „pajcek“ je Čaplja!
Nakon toga čaplja je postala uobičajena na fašniku u Podturnu i danas autohtone podturenske maske nose ime „čaplje“ po sivoj čaplji, bez obzira što, zahvaljujući Slavku Vidoviću, uključuju i druge životinje: rode, krave, jarce, pa čak i svinje. U Slavkovoj garaži s čapljama, na štapu ponosno stoji i jedan „pajcek“.
– Ja sam tada bio 10-godišnji dečec. Sjećam se da je poslije 2. svjetskog rata maskiranje bilo zabranjeno radi sprječavanja osveta. To je počelo popuštati 50-ih godina, ali još je znala patrolirati policija, sjećam se da smo se znali skrivati i čekati da ode.
– Svoju prvu čaplju napravio sam sa 15 godina. Došli su mi u stolariju gdje sam radio stariji dečki i rekli „Slavko, ajde i ti jednu napravi“, pa sam se zainteresirao za to i ubrzo ih počeo izrađivati i popravljati. Neko vrijeme sam prestao, naime 1966. sam otišao na pet i pol godina u Austriju, gdje sam radio stolariju i osigurao si dodatnu mirovinu, koja mi danas dobro dođe – priča Slavko.
Podturenski suveniri – mini Čaplje
Za jednu Čaplju treba mu dva-tri dana
Nakon povratka u Hrvatsku, Slavko se dalje intenzivno bavio stolarijom, ali se vratio i svom dragom hobiju – izradi autohtonih podturenskih „čaplji“. Radi ih od vrbe i lipe u svojim radionicama kraj kuće, dok mu društvo prave jedan mazni mačak i opasan čuvar kuće, belgijski ovčar Rex. Za jednu masku potrebno mu je dva -tri dana, a sve počinje obradom kalupa na dva dijela (koji se spajaju kožom kako bi mogli klepetati), njihovim rezbarenjem u oblik određene životinjske glave, bojanjem i postavljanjem na štap, dok se na koncu oko štapa postavlja plahta.
Podturenski suveniri
Slavko Vidović osmislio je i podturenske suvenire – mini čaplje, odnosno domaće životinjice na stalku, koje također klepeću, a svaka ima i žig „Podturenska čaplja“. Godine 2006. godine za njih je dobio i nagradu za najsuvenir Turističke zajednice Međimurske županije. U Međimurju inače postoje samo tri priznate autohtone maske: pikač u Selnici, larfa u Turčišću te čaplja u Podturnu.
– Kaj Međimurci delaju dok nikaj ne delaju? Ja eto, čaplje – rekao je Slavko, u čijem domu nikad nije dosadno. Njegova supruga Ljubica i on svoju veliku kuću dijele sa sinom Ivicom i unucima Markom (22) i Lovrom (21).
– Kad su bili mlađi, stalno su visjeli u mojoj radionici, međutim zbog obveza više ne stignu, ali uvijek su mi spremni pomoći u svemu – kaže Slavko, te ističe i da ima kći Vesnu, koju je život odveo u Zagreb.
Zajedno sa suprugom, Slavko je i član KUD-a Podturen. Mnogo su godina sudjelovali na popevkama i podučavali mlađe članove starinskim običajima. Danas zbog korone nisu toliko aktivni.
Sa suprugom Ljubicom dugogodišnji je član KUD-a Podturen
U njihovom domu ćete pronaći, očuvane, i razne starinske strojeve, kao što su onaj za ruženje kukuruza (tzv. ružđara za kuruzu), prešu za grožđe, kolovrati i vitlo za lan, alate za čupanje drača… Slavko planira jednoga dana sve to postaviti u etno kuću… Želimo mu puno sreće!
Međimurski župan Matija Posavec i gradonačelnica Grada Čakovca Ljerka Cividini netom su poslije dočekane 2022. godine obišli žurne službe koje su radile tijekom Silvestrova i novogodišnje noći. One koji su tijekom najluđe noći u godini pazili na sigurnost svih Međimurki i Međimuraca. Bili su kod djelatnika: Policijske uprave međimurske, Županijskog Centra 112 Čakovec, Javne vatrogasne postrojbe Čakovec, Zavoda za hitnu medicinu Međimurske županije i Županijske bolnice Čakovec. U ime građana i svoje osobno zahvalili su na nesebičnom radu i predanosti poslu tijekom 2021. godine te zaželjeli svako dobro u novoj godini, uz što manje intervencija.
U novogodišnjoj noći najviše poziva bilo je vezano uz upotrebu pirotehnike. Mario Lončar, Marijan Kovačić, Oto Jakopić, Branimir Grabar, Goran Dokleja i Milan Horvat uz Ivana Krištofića, zamjenika zapovjednika Javne vatrogasne postrojbe Čakovec, u novogodišnjoj noći pazili su na sigurnost svih građana, a uz neke manje intervencije zadovoljni su načinom na koji je ispraćena stara godina.
Čakovčanac Branimir Grabar (36) bio je najmlađi od njih pa mu je pripala čast i zadovoljstvo da u ime službujućih kolega i ostalih zaposlenika JVP, gradonačelnici preda buket cvijeća.
– Uz to da su me dečki i malo zadirkivali da kao njen bivši učenik to i moram biti ja. Mogu reći da je velika čast dočekati Novu godinu u krugu prijatelja/kolega iz smjene, ali ipak je Novu ljepše dočekati uz obitelj – rekao nam je jučer Branimir. Bila je to prigoda da se osvrnemo na sva njegova dežurstva tijekom blagdana, kako ih je podnio, koliko ih je odradio i koja će posebno pamtiti.
Tko je Branimir Grabar?
On je 36-godišnjak čiji put u vatrogastvu započinje davne 1996. godine kao član pomlatka DVD-a Čakovec, te se nastavio u dobrovoljnom vatrogastvu, kasnije kroz “mladež” te seniorsku ekipu.
– Budući da se Javna vatrogasna postrojba nalazi u dvorištu DVD-a Čakovec, uvijek me intrigiralo što su profesionalni vatrogasci uvijek spremni na izlazak u manje od minute. Daljnjim traženjem informacija, 2004. godine saznao sam da mogu krenuti u Vatrogasnu školu u Zagrebu i od toga trenutka sve se vrtilo oko toga te sam godinu poslije postao profesionalni vatrogasac – kazao je ponosno i dodao:
– Te iste godine postao sam zapovjednik DVD-a Čakovec, dužnost koju sam obnašao do 2017. godine kada uz povjerenje članova postajem predsjednik društva, a tu dužnost obnašam i danas.
Branimir je zaposlenik JVP Čakovec od 2015. godine na radnom mjestu vatrogasac – vozač. Prije toga radio je kao vatrogasac – zaštitar u Tvornici tekstila u Čakovcu.
Početak 2021. u Budaševu
Specifičnosti ovakvih dočeka?
– Budući da mi nije stran rad u smjenama, tu i tamo se desi da treba raditi i u novogodišnjoj noći. Do sad sam ih radio 4, dva puta na sadašnjem i dva puta na prijašnjem poslu. Nema neke velike razlike u “normalnom” noćnom dežurstvu i onom na “dočeku”. Osim da smo na povećanom oprezu zbog upotrebe pirotehničkih sredstava i što nam dolaze prvi čestitari, zapovjednik sa zamjenikom postrojbe, te čelnici Županije i Grada.
Ima li specifičnosti nekih dočeka?
– Specifičan, pomalo tužan i neobičan doček bio je onaj 2021. godine koji sam zajedno sa kolegama dočekao u Sisku prilikom razornog potresa. Premoreni cjelodnevnim radom, Novu smo dočekali na mjestu odmorišta u školskoj dvorani u mjestu Budaševo. Uz nas su bili kolege vatrogasci iz cijele Hrvatske. Čestitka nakon ponoći i brzo u “krpe” da ulovimo još nešto malo sna prije napornog dana.
I za kraj?
– Rezimirajući sve ovo izrečeno, lakše mi je kad znam da imam podršku svoje supruge Ivane i uvijek se vodim jednostavnim načelom: ‘Budi onakav vatrogasac kakvog želiš da ti dođe na pomoć’ – rekao je sa smiješkom koji je neizostavni dio njegovog mladenačkog lica. Uz to je rekao kako je ponosan na suprugu koja je također vatrogaskinja i čiji je vatrogasni put pod prezimenom Gašparić započeo u DVD Sveta Marija.
Sa suprugom Ivanom na godišnjoj skupštini DVD-a Sveta Marija
Dana 1. siječnja, u poslijepodnevnim satima, dogodila se prometna nesreća na cesti kraj odvodnog kanala HE Dubrava između Donje Dubrave i Svete Marije. Vozač, navodno pod utjecajem alkohola, vozilom varaždinskih registarskih oznaka, zabio se u drveće pokraj ceste, a dijelovi automobila našli su se posvuda.
Danas je vučna služba, također u poslijepodnevnim satima, vozilo i razbacane dijelove sklonila s mjesta nesreće.
01.10.2020., Cakovec - Zupanijska bolnica Cakovec.
Photo: Luka Stanzl/PIXSELL
Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo Međimurske županije u protekla 24 sata nema evidentiranih pozitivnih nalaza na SARS-CoV-2 virus u Međimurskoj županiji.
U protekla 24 sata oporavilo se 46 osoba. Broj pozitivnih osoba u Međimurskoj županiji na današnji dan je 375.
U Županijskoj bolnici Čakovec hospitaliziran je 61 pacijent pozitivan na SARS-CoV-2 virus. U protekla 24 sata hospitalizirana su 3 pacijenta, otpušten je 1 pacijent, 3 pacijenta su na invazivnoj respiraciji. Preminula je 1 osoba, muška osoba stara 78 godina.
Građani se mogu cijepiti svakim radnim danom od 9 do 13 sati u Zavodu za javno zdravstvo Međimurske županije te od 13 do 18 sati u trijaži Županijske bolnice Čakovec. Za cijepljenje nije potrebna prethodna najava, a cijepit će se s 1., 2., i 3. dozom svim dostupnim cjepivima. Svi građani kojima je prošlo šest mjeseci od cijepljenja 2. dozom, mogu se cijepiti 3. dozom.
U četvrtak, 6. siječnja 2022. neće se obavljati PCR testiranja i testiranja brzim antigenskim testovima.
Ne znamo točno koji je općinski načelnik, odnosno općinsko čelništvo Kotoribe, uvelo tradiciju da uoči božićno-novogodišnjih blagdana pohode svoje najstarije sumještane. Autor ovog priloga je sve do prošle godine svjedočio tim susretima, koji su bili više od formalnog čestitanja, no ovoga puta to se nije dogodilo.
Bili su to susreti protkani suzama starčkih očiju, stisak drhtavih ruku s porukom:- Daj Bog kaj se zidemo i drugo leto ! Mnoge njihove želje su padale na plodno tlo, no ipak godine su činile svoje. Oni su odlazili, kako su bili njihovi izrazi, odlazili Bogu, no bili su ponosni što su i u poznim godinama „v Kotoribi po nečemu prvi“.
Mijenjala su se i općinska čelništva, no tradicija je ostala. Tako su sadašnji načelnik Općine Dario Frišić s predsjednikom Socijalnog vijeća Josipom Forauerom , s „punim“ rukama obišli najstariju Kotoripčanku Zlatu Siladi koja je ušla u 101.godinu života i najstarijeg Kotoripčana Josipa Vugrinčića koji ima 95 godina.
To je treća godina kako su pohodili Zlatu Siladi koja živi kod kćerke Katarine Somi s kojom je zajedno sa svojom obitelji proslavila 100-ti rođendan. Udovica je od 1994. godine.
Josip Vugrinčić živi sa sinom Stankom i snahom Marinom, a ponosan je i na svoje unuke i praunuke. I kod njega su bili treću godinu za redom.
